Ovdje nitko nikome nije u rodu, a svi smo svima sve! – šale se Marina i Vlado Hoblaj i njihove kćeri Barbara i Ivana – samo dio velike obitelji iz Murskog Središća, u kojoj je petero posvojene, i još četvero udomljene djece.

Njihova je kuća u centru grada velika i prostrana, baš kao i njihova srca, u kojima ima mjesta za svakog.

– Kad nas je u kući samo osmero, kažemo da je prazna kuća, smije se Vlado, profesionalni glazbenik i producent, započinjući priču obitelji Hoblaj, u kojoj ljubavi ima za još nekoliko života.

Jer osim što su posvojili petero djece, od kojih četvero s nekim zdravstvenim ili mentalnim poteškoćama, dosad su udomili sedmero romske djece, od kojih četvero i dalje živi s njima, i od kojih većina također ima nekih poteškoća.

– Dijete je dijete, odakle god dolazilo i koje god boje kože bilo. Teško je opisati kakva su ta djeca bila kad su nam tek dolazila, a kakva su danas. To je najveća nagrada nama udomiteljima – kad vidimo koliko im se, nabolje, promijenio život, dodaje Marina, udomljenoj djeci »teta«, ali »teta« s najvećim mogućim majčinskim osjećajima, koja o svima brine jednako, bez iznimke.

Što bolja skrb

Osim što kod kuće ima pune ruke posla, jer treba skuhati, oprati i spremati za toliko članova kućanstva, ona je i predsjednica Udruge udomitelja djece Međimurja te predsjednica udruge Forum za kvalitetno udomiteljstvo, koji okuplja udruge udomitelja iz cijele Hrvatske. Riječ je o forumu koji se, između ostalog, zalaže za profesionalizaciju udomiteljstva, kako bi udomljena djeca dobivala što bolju skrb.

Bezuvjetna ljubav – i mnogo zagrljaja / Foto Davor KOVAČEVIĆ

– Barbara nam je stigla kao prvo posvojeno dijete, ravno iz rodilišta, nakon samo dva tjedna od rođenja. Naša je želja, misija bila odgajati ne vlastitu, biološku djecu nego djecu koja su već tu, na svijetu, i koju roditelji ne žele, ili o njima ne mogu brinuti. Bila je zdravo i dobro dijete, bili smo presretni što nam je Bog dao i više nego što smo mogli zamisliti. Kad je imala godinu dana, odlučili smo posvojiti bolesno dijete, i u dom nam je stigla Ivana, deset mjeseci starija od Barbare, koja je tada imala dvije godine, i puno zdravstvenih problema. Odrastale su kao blizanke, priča Marina.

Ivana i njen anđeo Joel / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Barbara, učiteljica, danas ima 27, a Ivana, cvjećarka, 28 godina, obje su udane i imaju vlastitu djecu pa su Marina i Vlado već i baka i djed. Unuci ih zovu »deda tata« i »baka mama«, jer slušaju kako ih mamom i tatom zovu njihove mame, ali i udomljena, druga djeca. To su jedna djevojčica te dva brata i sestra srednjoškolci, svo četvero djeca romske nacionalnosti, koja su živjela u siromaštvu. Djevojčica je kod njih od svojih godinu i pol dana, ostalo troje unatrag osam, odnosno četiri godine. Njihova imena zbog zaštite identiteta nećemo otkrivati, već samo napisati da su danas sretna i vesela djeca, kojima je život kod Hoblajevih promijenio sudbinu.

Sretno bankrotirali

No prije ikakvog razmišljanja o udomljavanju, prije dvadeset godina, Hoblajevi su posvojili i treće dijete.

– Ivana je bila bolesno dijete, s velikim poteškoćama, bilo je teško u početku, ali nakon što su stvari krenule nabolje, odlučili smo posvojiti još jedno bolesno dijete, i doma nam je stigao, s pet godina, Nenad, koji danas ima 26. Ima mentalnu retar

Barbara i njeni Ivan i Katarina / Foto Davor KOVAČEVIĆ

daciju, s pet godina je još bio u pelenama, i nije znao sam niti jesti. Barbara i Ivana su htjele brata, a nakon što je Nenad stigao, shvatili smo da se igra samo s ‘barbikama’ pa smo odlučili posvojiti još jedno muško dijete, smije se Marina. To je trebao biti jedan dječak iz Karlovca, s istim poteškoćama koje ima i Nenad, no sudbina je ipak htjela da u obitelj Hoblaj dođu još dvije sestre – Nikolina i Elizabeta, koje su danas zdrave i lijepe 20-godišnjakinje.

Joel se priprema zamijeniti tetu Barbaru u mijenjanju pelena Katarini / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Djeca su odrastala, pomalo odlazila od kuće pa su Marina i Vlado odlučili dom pružiti i drugoj dječici, ovaj put kao udomitelji.

– Bavili smo se trgovinom, ali nismo bili sretni s tim, nešto je nedostajalo. Kad smo, kako se znamo našaliti, sretno bankrotirali, zaključili smo da su nam najbolje od svega ‘ispala’ djeca, danas odrasli, zdravi i pametni mladi ljudi, izrazito vezani jedni uz druge. Iako smo imali loše mišljenje o udomiteljstvu, kao što, zbog izdvojenih loših primjera ima i većina ljudi, prvo smo dijete udomili 2010. godine – romskog dječaka koji je i danas s nama. Četiri godine kasnije došli su nam i njegovi brat i sestra, u međuvremenu još jedna mala djevojčica, priča Marina.

Moj novi život

Koliko se udomljenoj djeci život mijenja nabolje, pokazuje školski sastavak jedne udomljene djevojke, također romske nacionalnosti i iz Međimurja, koji nam Marina daje da pročitamo. »Moj novi život« – naslov je tog nagrađivanog sastavka koji kaže kako je njena obitelj »nekad živjela u teškim uvjetima, u maloj kućici sa samo jednom prostorijom i samo jednim krevetom na kojem su spavali i mama i tata, kao i ja sa šestero braće i sestara«. Često su nastavlja, bili gladni i bez vode u kući, puno je izostajala s nastave i nije imala grijanje niti toplu zimsku odjeću i obuću.

Kuća puna ljubavi Kuća u centru Murskog Središća je velika i prostrana, baš kao i njihova srca, u kojima ima mjesta za svakog / Foto Davor KOVAČEVIĆ

– Jednog se dana moj život promijenio. Rečeno nam je da će jednog brata i mene smjestiti u udomiteljsku obitelj… Kad smo stigli, teta me nahranila i okupala, obukla mi je predivnu bijelu haljinu koja je bila čista i mirisna, kupala sam se prvi put u kadi, iako sam imala 12 godina… Pitala sam tetu zna li ona peći rođendansku tortu jer nikad nisam imala tortu. Još isto poslijepodne zajedno smo ispekli tortu…, iskren je i dirljiv sastav danas mlade djevojke.

Marina Hoblaj / Foto Davor KOVAČEVIĆ

– Zbog loših, izdvojenih primjera ljudi misle, i mi smo nekad mislili, da su udomitelji ljudi koji djecu uzimaju samo kako bi živjeli od naknade koju država plaća za udomiteljstvo, dvije tisuće kuna po djetetu. Udomiteljstvo je nešto, međutim, sasvim drugo, i puno veće, a brinete li o toj djeci kao o vlastitoj, pa im omogućite i razne aktivnosti, to je suma od koje sigurno nećete zaraditi. Žao mi je zbog takve percepcije udomiteljstva u javnosti, zbog čega se preko udruga i Foruma za kvalitetno udomiteljstvo trudimo promijeniti ju, ali i dalje poboljšavati udomiteljstvo, priča Marina.

Kao i svoju djecu, ona i Vlado i udomljenu djecu svakodnevno razvažaju na aktivnosti, na preglede i terapije koje su im potrebni, brinu o njima kao o rođenoj djeci. Osim njih, kod Hoblajevih je prethodno živjelo još troje udomljene djece.

Izdvojeni slučajevi

Kako se može čuti i od drugih udomitelja, jako im je teško kad djeca od njih odlaze na posvajanje, i prestane svaki kontakt s njima, pa bi voljeli da im posvajatelji omoguće bilo kakav kontakt s djecom koja su im nekad bila poput rođene – barem, kažu, da to bude neka poruka povremeno, fotografija, bilo što.

Vlado Hoblaj / Foto Davor KOVAČEVIĆ

– Bog je unaprijed pripremio djela ljubavi da mi u njima živimo, citira Marina Bibliju, dodajući kako tu ljubav samo treba prepoznati, i onda ju živjeti, što oni i čine. A kako dodaje Vlado, osnivač udruge Nada za život, sol, koju je Isus često spominjao, spoj je natrija i klora.

– Natrij je poput ljubavi – u prirodi se spaja sa svakim elementom. Klor je pak poput istine – s malo klora možete dezinficirati cijeli jedan bazen. Ljubav i istina daju sol. Što je ljubav bez istine, i obrnuto? Djeca koja žive u institucijama, uvjeren sam, dobivaju i tamo puno ljubavi, jer u tim ustanovama rade ljudi koji to žele raditi, sumnjam da nemaju ljubavi za tu djecu. No ipak, djeca tamo ne mogu biti sretna. Razlog tome je što nemaju identitet, osjećaj pripadanja nekome. Trebaju identitet, koji će dobiti samo u obitelji, u kojoj znaju tko su i čiji su, kaže Vlado.

Ni posvajanje niti udomljavanje, dodaje, ne treba idealizirati, jer se tako može »nasukati«.

– Ako se razočarate, dijete će biti to na koje ćete prenijeti frustraciju. Problemi postoje, o njima treba s djecom otvoreno razgovarati, sve im reći, bez sakrivanja ili uljepšavanja, pogotovo bez potiskivanja osjećaja, koji će kad tad postati neka frustracija, napominje Vlado.

Marina dodaje kako je važno udomljenu djecu učiti da jednako vole i poštuju i svoje biološke roditelje.

– Forum za kvalitetno udomiteljstvo, koji okuplja udruge od Vukovara, preko Siska, Rijeke i Pule, do juga, ne samo da educira udomitelje, ali i javnost, o tome što kvalitetno udomiteljstvo jest nego i reagira na loše udomiteljstvo, kojeg također ima. Ti izdvojeni slučajevi kvare sliku o cijelom udomiteljstvu, koje većina radi s puno ljubavi, kaže Marina.

Kuća mogućnosti

Dodaje kako je od stotinjak međimurske udomljene djece, njih oko 90 romske pripadnosti. Iz tog je razloga prije dvije godine udruga Nada za život ovdje pokrenula i program »Kuća mogućnosti« – stambenog zbrinjavanja mladih koji izlaze iz sustava socijalne skrbi te samostalno žive u stanovima, uz prisustvo mentora, koji ih uvode u život. I tu su uglavnom mladi romskog porijekla, koji uz pomoć mentora pronalaze posao, volontiraju, uče kućanske poslove i socijalne vještine.

– Želite li učiniti nešto važno, primijeniti svijet nabolje? Postanite udomitelj, otvorite vrata svoga doma i srca, uljepšajte život djetetu, poručuju iz Foruma za kvalitetno udomiteljstvo, uz podatak da u Hrvatskoj još uvijek oko 1.600 djece živi u institucijama, a najviše od svega potrebna im je toplina i podrška obiteljskog doma, bezuvjetna ljubav – i mnogo zagrljaja, baš kao u obitelji Hoblaj iz Murskog Središća.