Borba za opstanak

Novinarstvo u doba World Wide Weba: Najveća kriza svih vremena i zrnce digitalne nade

Jasmin Klarić

 Ako je novinar dosad bio čovjek s megafonom, sad je čovjek s tri megafona - najmanje, smatra profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Domagoj Bebić



Na trenutak je zastao, upro prstom u primjerak Novog lista i zabrinuto me pogledao.


– Mislite li da ovo može preživjeti?


Nizozemski novinar koji se pred dvije godine zatekao u Hrvatskoj radeći na prilogu o novinarstvu u našoj zemlji nije, međutim, mislio na Novi list. Mislio je na papir. Novine kao proizvod otisnut na papiru. Nekoliko sekundi vladala je tišina. Bilo je jasno da smo obojica svjesni koliko je odgovor na to pitanje zapravo teško dokučiti. Obojica smo kupili: “Možda”.




Ni dvije godine kasnije odgovor na isto pitanje nije se pomaknuo mnogo dalje od špekulacije. Možda hoće, možda neće. A sve to rezultat je nezapamćene krize u povijesti cijele industrije, krize koja je samo u zadnjih deset godina u SAD-u “pojela” petinu novinarskih radnih mjesta. Kriza koju ljudi iz novina žive svakog dana tek se u nekoliko točaka dodiruje s općom financijskom krizom koja je uzdrmala svijet u posljednje tri godine, ali iz koje se, sporo i bolno, izvlače gotovo sve zemlje svijete (osim, dakako, Hrvatske).


Naravno, na krizu novinske industrije opća kriza imala je učinak raketnog pogona koji je cijeli “brod” potjerao još sumanutijom brzinom niz provaliju, no niz te litice se novinska izdanja spuštaju već godinama. Krivac? Internet. Odnosno, razvoj World Wide Weba, kao servisa koji je omogućio da se ocean sadržaja s Mreže može prikazati u oku ugodnoj i čitljivoj formi.


Novinske kuće, u početku sumnjičave prema novoj tehnologiji, ipak su relativno uspješno zapasale nove granice izražavanja. Štoviše taj relativni uspjeh je relativan samo u jednom dijelu priče – financijskom – u pogledu utjecaja i širenja publike, priča o Internetu i novinama je isključivo priča o uspjehu – tekstove nikad dosad ni izbiliza nije čitalo toliko ljudi. Uostalom, webovi New York Timesa i Washington Posta su među 20 najposjećenijih medijskih sajtova na globalnoj razini – dakle u konkurenciji televizija, internetskih portala, te medija u zemljama čija se domovinska publika mjeri u milijardama (Kina, Indija).


No, dva izvora prihoda od kojih novine žive doživljavaju konstantan i dramatičan pad. Marketinške prihode je poharala recesija: od 2008. godine naovamo zarada od oglasa u tiskanim izdanjima novina i dalje dramatično pada. U isto vrijeme je njen rast na internetskom polju živahan i stalan, ali zasad debelo nedovoljan da pokrije gubitke nestajućih reklama sa novinskih stranica.


Manji prihod od marketinga se pritom zbraja s padom zarade od prodaje novina. Tiraže već godinama padaju i to često u dvoznamenkastim postotcima godišnje. U SAD-u je, primjerice, po službenim podacima, zadnji rast broja prodanih primjeraka zabilježen 2006. godine. Od tad naovamo prošla su 22 kvartala u kojima tiraže padaju. 


Kad se gleda posljednjih deset godina, u kojima je Internet kao izvor informiranja dobio pravo građanstva, i mnogo više od toga, brojke su dovoljno rječite. Jedna od najcijenjenijih svjetskih novina, britanski Guardian je, početkom stoljeća, 2000. godine, prodavao dnevno 401.560 primjeraka. Ove godine, prosjek mu je na 279.308 (2006. godine, kad je strmoglavljivanje počelo, bio je na 394.913). Pad nije vezan na političku opciju (makar ni ljevici, hvala na pitanju, u Europi u zadnjem desetljeću ne ide najbolje). Konzervativni londonski The Times je 2000. godine prodavao 726.349 primjeraka, danas je na 457.250 (prije pet godina 685,081). Slično je u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj.


Pad tiraže sa sobom marketing vuče još dublje, jer je jasno da cijena nečeg otisnutog na upola manje primjeraka nego prije pet godina mora biti niža. Ukupni pad zarade, pak, dovodi do često paničnih poteza uprava i uredništava – smanjivanja broja zaposlenih i inzistiranju na “zabavnijim” tema – za koje se, iz nekog razloga, drži da privlače čitatelje (to jest, novce iz njihovih džepova).


Sve to, jasno, utječe na smanjenje kvalitete novinskog proizvoda i opet, tjerajući čitatelje, ubrzava spiralu propasti, smanjivanjem broja prodanih primjeraka i daljnjim padom marketinga.


No, Internet, za kojeg se osnovano dugo sumnjalo da bi mogao označiti kraj novinarstva i novina kao takvih, mogao bi ipak spasiti struku. U posljednje vrijeme se pojavio niz manjih projekata koji pokušavaju iskoristiti internetsku fleksibilnosti i ekonomiju na način da publici ponude kvalitetne, istraživačke tekstove.



Profesor na kolegiju Online novinarstvo Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Domagoj Bebić pun je optimizma kad se priča o budućnosti novinarstva u uvjetima kad Internet postaje sve važnij izvor svakodnevnih informacija.


“Čak me priče o kraju novinarstva pomalo i živciraju jer je jasno da se radi samo o promjeni načina na koji se informacija prezentira publici – uostalom, nekad je i Bašćanska ploča bila način na kojim se obznanjivala neka informacija”, veli Bebić. Za budućnost novinarstva on nije, kako kaže, “nimalo zabrinut”, no svjestan je da je nužno preživjeti ovaj tranzicijski period, dok tiraže novina padaju, a još nije uspostavljen jasan i samoodrživ model naplate sadržaja novinarskog rada na Internetu.


“Novinar, kao čovjek s penkalom, ili s digitalnim diktafonom, svejedno, je i dalje itekako potreban i modernom društvu. Štoviše, mislim da utjecaj novinara nikad nije bio veći nego dosad, kad, zahvaljajujući opet, modernim tehnologijama, Internetu i društvenim mrežama, njihov rad može doći do mnogo većeg broja ljudi nego ikad dosad u povijesti. Govoreći slikovito, ako je novinar dosad bio čovjek s megafonom, sad je čovjek s tri megafona – najmanje”, kaže Bebić koji u modernom, internetskom novinarstvu čak vidi i paralelu sa – Divljim Zapadom. “Taj slobodarski duh, koji je bio oličen u novinaru idealisti koji je bio vlasnik tiskarskog stroja u nekom gradiću na Divljem Zapadu, danas lebdi Internetom”, zaključuje Bebić.



Primjerice, Pro Publica, projekt koji se financira isključivo filantropski, je u dvije godine postojanja već ubrao dva Pulitzera. Praktički svakodnevno niču novinarski inetrnetski start-upovi koji traže svoje mjesto pod suncem u novoj novinarskoj on-line ekosferi.


No, ni stari igrači nisu bacili koplje u trnje i čini se kako ipak pomalo uspijevaju u traganju za zlatnim gralom održivosti u doba tranzicije novinarskih tekstova s papira na ekrane. Cijelu industriju obradovao je ovotjedni izvještaj New York Timesa koji je počeo s djelomičnom naplatog svog on-line sadržaja.


Naime, prije četiri mjeseca je američki gigant uveo ograničenu mogućnost pristupa tekstova na svojoj stranici. Dvadeset članaka mjesečno je mukte, ali za ostalo se plaća pretplata koja od 15 dolara mjesečno naviše, ovisno od platforme koja se koristi (smartphone, tablet, internetski pristup ili neka od kombinacija).


Plan je bio da u prvoj godini skupe 300 tisuća digitalnih pretplatnika. Trenutno ih imaju oko 400 tisuća – iz čega mnogi analitičari zaključuju kako je jasno da postoji solidan broj čitatelja spremnih za plaćanje kvalitetnog novinarskog sadržaja – čak i na Internetu.


No, iako je primjer NY Timesa ohrabrujući, bitka za opstanak novinarstva u doba Mreže i dalje traje. A odgovor o njenom konačnom ishodu je neizmjerno važniji od onog postavljenog prije dvije godine i stotinjak redaka.


Ukoliko, naime, novinarstvo, kvalitetno novinarstvo nađe održivo životno stanište u digitalnom svijetu, odgovor na pitanje o tome hoće li novine otisnute na papiru preživjeti i dalje ostaje “možda”, ali uz dodatak: možda, ali nije ni bitno.