Udar na demokraciju

INFORMACIJSKI RAT Facebook i demokracija doista imaju problem (ali to nije Željka Markić)

Jasmin Klarić

Uništava li najveća svjetska društvena mreža vjeru u demokratski sustav? / Foto REUTERS

Uništava li najveća svjetska društvena mreža vjeru u demokratski sustav? / Foto REUTERS

U informacijskom ratu 21. stoljeća koji se vodi na društvenim mrežama, vjera u demokraciju je prva žrtva, napisao je u New York Timesu u rujnu Siva Vaidhyanathan, profesor na medijskim studijima Sveučilišta u Virginiji



Veles je nekad bio grad umjerene slave i žive industrije. Njegovi stanovnici danas, s perverznim ponosom, podsjećaju kako je u to vrijeme Veles bio drugi najzagađeniji grad u bivšoj Jugoslaviji – rečenice su kojima se u bogato opremljenoj reportaži američkog Wireda pokušava dočarati postindustrijalizirana sadašnjica makedonskog gradića od 45.000 stanovnika.


Grada koji je postao globalno poznat zbog Facebooka i Donalda Trumpa.


Da, onog Facebooka kojeg je ovog tjedna u red pokušala dovesti Željka Markić i njena udruga U ime obitelji (UIO) pozivajući hrvatsku Vladu da disciplinira američku kompaniju koja, kako oni smatraju, bezrazložno cenzurira upise o generalu Slobodanu Praljku i ratu u BiH.




Nekoliko mladih stanovnika Velesa su Facebooku lani odlučili pristupiti na drugi način – iskoristili su ga za brzu i za makedonske prilike solidnu zaradu. U gradu je tada pokrenuto stotinjak pro-Trumpovih siteova koji su bjesomučno u mjesecima pred američke izbore 2016. godine »šibali« tekstove s click-bait naslovima koje su išle u korist Trumpu i protiv Hillary Clinton. Naravno, većina toga su bile obične laži, ili kako se to moderno kaže – fake news (najpoznatija od kojih je možda ona da je Papa podržao Trumpa). Količina klikova, međutim, spretnim Makedoncima, kojima je na kraju priče bilo savršeno svejedno tko će pobijediti u SAD-u, donijela je lijepu hrpicu dolara.


Ali, ostavila i solidni ožiljak na licu ne samo američke demokracije i, uz sve ostalo – a bilo je tu izgleda i čistog propagandnog rata od strane Rusije, promijenila način na koji se doživljava uloga internetskih giganata u modernom društvu.


Ne, moto Googlea »Ne budi zao« neće više biti dovoljan.


Božinović i Plenković


Sve to skupa ipak ne znači da je Markić upalila pravi alarm svojim malim ratom protiv navodne Facebook cenzure koji je pokušala inicirati prošlog tjedna, a koji je u Vladi doživio više ignorancije nego što bi je iskazao Facebook prema Banskim dvorima da su ovi prihvatili zahtjev UIO da sazovu predstavnike ove društvene mreže na sastanak na kojem bi im oprali uši zbog brisanja tekstova o ratu u BiH i Slobodanu Praljku.


No, ne znači ni da u cijeloj toj priči nema niti malo sadržaja.Nešto je o tome prošlog tjedna govorio i Martin Schulz, predsjednik njemačkog SPD-a, druge najjače stranke u toj zemlji. Schulz je bio i predsjednik Europskog parlamenta i na globalnoj razini je nešto poznatiji čimbenik od Markić. Ali, i on se očešao o Facebook. »Samo još više ujedinjena EU od današnje može voditi efikasnu borbu protiv klimatskih promjena, upravljanja posljedicama masovnih migracija, zaustavljanja izbjegavanja plaćanja poreza od strane velikih kompanija i prisiljavanja internetskih giganata, poput Facebooka i Googlea, da poštuju građanska prava«, kazao je Schulz na kongresu svoje stranke na kojem je još jednom izabran za njenog predsjednika.


Očito je, dakle, da je on, kao i predsjednica hrvatske konzervativne udruge, osvijestio da goleme internetske kompanije imaju veliki utjecaj na živote građana. Razlika je jedino što Schulz smatra da se na Facebook može utjecati samo ujedinjenim naporom više povezane EU, a Markić da su za to dovoljni Davor Božinović i Andrej Plenković.


Ono što se dogodilo na posljednjim američkim predsjedničkim izborima samo je osvijetlilo činjenicu da je danas, uz sve ostalo, najveća medijska kuća na svijetu upravo – Facebook. Ova društvena mreža s oko dvije milijarde korisnika (procjenjuje se da ih je nešto manje od dva milijuna u Hrvatskoj) postala je toliko velika i toliko bitan dio svakodnevne rutine da se ogroman dio građana preko nje i informira. Ako nešto nije na Facebooku, ili Twitteru, skoro da se nije ni dogodilo.


Dodatan problem je što se na tim društvenim mrežama često nađu stvari koje se i nisu dogodile.


Demarš Zuckerbergu


Facebookovi algoritmi koji prikazuju vijesti korisnicima na njihovom personaliziranom news feedu rade tako da najčešće pokazuju one statuse i vijesti oko kojih se najviše angažiramo – koje dijelimo (hrvatski – šeramo), komentiramo ili lajkamo. Pa što više, primjerice, dijelimo tekstove koji se tiču LGBT prava, manje će nam Facebook nuditi linkove na, recimo, već spomenuti U ime obitelji i slične konzervativne stranice. Time se oko svakog korisnika vremenom stvara mjehur (filter bubble) koji ga, zapravo, odvaja od činjenica i mišljenja s kojima se ne slaže. Kako je Facebook postajao sve veći i kako je sve više ljudi na njemu nalazilo svoju redovnu dnevnu porciju informacija, problem je postajao ozbiljniji.


A onda su se uključile političke kampanje, »sam svoj majstor« ekipe poput onih iz Makedonije i, po svoj prilici, ruske internetske brigade.


Kako je u eseju »Što je Facebook napravio američkoj demokraciji«, objavljenom u listopadu u The Atlanticu napisao Alexis C. Madrigal »bit je u tome da su sami korijeni našeg izbornog sustava – vijesti koje ljudi vide, događaji za koje misle da su se dogodili, informacije koje dobijaju – destabilizirani«.


Suština problema u današnjem medijskom krajoliku, u kojem imamo Facebook kao neupitno glavnog globalnog distributera vijesti, su čini se oglasi za ciljanu publiku. Kad se radi o političkom oglašavanju u tradicionalnim medijima, oglasi su, jasno, javni, zna se tko ih je platio i koliko. Toga na mreži Marka Zuckerberga nema – sama činjenica da oglas postoji, njegov sadržaj i ciljana publika (recimo, mlađi obrazovani muškarci s višom stručnom spremom koji navijaju za Cibaliju i lajkaju slike s lakim drogama, ili birači srednjih godina koji traže posao i žive u američkim državama u kojima se očekuje tijesan izborni rezultat) nisu poznati javnosti. Netko je, dakle, potpuno bio u mogućnosti na izborni dan optužiti svog protukandidata lažnom viješću kroz oglas u news feedu točno ciljane publike, a da meta ovog napada nije ni znala da se on dogodio!


Od transparentnosti koja je u političkim kampanjama, sustavima i medijima osnov kvalitetne demokracije ovdje je ostalo samo crnilo i pitanje je koliko ga Facebook želi i može pročistiti, bez obzira što je nakon svega pokrenuta i istraga američkog Kongresa.


»Mi smo usred svjetskog internetskog udara na demokraciju. (…) U informacijskom ratu 21. stoljeća koji se vodi na društvenim mrežama, vjera u demokraciju je prva žrtva«, napisao je u New York Timesu u rujnu Siva Vaidhyanathan, profesor na medijskim studijima Sveučilišta u Virginiji.


Čini se, dakle, da ovaj problem neće tek tako riješiti hrvatska Vlada. Čak i ako pošalje demarš Zuckerbergu.