Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 3° 1
Sutra: 3° 3° 1
15. prosinca 2018.
Ispis članka: Na kraju će ostati samo nogomet - Novi List

NoviList.hr

Na kraju će ostati samo nogomet

'Tribina B' Darka Pajića

9. srpanj 2018 19:59

Napisao: Darko Pajić

Pamtit će se scenariji utakmica, preokreti, posrnuća i uzdizanja, jer toga nema ni na filmu. Nitko se neće sjećati prizora Kolinde u svlačionici polugolih nogometaša. Zašto i bi? Niti bi joj zbog toga itko trebao dati glas na izborima.

foto: REUTERS

Nije baš sasvim sigurno da će Kolinda Grabar-Kitarović zbog svoje navijačke odiseje po tribinama i svlačionicama ruskih stadiona daleko lakše prokrčiti sebi put do novog predsjedničkog mandata. Mnogo je onih što ne gledaju blagonaklono njezinu besramnu samopromociju i mnogima s razlogom nije simpatično njezino komentiranje i petljanje u nogomet. Ne zato što ona možda ne voli ovu prekrasnu igru, već zato što predsjednica Grabar-Kitarović generalno ničim nije pridonijela uspjehu hrvatskih nogometaša. Ako i jest, onda je to točno onoliko koliko i bilo koji drugi navijač reprezentacije u Hrvatskoj i izvan nje. U ogromnoj masi što sebi ne može priuštiti čarter letove, skupe hotele i ulaznice ili izbivanje sa slabo plaćenih radnih mjesta. I nikad neće doživjeti druženje sa svojim omiljenim nogometašima u svlačionici nakon utakmice.

Veza politike i nogometa posebna je i duboko premrežena diljem zemaljske kugle i ocrtava vječnu potrebu političara svih zemalja i boja da barem pokušaju ukrasti dio slave i pažnje sportaša pod svjetlima pozornice. Slave koja im ne pripada. I na nju ne bi trebali imati pravo. Pa opet, Kolinda nipošto nije prva, već samo još jedna u nepreglednom nizu političara u ložama stadiona. Imala je ona, naravno i svi mi, daleko utjecajnijeg prethodnika, predsjednika Franju Tuđmana, koji se još direktnije miješao u uspjehe hrvatske reprezentacije.

U vrijeme Svjetskog prvenstva u Francuskoj kada je ostvaren dosad najveći uspjeh hrvatskog nogometa, koji je aktualna generacija sada izjednačila, a mogla bi ga i premašiti, prvi hrvatski predsjednik povremeno se ponašao kao dio stručnog stožera. Znalo se i tih dana da je Tuđman inzistirao i tražio od Ćire Blaževića da na golu Vatrenih bude Dražen Ladić, znalo se da je s izbornikom znao raspravljati o taktici i izboru prve postave što je u najmanju ruku bizarno, jer Tuđman nije napravio nikakvu karijeru ni kao igrač niti kao trener, pa logično nije ni trebao biti stručni autoritet za odluke stručnog stožera. I unatoč njegovom pretjeranom miješanju u nogomet u godinama i desetljećima poslije Francuske nitko nije posebno slavio njega i njegovu ulogu ili doprinos.

Kad se građani Hrvatske prisjećaju sjajnih francuskih utakmica, uvijek će govoriti o čudesnim golovima Jarnija i Vlaovića protiv jedne istinske nogometne velesile Njemačke, o nevjerojatnom turniru koji je odigrao najbolji strijelac tog prvenstva Davor Šuker ili o onoj genijalnoj asistenciji Aljoše Asanovića u polufinalu nakon koje je Hrvatska na trenutak dotaknula zvijezde i zaledila cijelu Francusku. Da, ima i danas žaljenja zbog kiksa Zvonimira Bobana i prvih i posljednjih golova Liliana Thurama u francuskom dresu. Ali mnogi i danas točno znaju gdje su bili i kome su skakali u zagrljaj kod svakog hrvatskog gola na tom prvenstvu. I to će uvijek biti prekrasne uspomene.

Rusija upravo ponavlja te slavne dane. Pojedine kritike kažu da je tužno što Hrvati masovno izlaze na ulice samo onda kad igraju Vatreni, a nikada zbog niza drugih, daleko ozbiljnijih razloga. Recimo zbog katastrofalnog prijedloga mirovinske reforme, koja se doista tiče svakoga građanina daleko više od tamo neke lopte koju preplaćeni milijunaši trenutno napucavaju po Rusiji. Načelno to jest točno, ali je isto tako točno i to da mirovinska reforma neće biti ništa ni bolja ni lošija ako bi svi prosvjedovali gašenjem televizora i odbijanjem izlaska na ulice i trgove, gdje se masovno navija, raduje i tuguje zbog svakog, pa i najmanjeg detalja na terenu, pogotovo kad su oni najodlučniji trenuci. Ali bi bilo daleko depresivnije. Vrhunski sport nudi maksimalnu neizvjesnost i uzbuđenje, a predstava je tim veća jer nudi pošteno suđenje i priliku da doista i isključivo pobijedi bolji. Ili malo sretniji. U životu često nije tako, nije tako bilo uvijek niti na svjetskim prvenstvima, ali jest tako na ovome u Rusiji.

Pamtit će se još dugo i prepričavati onaj Kramin kilerski trzaj glavom kod gola Rusima, Rebićeva volejčina Argentini, Subašićevih sto ruku na crti gola, Modrićevi sprintevi u dubokom produžetku, Rakitićevo genijalno i hladnokrvno valjanje golmana kod odlučujućih penala... Pamtit će se scenariji utakmica, preokreti, posrnuća i uzdizanja, jer toga nema ni na filmu. Nitko se neće sjećati prizora Kolinde u svlačionici polugolih nogometaša. Zašto i bi? Niti bi joj zbog toga itko trebao dati glas na izborima.

Na kraju će ostati samo nogomet. Uživajmo stoga i pustimo ljude da uživaju. Ovo su dani slave, sreće i ponosa. I prekrasnih uspomena na jedno ljeto u Rusiji. Neka potraju što dulje. Do kraja. Ili barem za još jedan prelet, ovaj put preko države koja se diči epitetom kolijevke nogometa. Neka potraje i preko Engleske.