#MeToo

SEKS I POLITIKA Da su u prošlosti vrijedila današnji standardi povijest bi bila potpuno drukčija

Tihomir Ponoš

Seksualno nasilje kojega su žene žrtve stoljećima je bilo dio loših, ali ustrajnih običaja. To što se tek sada pokreće kampanja kojom se namjerava zaštititi žene od seksualnog nasilja na radnome mjestu, zapravo ne treba čuditi, ima li se na umu da je masovno silovanje u ratu tek prepoznato kao specifičan ratni zločin



Običaje ne mijenjaju samo časti, običaje mijenjaju i vremena. Što je nekada bilo uobičajeno, što se doživljavalo kao stečeno, običajno pravo, danas je proskribirano i zbog ponašanja zbog kojega nekome ne tako davno ne bi pala ni dlaka s glave, danas završavaju uspješne karijere.


Dapače, inače itekako dobrodošla promjena običaja prijeti da ode tako daleko da se izvrgne u svoju suprotnost i da jedno maltretiranje i ponižavanje bude zamijenjeno drugim.


Posljednjih mjeseci, od listopada prošle godine kada su »The New York Times« i »The New Yorker« o holivudskom mogulu Harveyu Weinsteinu i njegovom seksualnom predatorstvu u kojem nije, prema izjavama niza žena, prezao ni od silovanja, tema seksualnih napada i maltretiranja žena jedna je od dominantnih posebno u zapadnim medijima. Weinstein je koristio svoju moć koja proizlazi iz činjenice da je doslovce mogao stvarati i upropaštavati filmske karijere. Svoju je moć koristio desetljećima, a više od 80 žena iz svijeta filma izjavilo je da su bile žrtve njegovih seksualnih napada. Weinstein i njegova kompanija danas su objekti niza kriminalističkih istraga, a Harvey Weinstein danas više nije holivudski mogul, nije ni tek čovjek uništene reputacije, nego čovjek koji je sam sebi svojim ponašanjem uništio reputaciju i osigurao si da bude na zlu glasu. Ubrzo nakon što se doznalo što je sve i kome Weinstein radio, kome je sve naudio, nastao je pokret #MeToo.




Mnoge ugledne i uspješne žene i svijeta šoubiznisa govorile su o tome što su sve doživjele, kakve sve seksualne napade i maltretiranja, u svojim karijerama.


Protivnice #MeToo kampanje


Ovogodišnja dodjela Zlatnih globusa prošla je znaku #MeToo i solidarnosti sa ženama žrtvama seksualnog zlostavljanja, a ta se solidarnost manifestirala u tome što su mnoge gošće na tu svečanost došle odjevene u crne haljine. No, protiv #MeToo kampanje ustalo je stotinu Francuskinja, među njima i glasovita glumica Catherine Deneuve, okarakteriziravši kampanju kao »puritanizam« kojega pogoni »mržnja prema muškarcima«. U tekstu kojega je potpisalo stotinu žena, a objavio ga je »Le Monde« navodi se »Silovanje je zločin. ali naporno ili nespretno udvaranje nije zločin, kao što ni laskanje nije mačistički napad«. Pravo muškaraca na udvaranje ključni je dio seksualne slobode, a žene koje se ne priklone valu optuživanja nasilnih muškaraca naziva se izdajicama, navode potpisnice i upozoravaju da »ta novovalna pravda već odnosi svoje žrtve, muškarce koji dobivaju otkaze. A njima se na teret stavlja pipkanje po koljenima, pokušaj poljupca, razgovor o intimnim pitanjima na poslovnoj večeri ili slanje poruka seksualnog sadržaja nekoj ženi koja nije osjetila uzajamnu seksualnu privlačnost«.



Mnoge su glumice detaljno govorile o tome što su doživjele, ali možda je i najviše rekla ona koja nije ništa opisivala.


U nedavnom intervjuu Lee Cowan pitao ju je je li se u karijeri susrela s holivudskim zlostavljačima. Stone je prasnula u smijeh i kazala:


– U ovom sam poslu već 40 godina. Možete si samo zamisliti kakva je filmska industrija bila kad sam se pojavila na sceni, izgledajući kako izgledam, dolazeći niotkuda iz Pennsylvanije. Nisam imala nikoga da me zaštiti. Vjerujte mi, vidjela sam sve, kazala je Sharon Stone.



Da se običaji mijenjaju i da se ne može više, takorekuć bez rizika, seksualno zlostavljati žene, da se o tome raspravlja u javnosti, da je posljedica toga i moralna osuda (pri čemu doista treba paziti da se ne zapadne u gorljivi žar puritanizma), sve je to dobro i sve to pokazuje koliko se loši običaji ipak mijenjaju. A koliko su ti običaji bili snažni i ukorijenjeni vidljivo je i iz dokumentarnog filma »The Newspaperman« o legendarnom glavnom uredniku »Washington Posta« Benu Bradleeju. Da su prije više od pola stoljeća vrijedili današnja standardi (uz pretpostavljeno brzo raskrinkavanje nasilnika, a ne s odmakom od nekoliko desetljeća), povijest bi, vrlo vjerojatno bila drugačija. Bradlee i njegova druga supruga Antoinette »Tony« bili su dobri prijatelji s Johnom Fitzgeraldom Kennedyjem i njegovom suprugom Jackie. Bradlee je u svojoj autobiografiji otkrio, a to se spominje i u filmu, da je Kennedy bio »agresivan« prema njegovoj supruzi 1963. godine. Dapače, Bradlee smatra da možda ne bi ni mogao biti prijatelj s Kennedyjem da ga nije privukla Tony.


Silovanje kao ratni zločin 


Seksualno nasilje kojega su žene žrtve stoljećima je bilo dio loših, ali ustrajnih običaja. To što se tek sada pokreće kampanja kojom se namjerava zaštititi žene od seksualnog nasilja na radnome mjestu, zapravo ne treba čuditi, ima li se na umu da je masovno silovanje u ratu tek nedavno prepoznato kao specifičan ratni zločin. Masovna silovanja koja su pripadnici sovjetske Crvene armije počinili u vrijeme Drugog svjetskog rata (u Njemačkoj, Poljskoj, Jugoslaviji, Bugarskoj, Rumunjskoj..) donedavno je bila slabo poznata i istražena tema. Masovno zasužnjivanje Korejanki u svrhu seksualne naslade japanskih vojnika i danas je sporna točka u odnosima Japana i Južne Koreje. No, bez obzira na to što je silovanje (načelno) smatrano groznim zločinom i što je kao kazneno djelo bilo navedeno u zakonima, do kažnjavanja silovanja u ratu, pri čemu se silovanje koristi kao sredstvo za vođenje rata, dolazi tek u 21. stoljeću. Suđenje pripadnicima vojske Republike Srpske, Dragoljubu Kunarcu, Radomiru Kovaču i Zoranu Vukoviću u Haagu bilo je prvo suđenje vođeno bilo pred nacionalnim ili internacionalnim sudištem na kojem su osobe bile optužene, na koncu i osuđene, zbog silovanja kao sredstva za vođenje rata. Kunarac je osuđen na 28 godina zatvora, Kovač na 20 godina, a Vuković na 12.


Važan korak napravilo je i Vijeće sigurnosti UN-a koje je u lipnju 2008. godine jednoglasno usvojilo rezoluciju kojom je određeno da silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja mogu tvoriti ratni zločin, pa čak i u odnosu prema genocidu. U to doba i Hrvatska je bila nestalna članica Vijeća sigurnosti. Nakon toga usvojeno je još nekoliko rezolucija koje se odnose na silovanje kao ratni zločin, a uspostavljen je i Ured posebnog predstavnika glavnog tajnika UN-a za seksualno nasilje u sukobu. Međutim, kad već UN pokušava suzbiti silovanje u ratu kao sredstvo vođenja rata, ne bi bilo zgorega da poradi i na onome što se dešava unutar same svjetske organizacije, a čini se da i u njoj ima razloga za pokretanje kampanje #MeToo. U četvrtak je »The Guardian« objavio izvještaj o raširenoj praksi seksualnog nasilja unutar ureda UN-a u svijetu.


Izgleda da i u UN-u ima harveyja weinsteina. Desetci sadašnjih i bivših zaposlenika UN-a opisali su kulturu šutnje koja vlada organizacijom kada je riječ o seksualnom nasilju, a od intervjuiranih zaposlenica njih 15 je reklo da je doživjelo neku vrst seksualnog napastovanja u posljednjih pet godina na poslu, u rasponu od verbalnog nasilja do silovanja. Razlog za šutnju je ponajprije strah od gubitka posla jer »ako izvijestite o tome, vaša karijera je vrlo vjerojatno gotova, posebno ako ste konzultant«, kazala je jedna konzultantica koja je bila žrtva svoga šefa u vrijeme kada je na Bliskom istoku radila za UN-ov Svjetski program za hranu.