Ovogodišnje 70. jubilarno izdanje Locarno Film Festivala pokazalo je bicepse. I dok je na velikom platnu Piazze Grande kulturizam postao dominantna festivalska tema, ali u socijalnom diskursu, spas od toplinskog vala od kojeg nije bila pošteđena ni švicarska Rivijera, s njenim jezerima na čijim obalama rastu palme i banane, nismo potražili u klimatiziranoj teretani. Otkrili smo ga u obližnjim prirodnim bazenima rijeke Verzasca kod Lavertezza, poznatijim i kao ‘švicarski Maldivi’, udaljenim tek nešto više od pola sata vožnje sjeverno od Locarna.

Doduše, web izdanje jednog našeg tabloida navodi da je lokacija pretvorena u ‘zahod na otvorenom’ nakon najezde turista koje je namamio viralni video lokalnih mladaca s prizorima njihova toćanja i skakanja u njenu smaragdno zelenu vodu. Iako je dotična vijest preuzeta iz talijanske ‘La Repubblice’, mitska Val Verzasca već se godinama reklamira u festivalskom katalogu kao ultimativna atrakcija od strane lokalne turističke zajednice, inače jednog od festivalskih sponzora.

„Dernek“ po švicarski

Iako smo i sami potražili osvježenje u njenim bazenima između dvije festivalske projekcije, nismo primijetili nikakve prirodne zahode, barem ne u nekakvim Zrće parametrima. U Locarnu i njegovoj okolici vlada naime totalni zen.

Rijeka Verzasca

Čak i kad biste u press centru započeli pričati na mobitel malo glasnije, službenik bi vas odmah uljuđeno i diskretno upozorio da budete tiši kako ne biste ometali ostale novinare u radu.

I u novoj festivalskoj party zoni poznatijoj kao ‘Locarno Garden La Mobiliare’ smještenoj u staroj povijesnoj jezgri, koju je na lokaciji preuređenog, ali godinama zapuštenog parka Balli dizajnirao švicarski ‘it’ umjetnik Kerim Seiler, na kojoj su se svake večeri izmjenjivali vrhunski DJ-i i brojni bendovi, ozvučenje je bilo takvo da nije ometalo mir stanara vila načičkanih na obližnjim brežuljcima, za razliku od hrvatskih ljetnih derneka čiji decibeli iz kafića i lounge barova odzvanjaju čitavim gradom, koji pretvaraju naše turističke destinacije u trećerazredni lunapark. No, za osvježenje u obliku ledenog mojita trebalo je odvojiti 15 franaka, dok je točena piva vrtoglavih 6 franaka.

Locarno Garden La Mobiliare

Korov u mitskom vrtu

Naravno, ni Locarno nije pošteđen svojih neuralgičnih zona. Nije Opatija jedina koja ima svoje zapuštene hotele duhova. U strogom centru Locarna nalazi se derutna zgrada bivšeg luksuznog hotela ‘Grand’, čiji su prozori danas prekriveni daskama ili ih krase ‘škure’ u stanju raspadanja, dok je njegov vrt zarastao u korov. Nekad je taj isti ‘Grand Hotel’ bio ponos Locarna. No, njegova lokacija postaje prokleto aktualna naročito ove godine kad Locarno Film Festival slavi 70. rođendan.

Sve je započelo davne 1946. u obližnjem Luganu, kad je jedne mirne lipanjske nedjelje donesena odluka da lokalni park Ciani postane mjesto na kojem će se održavati manifestacija nazvana Rassegna internazionale del film. No, kad su se građani Lugana pobunili, rekavši da bi za taj novac bilo pametnije izgraditi društvene stanove, priredba se preselila u Locarno, i to upravo u vrt mitskog Grand Hotela. Njegovo prvo izdanje dogodilo se tek par mjeseci prije no što je na Lidu inaugurirana venecijanska Mostra.

Grand Hotel

Kino pod zvijezdama

No. taj isti Grand Hotel ušao je u povijest i kao mjesto na kojem je od 5. do 16. listopada 1925. održana Mirovna konferencija (Conferenza della pace), čije će odluke Hitler prekršiti invazijom na Porajnje. U njegovoj Belle Epoque atmosferi, rigorozni bijeli smoking prvog festivalskog direktora Vinicia Barette sudarao se s cvjetnom toaletom Marlene Dietrich.

Tada je ljetno kino u njegovu vrtu imalo 1200 mjesta, za razliku od 8000 žutih plastičnih stolica načičkanih na trenutnoj lokaciji Piazze Grande, tom najvećem europskom kinu pod zvijezdama. A kad bi pala kiša, a padine obližnjih planina prekrio dugi sivi tepih od magle, što je u Locarnu česta pojava u ljetnim mjesecima, projekcije bi se preselile u obližnja kina Rex i Rialto. Danas je Rex restauriran i preimenovan u Ex-Rex, rezerviran za retrospektivni program Festivala koji je ove godine bio posvećen velikom Jacquesu Tourneuru. No, kako je Baretta volio forsirati filmove iz tadašnjeg istočnog bloka, često su ga optuživali da je pretvarao Festival u ‘komunistički dernek’.

Piazza Grande

Usamljena Nastassja

Danas u Locarnu ima puno manje glamura, za što je prije svega zaslužna krajnje radikalna programska koncepcija odvažnog festivalskog direktora Carla Ciatrana i njegova još sumanitijeg kanadskog suradnika Marka Peransona. Iako Locarno također ima crveni tepih, njegova je filozofija miljama udaljena od canneske šminke iako ga je kvalitetom prikazanih filmova itekako nadjačao.

Tako je jedina njegova ovogodišnja već pomalo zaboravljena zvijezda bila Nastassja Kinski, koju smo mogli vidjeti kako usamljena i bez tjelohranitelja šeće gradom uživajući u sladoledu iz mitske pasticcerije Marnin, što je na drugim festivalima pretvorenim u ratnu zonu praktički nezamislivo. Kinski je bila nazočna i na svečanoj projekciji Schraderova filma ‘Ljudi mačke’, čija je originalna 35mm verzija prikazana u Ex Rexu u sklopu Tourneurove retrospektive. 

Gutljaj prave kave

Bilo je tu i drugih zanimljivih popratnih manifestacija, poput izložbe ‘Backdrop Switzerland’ u muzeju Elisarion u obližnjem Minusiju, sa zbirkom filmskih postera, filmskih scena i originalnih fotografija snimljenih na setovima na kojima Švicarska postaje punokrvna filmska lokacija/kulisa. Za razliku od Dubrovnika koji u ‘Robinu Hoodu’ glumi Nottingham i Opatije koja je često glumila Azurnu obalu, Švicarska je bila i ostala Švicarska.

Backdrop Switzerland

Tako smo na tim fotografijama mogli prepoznati mitsku benzinsku pumpu u Andermattu na kojoj se zaustavio Sean Connery aka James Bond u ‘Goldfingeru’, ali i Clinta Eastwooda u ‘Dozvoli za ubojstvo’ (‘The Eiger Sanction’), kao i prizore iz nama posve nepoznatih starih cro-bijelih alpinističkih filmova, pa sve do Assayasovih ‘Oblaka nad Sils Mariom’ i mitskog hotela ‘Waldhaus’ u Flimsu u kojem je ambijentirana ‘Mladost’ Paola Sorentina. Bolje turističke promidžbe od te izložbe Švicarska nije mogla zamisliti.

Još da im je espresso malo bolji… Jer, kad nam se nakon deset dana boravka u Locarnu, na željezničkoj stanici u Milanu dogodio orgazmični gutljaj prve prave kave, barista je na naše priznanje kako smo deset dana bili osuđeni na švicarsku kavu odgovorio, ‘Oh, quella merda di 3 franchi!’.