Kome smetaju žene?

Ženska umjetnost na Instagramu: Cenzura ženskog tijela širi je društveni problem

Kim Cuculić

foto: rupikaur.com

foto: rupikaur.com

Na temelju knjige »Pics Or It Didn’t Happen« može se zaključiti da današnje žene prolaze kroz teško vrijeme. Kako objašnjavaju autorice, iz različitih razloga ne dopuštamo žensku golotinju na Instagramu, dok se fotografije muškaraca s golim prsima toleriraju. Istraživanje koje su proveli Soda i Byström pokazalo je da postoje određeni uzorci u tipu fotografija koje su bile cenzurirane.



U ožujku 2015. godine umjetnica Rupi Kaur na svom je Instagram profilu objavila fotografiju na kojoj odjevena sklupčano leži na krevetu, a na hlačama joj se između nogu vidi crvena mrlja menstrualne krvi. Instagram je fotografiju označio neprimjerenom i izbrisao je čak dvaput bez ikakvog objašnjenja. Tek nakon konačne objave fotografije, Instagram je napokon reagirao objašnjenjem da se radilo o »slučajnom brisanju« sporne slike. Rupi Kaur na cenzuru je odgovorila objavom na Facebooku i Tumblru, koja je podijeljena 11 tisuća puta.


Na ovaj slučaj podsjeća britanski list The Guardian, a u povodu knjige iz područja suvremene umjetnosti pod naslovom »Pics Or It Didn’t Happen« digitalnih umjetnica Arvide Byström i Molly Soda, u kojoj je fotografija Rupi Kaur jedna od 270 izbrisanih slika na Instagramu. Međutim, spomenuta knjiga je mnogo više od šokiranja kontroverznim slikama. Byström i Soda, naime, slažu se u tome da je cenzura na društvenim mrežama do određene mjere potrebna. One ističu da razumiju zašto cenzura postoji, jer se ne slažu sa stavom »pokazat ću svoju bradavicu i baš me briga«.


Izrazito tabuizirani dijelovi tijela


Soda ide još i dalje, smatrajući da žene koje pokazuju svoje tijelo na društvenim mrežama trebaju biti cenzurirane i više, jer će uvijek biti stavljane u kontekst svoga spola, bez obzira na to što je tema fotografije.




Na temelju knjige »Pics Or It Didn’t Happen« može se zaključiti da današnje žene prolaze kroz teško vrijeme. Kako objašnjavaju autorice, iz različitih razloga ne dopuštamo žensku golotinju na Instagramu, dok se fotografije muškaraca s golim prsima toleriraju. Istraživanje koje su proveli Soda i Byström pokazalo je da postoje određeni uzorci u tipu fotografija koje su bile cenzurirane.



Cenzorske škare tako su uklonile fotografije sa ženskim bradavicama, vaginalnim izlučevinama i stidnim dlačicama. Premda je riječ o uobičajenim elementima ženskog tijela, oni su cenzurirani. Primjeri koji su analizirani za potrebe knjige nikad nisu eksplicitno seksualni, međutim kad se fotografija ukloni s Instagrama – ona je automatski seksualizirana.


Od kad je izumljen, Instagram je pomogao u demokratizaciji umjetničkog svijeta, omogućivši ženama različitih backgrounda da zauzmu svoje mjesto u pretežno muškoj umjetničkoj industriji. Autorice knjige »Pics Or It Didn’t Happen« navode kao frustrirajuću činjenicu da su im slike većinom slale bijele žene, što također govori o stanju u svijetu umjetnosti. U njihovoj knjizi tako prevladavaju slike bijelih, samopouzdanih i vitkih žena. Takva vrsta žena najviše i voli izlagati svoja tijela pogledima. Nasuprot tome, zamijećen je manjak transseksualnih osoba i žena drugih boja kože.


U knjizi su objavljene slike uklonjene s Instagrama. Neke od njih su bolje, neke lošije, no u svakom slučaju riječ je o svojevrsnom dokumentu koji govori o situaciji u suvremenoj umjetnosti. Byström kaže da se radi o povijesnom dokumentu, a moguće je da će stvari za deset godina biti drugačije i da Instagram možda više i neće postojati. Na portalu Voxfeminae.net objavljen je tekst Adele Zember pod naslovom »Umjetnička borba s online cenzurom ženskog tijela«, u kojemu se navodi da incident s Rupi Kaur progovara o širem društvenom problemu, odnosno o načinu na koji mainstream mediji iskrivljuju prikaz ženskog tijela do njegova potpunog nepostojanja jer ga seksualiziraju, ušutkavaju, briju i posramljuju.


Kulturna industrija stvara robotske ideale


Ovakva »groteskna ženstvenost« kojom se žensko tijelo pretvara u nešto monstruozno, abnormalno i opsceno tema je stvaralačkog izričaja skupine feminističkih umjetnica koje svakodnevno propituju problem online prikaza ženskog tijela. Nekoliko njih komentiralo je Kaurinu fotografiju, ali i skrenulo pažnju na problem medijskog prigušivanja ženskog tijela općenito. Ellie Hunter rekla je da je zanimljivo da baš Kaurina fotografija »krši« Instagramove odredbe i uvjete s obzirom da su žene i ženska tijela obezvrjeđivana na društvenim mrežama tisuću puta dnevno. Prema njenim riječima, online svijet svojim konstantnim ažuriranjem stvara nove sustave moći.



– Moje područje interesa je upravo propitivanje takozvane groteskne ženstvenosti zbog koje svakodnevno osjećam tjeskobu zbog svog tijela unatoč mojim stalnim naporima suzbijanja takvog srama. Za mene je upravo isticanje ovakvih napetosti dvostruki čin intimnosti i agresije odnosno aktivizma – kazala je Ellie Hunter.


Marilyn Minter smatra da kulturna industrija stvara nemoguće robotske ideale fotošopiranjem i uređivanjem ljudskoga tijela: »Smatram da ovo što čini Rupi Kaur i mnoge druge predstavlja punk pobunu protiv takvih prikaza. Bilo je i vrijeme! Smatram da rad Rupi Kaur i Petre Collins, ali i svih onih koji se bave propitivanjem groteskne ženstvenosti, predstavlja protureakciju na perpetuiranje kulturnog ideala žene, posebno mlade žene. Ovakav rad iznimno je važna protuteža prikazima koji nas svakodnevno preplavljuju.«


Jenny Sharaf ističe: »Politiku na stranu, ovo je prilično dobar marketing za umjetnički rad Rupi Kaur. Ljudi obično ne pišu o poeziji i umjetnosti menstruacije u kategoriji najvažnijih vijesti«, a Rhiannon Schneiderman se pita: »Zašto se i danas svi toliko plaše vagina? Oduvijek sam voljela fotografije na temu mjesečnice. Instagramovo uklanjanje fotografije je vrh vrhova – pa i prije sam vidjela krv, a definitivno sam je vidjela i na Instagramu. Kako se krv može cenzurirati? Možda zbog činjenice da je izašla iz nečije vagine? Stvarno? U tom slučaju, možda biste trebali cenzurirati i novorođenčad. Zašto se svi toliko plaše vagina?«


Rebecca Morgan misli da širi opseg problema proizlazi iz dugogodišnjeg tabuiziranja ženskoga tijela i menstruacije, percipirajući ih na taj način kao nešto prljavo što je potrebno skrivati ili čega bi se trebalo sramiti.



– Problem je društvene prirode. Fotografije služe kao primjeri koji istovremeno podsjećaju žene da imaju glas, viziju i trag koji će ostaviti, ali i da ga nemaju kome ostaviti i da ne postoje uši koje će ih čuti. Što će više fotografija poput Kaurine preplaviti društvene i mainstream medije, bit će i više javnih razgovora čime će i žensko tijelo, nadam se, postati normalno i destigmatizirano – smatra Morgan.


Carolee Schneemann podsjeća da su mnoge kulture demonizirale ovakvo krvarenje koje nije posljedica ozljede već utjelovljuje snagu majčinstva, dok duboko ukorijenjeni tabui održavaju tradiciju kulturne odvratnosti koja pokušava učiniti žensku biologiju sramotnom.