Aj – aj – aj – ola i tako unedogled, praćeno huktanjem i ritmičnim pokretima torza. A onda su se tijela osovila na noge. Začuo se zvuk masara, zilja i kudume ili bubnja, činela i defa, dajući do znanja da samo što nije počeo obred probadanja tijela. Mjerač energije bi eksplodirao u trenu kad se dogodio prvi probod. Učinio ga je jedan od šejhovih najbližih pomoćnika – Šemsi Islami
Točno pet minuta prije 21 sat, u srijedu 13. studenog više nego li nesigurno razgrćući noć, praćeni fijukom vjetra i škripom od nedavnog nevremena podosta načetih limenih krovova, svladavali smo jedan od brojnih uspona u riječkom naselju Rujevica, sve protežući korak u želji da ne zakasnimo na ispraćaj 10. dana mjeseca Muharema derviške 1426. godine. Taj ispraćaj u svijetu derviša znači samo jedno – čišćenje srca i duše vjernika od grijeha. Znači obred Zikr ili obred koji slavi Alaha, a cilj mu je da putem izgovorenih molitvi osvijesti nevidljiv svijet i onome koji moli ukaže na ovisnost o tom svijetu. To duhovno približavanje Bogu, pripadnici derviškog reda Sinanija čiji smo bili gosti počeli su još u ranim jutarnjim satima kuhanjem dvanaest kilograma obredne pšenice bez koje ne postoji proslava Dana ašure, i koja je sastavni dio već spomenutog večernjeg obreda, te prvo što će nakon desetodnevnog posta derviši unijeti u svoj organizam.
I Ćopić, i Carroll
Treperavo svjetlo i bezbroj pari cipela bilo je ono što nas je dočekalo na vrhu već spomenutog uspona na kojem su derviši prije niti deset godina izgradili »zidanu tekiju«. Prethodna je bila drvena i podložna nestajanju tijekom svakog iole jačeg nevremena. Derviši u Rijeci? Da, i to već 35 godina. Da, i to pripadnici više redova. Ovim koji je nas ugostio »vlada« šejh Muhamed Azemi, i upravo je on već drugi put pozvavši novinare na u ostatku svijeta zatvoren derviški obred, tim pozivom želio otkloniti i najmanji tračak senzacionalizma koji ljudi vole prikrpiti »onima što iglama probadaju tijelo«. Istina, na kraju obreda dolazi i do toga, ali kako reče šejh Muhamed – nema tu ništa neobjašnjivo, taj je čin svojevrsni naklon Alahu i potvrda vjere. Dokaz zajedništva i spoznaja bezgranične ljubavi, odanosti i povjerenja.
Što je derviš, još prije pet godina prvi smo put upitali šejha Muhameda. Je li to onaj iz Selimovićevog romana, asket i lutalica, je li to onaj iz Medine 7. stoljeća ili… Šejh je odgovorio:
– Derviš je čovjek kao i svi drugi. Nit’ je fanatik i ekstremist, nit’ je lutajući isposnik i asketa, nit’ prosjak. Derviš je, ponavljam, samo čovjek, ali čovjek vjere, onaj koji vjeru izučava ne libeći se kritičnosti spoznaje, onaj koji slijedi viši put, onaj ezoterijski put islama. Živi u današnjici, živi kao i svi drugi ljudi u društvu, no njegovo je srce okrenuto vjeri, Alahu i ljubavi. U svemu što radi mora imati mjeru, ali isto tako sve što radi mora obavljati najbolje što može. Biti derviš znači biti punoljetni čovjek muslimanske vjere, oštrouman i pravedan.
Šejh reče, pa se ti misli kako ćeš izrečeno povezati s viđenim. No, krenimo iz početka. Dakle, cipele. Bacivši brzinski pogled na njihovu urednu složenost i poredanost ispred tekije, nismo se mogli oteti sjećanju na Branka Ćopića i njegovu knjigu »Magareće godine«. Tko ju je čitao, znat će kakvoj smo nepodopštini jedva odoljeli. A dočim smo, dakako bosi, prošli vrata tekije, Ćopićevo je djelo zamijenilo ono Charlesa Lutwidgea Dodgsona, poznatijeg pod pseudonimom Lewis Carroll. Mada nismo kao Alisa propali kroz zečju rupu, već smo ušli kroz vrata, i mada nam to nije bio prvi ulazak iz stvarnog u nestvarno, to nestvarno je dobrano prevladalo i vrijeme, i mjesto, i stvarnost. Vjerovali ili ne, osjećali smo se baš kao da smo, ne u derviškoj, već u onoj oficijelnoj 1426. godini. Ženski dio novinarskog dvojca bez kormilara krenuo je u prostoriju za žene, a muški u onu u kojoj su već derviši posjedali u polukrug i započeli s molitvama. Granicu između jedne i druge prostorije predstavljala je niti metar visoka zidna pregrada.
Strpljen – spašen
Zalegavši među derviške žene, nije bilo druge nego prepustiti se onom što slijedi. A slijedile su višesatne molitve, odnosno priprema za ono spomenuto ritualno probadanje tijela. Već nakon pola sata osjećaj je identičan onom kao kad se nađeš pred TV-om koji je netko stavio na kanal čiji je program prestao i otišavši, sa sobom ponio daljinski.
Znate ono, kad recimo na HTV 1 odsvira himna i zavijori zastava. Poučeni već jednom doživljenim Danom ašure, znali smo da će nakon zazivanja Alaha ili tehvida, uslijediti pobožne pjesme, odnosno ilahije i kaside, a tek onda ono što ostavlja bez daha i glavu puni ptanjima bez odgovora. Slobodna procjena kazivala je da će do tog trenutka trebati u »zastavu koja vijori« gledati još najmanje dva sata. Strpljen – spašen, nije bilo druge.
Što se zbivalo u te dvije prostorije? A što ako ne molitva. Ženska su usta tišinom molila, a muška se molitva iz minute u minutu pojačavala. Tekijom čija su okna plakala od vrućine, tekijom kojom je dominirao miris ruža odzvanjao je sveti stih Kurana. Tiho, pa sve glasnije i glasnije, derviška su usta izgovarala »La ilahe ilallah«. Stotinjak glasova kao jedan, stotinjak torza u identičnom gibanju, a u novinarskoj glavi opet uljez – Rundekov stih »grane smo na vjetru«.
Prvi derviši na Balkanski su poluotok došli s područja današnje Turske, Sirije, te drugih ondašnjih otomanskih područja. Recimo da je u potpunosti zaživio u 19. stoljeću, iako su prvi derviši ovim krajevima vjeru pronosili još u 15. ili 16. stoljeću. Derviški su se redovi u islamskom svijetu pojavili početkom 3. stoljeća muslimanske ere. Terikat u osnovi znači škola, škola duhovnih, moralnih i metodoloških smjernica i nije u kontradiktornosti sa šerijatskim propisima. Razlika je samo u načinu obrazovanja i dovođenja učenika do puta istine. Do moralnog savršenstva. U svijetu postoji 12 terikata, odnosno islamskih vjerskih bratstava. Imena su dobili po imamima osnivačima. Recimo da su u Hrvatskoj najpoznatija četiri – mi, tj. riječke Sinanije, potom Kaderije, Rufaije i Halvetije. Na čelu svakog terikata je šejh i on ne smije biti mlađi od 40 godina. Ta se titula prenosi s koljena na koljeno, pa primjerice moji su i pradjed i djed bili šejhovi. Ja imam tri sina, i jedan od njih će zasigurno krenuti mojim stopama, pojašnjava šejh Muhamed.
Kad smo već kod vjetra, i njega je derviška molitva gurnula u drugi plan, pretvorivši ga u nečujnog promatrača koji škilji kroz od vlage oznojene prozore, nametnuvši i njemu ritam vjere, ritam ljubavi i poštovanja jednog i jedinog Boga. Vrijeme je curilo. Ritmično curilo odnoseći sa sobom stvarnost trenutka, a donoseći neki smiraj unatoč rastućoj energiji koja je izbijala iz svakog kutka tekije potencirana sve glasnijim i grlenijim molitvama.
Bezvremenska zona
Aj – aj – aj – ola i tako unedogled, praćeno huktanjem i ritmičnim pokretima torza koji iz sredine kreće naprijed, vraća se, pa kreće lijevo, vraća se… Slijedi ritam što ga pokretom ruke određuje šejh. A onda su se tijela osovila na noge. Ne pitajte nakon koliko vremena jer već smo oko 23 sata upali u »bezvremensku zonu«, začuo se zvuk masara, zilja i kudume ili bubnja, činela i defa, dajući do znanja da samo što nije. Što? Pa počeo obred probadanja tijela. Mjerač energije bi vjerojatno eksplodirao u trenutku kad se dogodio prvi probod. Učinio ga je jedan od šejhovih najbližih pomoćnika – Šemsi Islami. I naravno – ni kapi krvi, ni ožiljka. Baš kao ni kod svih ostalih koji su krenuli Šemsovim stopama, pa si jednu od tri igle dužine od 30 do 50 centimetara ili pak sve tri zarinuli u obraz, oko, vrat, jednjak, trbuh i da ne nabrajamo dalje.
Sve se to odvijalo pod »visokim naponom«, pod budnim šejhovim okom jer ne probada se onaj kojem za taj čin šejh ne da odobrenje. Zašto? Razloga je više, ali poštujući želju izvora informacija, nećemo ih navoditi. Uglavnom Dan Ašura ili 10. dan mjeseca Muharema već je dobrano zašao u onaj s nadnevkom 11, a Zikr je još trajao.
U Rijeci postoji stotinjak derviša. Kažu – između 100 i 120. Najstariji je Avdilj Beljulji. Napunio je osamdeset godina i ima derviški naziv dede. Šejh ima i svoje zamjenike tj. vekilje, a najstariji među onima šejha Muhameda je Đemail Ibiši. Hijerarhijski gledano, tu su još i obučeni derviši, mihibi i zaljubljenici terikata zvani ašici.
– Islamski tasavuf (učenje ili sufizam), nikad nije naginjao monaštvu, kao što se ni njegovi nositelji nisu isključivali iz tokova života, niti na bilo koji način blokirali njegove pozitivne tendencije, pa se tako među dervišima i kroz povijest, baš kao i danas, nađe mnoštvo radnika, zanatlija, političara, umjetnika, vojnika i ljudi mnogih drugih zanimanja. Vidjeli ste i sami večeras. U tekiji su molili i školarci, i radnici, i mladi, i stari… nabrajao je šejh riječkih Sinanija Muhamed Azemi.
Završni naklon Alahu, a onda izlazak iz desetodnevnog posta ili bogata gozba koja, kako već rekosmo, počinje zalogajem obredne pšenice, slatke i prepune voća, a onda slijede tradicionalna derviška jela. Druženje će potrajati do zore, a onda počinje dan kao i svaki drugi. Dan u kojem su derviši ono što su i tijekom svih ostalih dana u godini – stanovnici grada na Rječini, ljudi različitih profesija, različitih zanimacija. Obični, kao i svi drugi.
A mi? Iskrali smo se iz 1426. godine i vratili u 2013. bogatiji za još jedno iskustvo, noseći sa sobom potvrdu one koja kaže da multikulturalnost i multietničnost svakom gradu daje poseban šarm. A gdje ćete šarmantnijega grada od ovog koji teče nikad opterećen različitostima, već ponosan što ih ima.
I da, ukoliko smo nešto krivo shvatili, ne zamjerite jer prije ulaska »u nestvarno« prošli smo jedva jedan školski sat »vjeronauka«.
