Riječki sportaš Vitomir Maričić u svom životopisu broji mnoge uspjehe, a prekjučer je krenuo u svoju najnoviju životnu avanturu, na put koji je nazvao »Kraj svijeta«.  

– Iz Trsta idemo u Milano vlakom, pa letimo za Kuvajt, a potom za Filipine i Vijetnam. Tamo prvo penjemo, onda busom u Laos gdje opet tražimo stijene, zatim u Tajland iz kojeg letimo u Myanmar po kojem se krećemo vlakom dok se ne vratimo natrag na Tajland, gdje onda penjemo u Krabi regiji. Od tamo idemo za Australiju, gdje sam već bacio oko na neke stijene, pa za Novi Zeland. Prva stvar koju ćemo napraviti kad sletimo u Auckland na Novi Zeland je da krenemo u kupovinu odjeće s dugim rukavima, jer nemamo nikakve stvari sa sobom, te kamper i dasku za surf. Onda ću sjest na plažu i smisliti kako dalje do kraja svijeta i što nas čeka iza toga. U planu je obići Tongu, Vanuatu, Marshalove otoke, Samou, Polineziju, Mikroneziju, Fiji, Cookove otoke i pregršt tih malih otočnih državica koje su inače dosta izolirane, a Novi Zeland je odlična baza za istraživanje oceana. U Aziji ćemo izgubiti oko mjesec dana, na Novom Zelandu i okolici oko godinu, ali to je okvirno – svašta se može promijeniti i natjerati nas da revidiramo planove, ispričao nam je Vitomir. Zanimalo nas je kako su protekle pripreme i koliko su dugo trajale.

– Pripreme su se kao i inače, kod ekspedicijskih putovanja često vrtile oko tima i pripreme ekipe, opreme, taktike. Tu su pripreme duže i teže, ali bitno drugačije.

Kompliciran azijski dio

Ovo mi je putovanje puno osobnije. Nisam si zadao nikakav konkretan cilj, osim doći do Chatnam otočja, odnosno do kraja svijeta, premda ima puno manjih ciljeva – planiramo nekoliko putovanja, neke vrhove, roadtripove. Pripreme su sveukupno trajale nekoliko mjeseci, a zadnjih mjesec dana prošlo je »superintenzivno«. Uglavnom je sve bilo fokusirano na to da privedem kraju sve svoje druge projekte, što nije bio nimalo lagan zadatak, s obzirom da vozim na sto tračnica istovremeno, a završiti nešto čime se bavim nekoliko mjeseci ili godina nije bilo jednostavno. Dobar dio tog vremena posvetili smo razradi plana, logistike i baze za korištenje raznih servisa za besplatno stanovanje, kao »housesitting«, »home exchange« i slično koje mislim iskoristiti za razmjenu i stanovanje. Naravno, bilo je tu i bukiranje karata i sređivanja viza i hrpa neke logistike i birokracije za koju uvijek uskoče prijatelji, pa sve prolazi bezbolnije. Za Novi Zeland nismo pripremili apsolutno ništa, a Azijski dio je malo kompliciran jer ima dosta letova, koje smo kombinirali u namjeri da super jeftino stignemo do Novog Zelanda i vidimo što više atraktivnih destinacija, kaže Vitomir i pojašnjava da je potrebno dosta viza. Neke se mogu nabaviti na licu mjesta, a neke ne.

– S obzirom da idemo tamo penjat moramo organizirati u tom smislu i opremu jer sa sobom nosimo samo pet kilograma prtljage, a u tih pet kila po glavi treba upakirati i svu opremu za sportsko penjanje. Za sportsko penjanje, doduše, ne treba nam puno toga – oprema i jedna ekstra majica. To je sve. Na Novom Zelandu ćemo se snaći kad dođemo. Nismo imali vremena razmišljati niti sam se time htio zamarati. Iskreno, priželjkujem to putovanje bez puno stvari, bez plana. Sve što napravimo, sve što kupimo, bit će zato što nam je to nužno potrebno u tom trenutku. To mi zapravo predstavlja gušt. Volim putovanja baš zato jer ne znam što me čeka iza ugla. Znam točno što treba napraviti da bi dan bio uspješan u svrhu ostvarenju nekog trenutnog cilja na putu.

Penjanje za najmlađe

Ne volim raditi milijun poslova, a da nauštrb toga stagniram u ostvarenju nekih vlastitih želja, pojašanjava Vitomir koji se uspješno bavi i modelingom ali i pomaganjem najmlađima da sa srcem krenu u sportske vode.

– U zadnje vrijeme unutar svog kluba i udruge Kocka bio sam angažiran oko penjanja za najmlađe i na razvoju penjalista na Kvarneru, a radio sam i na projektima besplatne knjižnice i na ekspedicijskim putovanjima koje je podržala i Županija Primorsko-goranska, koji su uvijek dio naše inicijative ekspedicija.net. Posebno mi je drago da smo razvili par novih sportskih penjališta. U cijelu tu priču integrirali smo više od sto djece i mladih. Jako mi je drago da mogu utjecati na nekoga i usmjeriti ga na put koji je i meni donio puno zadovoljstva, ističe Vito.

Ovaj diplomirani informatičar i diplomirani trener kondicijske pripreme sportaša dobitnik je i niza spasilačkih i sportskih nagrada, te autor dokumentaraca koje je mnogobrojna riječka publika gledala u Art kinu, no, po pitanju nagrada nam je otkrio kako su mu najdraže pohvale koje dobiva od djece.

– Za projekte vezane za sportsko penjanje i sve ostale projekte udruga Kocka je dobila generalnu nagradu kao organizator volontiranja. Lijepo je da netko primijeti taj trud, no ipak su mi najdraža priznanja koja dobijem direktno od djece. Ona su mi puno važnija, intimnija i puno više motivirajuća od formalnih priznanja. Naravno, draga su mi i priznanja koje sam dobio za dokumentarne filmove, fotografije i za projekta »Jabuka«.