Ljubomir Frčkoski, jedan je od otaca makedonske neovisnosti i autor makedonskog ustava, danas je opozicijska ikona i dosljedan kritičar nacionalističke ideologije u Makedoniji i cijeloj regiji. Frčkoski je bio na najvišim političkim funkcijama u Makedoniji, ministar unutarnjih poslova i šef makedonske diplomacije, osnivač je makedonske obavještajne službe, a bio je i kandidat za predsjednika Makedonije na izborima sredinom prošlog desetljeća.

No danas je Frčkoski ograničen na intelektualno djelovanje. Predaje međunarodno pravo i međunarodne odnose na Pravnom fakultetu u Skoplju, piše knjige i znanstvene članke, a njegove su ocjene i analize cijenjene kako u Makedoniji, tako i u cijeloj regiji.

Zanimljivo je da je Frčkoski bio žrtvom kontroverznog makedonskog zakona o lustraciji, koji je u međuvremenu stavljen izvan snage – Frčkoski kaže da je riječ o »propalom projektu« – no za njim ostaju brojne tužbe protiv države i odštetni zahtjevi koji će morati biti plaćeni na teret poreznih obveznika. Među njima je i tužba našeg sugovornika, koja je sada na sudu u Strasbourgu.

Način na koji je Frčkoski lustriran svakako je jedinstven. Lustracijska komisija odredila ga je kao nepoćudnog ne zbog njegovog djelovanja u bivšem režimu, u komunizmu, nego zbog njegova djelovanja u demokratskom sustavu. Lustrirali su ga, naime, ne kao suradnika tajnih službi, nego kao naredbodavca, zbog navodne uzurpacije policije i tajnih službi protiv svojih političkih neprijatelja. Frčkoski pak smatra kako se radi o svjetskom presedanu i pokušaju da mu se onemogući javno djelovanje. »Zapravo, radi se o pokušaju me se ušutka, no možda mi je i država i pomogla ovim pritiskom. Kada država krene na vas, onda mora pobijediti, jer ako izgubi, vama će se rejting udvostručiti«, primjećuje Frčkoski, s kojim smo razgovarali na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje je riječkim studentima filozofije i zainteresiranoj javnosti predstavio svoju novu studiju »Restless Nationalism«, a u Opatiji je sudjelovao na odlično posjećenoj tribini o nacionalizmu i jačanju ekstremne desnice u Europi, u sklopu projekta Opatija Coffeehouse Debates, u organizaciji Udruge za razvoj kulture mladih »Kulturni front« i Milenij hotela.

Zašto je nacionalizam i 25 godina od raspada bivše države dominantna ideologija na ovim prostorima?

– Zapravo je riječ o jednoj agresivnoj i lijenoj političkoj filozofiji, koja se temelji na bazičnim i arhaičnim vrijednostima, strahu, zatvaranju, heterofobiji, ksenofobiji, a dodatnu joj snagu daje narativ baziran na lažnim fantazijama i lažnim sjećanjima o prošlosti i naciji. Ona polazi od toga da svaka naša generacija ima legitimni cilj tražiti izgubljeno jedinstvo kao najveći etnički i nacionalni cilj. Riječ je o lažnoj memoriji, ali to što je lažna ne znači i da je slaba kada je riječ o političkoj mobilizaciji. I na toj lažnoj memoriji gradi se koncept nacije kao apsolutne vrijednosti, sukoba s drugima i što je najgore, ona osvaja politički sustav na način koji je u osnovi antidemokratski. U pravilu završava autoritarnim populizmom, jačanjem neliberalne tradicije i u otvorenoj diktaturi. Pojavljuju se i korijeni građanskog društva i otpora, no u svim društvima na ovim prostorima prisutna je ta ljepljiva ideologija nacionalnog, organskog jedinstva, podcjenjivanja pojedinca i liberalnih sloboda nasuprot kolektivnim vrijednostima skupine, u ovom slučaju nacije. I nažalost, ona u sadašnjoj ekspanziji dobiva i nove oblike u europskom kontekstu.

Nesretni Brexit

Upravo je to zanimljivo: analitičari su sve do prije nekoliko godina najavljivali europeizaciju Balkana, no čini se da se upravo odvija obrnut proces, proces balkanizacije Europe, s obzirom na revitalizaciju nacionalizma i ekstremne desnice u Europi posljednjih nekoliko godina.

– Europeizacija Balkana zasniva se na pogrešnoj pretpostavci da ekonomski i demokratski razvoj automatski dovodi do relaksacije nacionalnog pitanja, čak i do njegovog potpunog iščezavanja, te da ćemo svi opušteno živjeti u modernoj Europi. Taj je koncept u suštini pogrešan. Koncepti identiteta ostaju važni u europskom kontekstu, možda još i važniji budući da granice nestaju. U tom kontekstu princip razlike i važnosti moje kulture postaje još važniji za mene, čak i kada nije agresivan prema drugima.

Što će se događati s procesom proširenja EU? Očito je došlo do zastoja proširenja unatoč formalnim obećanjima iz Bruxellesa. Kakve će to posljedice imati na stabilnost regije?

– Nesretni Brexit porazio je europske nade u kraćem razdoblju, no mislim da će to biti kompenzirano na više razina. Ponajprije razočarenjem unutar Britanije, jer taj je proces – i to je zoran dokaz kako danas funkcioniraju desničarske ideološke utopije – temeljen na otvorenoj laži prema kojoj Velika Britanija Europskoj uniji uplaćuje 350 milijuna funti tjedno te da bi se nakon Brexita taj novac mogao prelijevati u britansko zdravstvo. Zagovornici Brexita naposljetku su i priznali kako je to laž, pa suvremeni teoretičari na temelju tog i još nekih primjera govore kako nakon postmodernog i postpolitičkog društva ulazimo i u »post-truth« društvo, društvo u kojem istina potpuno izgubila vrijednost. To znači da se povijesne odluke mogu temeljiti i na otvorenim lažima, dok mi postajemo nevjerojatno ravnodušni prema tom konceptu! Riječ je o društvu bez istine, što potvrđuje i fenomen Donalda Trumpa, koji tvrdi kako jamči neke zamišljene vrijednosti, neovisno o tome što govori. On može stalno govoriti laži, kao što je laž da su svi migranti teroristi, to uopće nije bitno, jer bitno je da on svojim biračima jamči neke zamišljene vrijednosti i oni glasaju za njega neovisno o onome što govori.

Orbanovo izrugivanje

Nije li takav primjer i nedavni referendum o izbjegličkim kvotama u Mađarskoj, koji se temelji na lažnom pitanju, budući da je Viktor Orban još u veljači na Europskom vijeću prihvatio odluku o izbjegličkim kvotama?

– I pritom prave dramu u kojoj troše nekoliko desetaka milijuna eura na kampanju o 1294 migranta koliko ih Mađarska treba prihvatiti. Pa Makedonija je 1999. godine prihvatila 330 tisuća Albanaca s Kosova, a imamo samo dva milijuna stanovnika! Ovo je investicija desnice u permanentan strah, jer strah se stalno mora obnavljati, što je zajednički nazivnik desničarskih ideologija na Balkanu, u srednjoj Europi, na razvijenom Zapadu, u Britaniji, pa čak i u SAD-u, o čemu svjedoči trenutačna predsjednička kampanja. To je investicija u strah.

I pogledajte što sada Orban radi nakon poraza na referendumu: on najavljuje izmjenu ustava kako bi legalizirao rezultat neuspješnog referenduma. Riječ je o prvorazrednom skandalu i izrugivanju mađarskoj demokraciji. Mislim da bi bilo dobro da se EU u ovoj situaciji čvršće postavi prema Mađarskoj, a u obranu europskih vrijednosti. Zašto EU ne bi Mađarsku stavila na led? Moje političko iskustvo govori da je u ovakvim situacijama tvrđa reakcija bolja od popustljivosti i postupnog uzmicanja.

Zašto diktatori toliko vole referendume, više i od izbora?

– Riječ je o naoko demokratskom institutu, koji može postati vrlo opasan ako na referendumu postavite pogrešno pitanje. Takav je slučaj u Makedoniji s referendumom o promjeni imena države. Ako postavite takvo pitanje, onda znate da će 70 posto birača reći »ne«. Zbog toga je postavljanje takvog pitanja pokušaj izbjegavanja političke odgovornosti. Isti takav odgovor dobit ćete i kada je riječ o pravima Roma ili Albanaca.

Dobar je primjer i Britanija, kolijevka demokracije, u kojoj su sve donedavno referendumi bili na glasu kao ne baš demokratski instituti, da bi i oni naposljetku podlegli neodoljivom referendumskom zovu…

– Riječ je o potezu zbog kojeg Davida Camerona smatraju najgorim premijerom u povijesti Britanije. On je referendumom pokušao sa sebe skinuti politički pritisak, a na kraju je Britaniju uvukao u problem s kojim su i sami Britanci nezadovoljni.

Vratimo se na regiju. Kako će se zastoj procesa proširenja EU reflektirati na naše susjedstvo?

– Zastoj bi bio katastrofalan jer nama je i dalje potrebna politička i pravna pomoć EU na području ljudskih prava. Naša su društva uglavnom neliberalna, s dugom tradicijom jednostranačkog sustava, uz nedostatak političke kulture i tradicije demokratskih institucija, zbog čega diktature u naša društva lako ulaze na glavna vrata. Zbog toga je nama europski monitoring na području pravosuđa i medija neophodan, jer smo u protivnom suočeni s otvorenom uzurpacijom vlasti. Zbog toga će svako oklijevanje oko politike proširenja kod nas biti shvaćeno traumatično, kao vjetar u leđa raznim lokalnim satrapima i diktatorima, koji formalno zagovaraju ulazak u EU, ali zapravo sve čine da do njega ne dođe.

EU u šoku

Nisam, međutim, stekao dojam da je Bruxelles osobito zabrinut zbog recentnih autoritarnih i diktatorskih tendencija u Makedoniji, Srbiji, pa i u Hrvatskoj.

– Iako to nije popularno reći, ali po tom pitanju postoje razumljivi dvostruki standardi. Naime, kada je o nama riječ, Bruxelles je prihvatio trampu sigurnost za demokraciju. To je standard koji vrijedi za nas, što nije standard koji vrijedi i za njih. Oni su prihvatili da Balkanci ne moraju odmah postići visoki stupanj demokratskog razvoja, jer je za njih najvažnija sigurnost. Naši lukavi diktatori to su shvatili i oni su postali svojevrsni jamci stabilnosti, što je druga strana kupila, prodavši, primjerice, ljudska prava i medijske slobode.

Oni su i danas impresionirani Vučićem, koji je također autoritarni vođa kao i naš Gruevski, oni su progledali kroz prste Đukanoviću u Crnoj Gori, no takav pristup ima svoju cijenu, koja se najbolje vidi u Makedoniji. Nakon pet godina tolerancije taj sustav u Makedoniji završava u nekoj balkanskoj verziji putinizma.

Kakva je reakcija Zapada na takav razvoj događaja?

– Oni sada interveniraju, srećom, što svjedoči o njihovom interesu, ne samo interesu EU, nego i interesu Amerikanaca, jer sretna je okolnost da se Amerikanci sada vraćaju, nakon što su se bili povukli poslije rješavanja kosovske krize. I oni sada reagiraju na vrlo grub način – što je opet sretna okolnost za nas – jer ovakav sustav autoritarnog populizma nije moguće srušiti korištenjem regularnih demokratskih institucija, poput izbora, jer su te institucije u cijelosti okupirane. Zato su te institucije kod nas sada dio problema, a ne dio rješenja. Tako smo u Makedoniji zbog pritiska Amerikanaca dobili Specijalno tužiteljstvo, koje funkcionira paralelno s redovitim tužiteljstvom, koje ništa ne radi. Riječ je o ozbiljnoj intervenciji i vrlo grubom upadu u sustav, koji nema presedana u drugim zemljama i koji nas pretvara u poluprotektorat. I sada se diktatura poziva na suverenitet, dok ostali pozdravljaju ovakvu mjeru, smatrajući da je bilo krajnje vrijeme, jer se drukčije s ovim sustavom ne može izaći na kraj, budući da oni mogu imati izbore svake godine i mogu ih dobiti s razlikom kakvom požele.

Klasični demokratski alati, dakle, ne funkcioniraju.

– Potpuno su atrofirali. Imamo kolonizirane medije, kolonizirano sudstvo i državnu administraciju, a policiju koriste za krađu. U takvom sustavu samo sudjelovanje samo pomaže uzurpatorima pri legitimizaciji takvog nakaradnog sustava.

No kada je riječ o zastoju u procesu proširenja EU na gubitku je i druga strana, jer bez politike proširenja i EU gubi jedinu djelujuću polugu kojom je mogla utjecati na situaciju u regiji i navesti političke vrhuške na provedbu reformi.

– EU time gubi svoju meku moć, odnosno »soft power«. Situacija u EU konfuzna je i dramatična. Moramo biti svjesni činjenice da je EU u šoku nakon nekoliko udara koji nisu ugodni. Spomenut ću slučaj Mađarske i Poljske, koje svojom politikom dovode u pitanje temeljne vrijednosti EU, zatim problem izbjegličke krize, općeg uspona desnice u Europi, a u takvoj situaciji zemlje Zapadnog Balkana Europi su posljednja rupa na svirali. No dobro je da se EU konsolidira i da se pozabavi tim pitanjima, a da istodobno Europa ostane prisutna na ovom prostoru, a čak su se i Amerikanci djelomice ponovno vratili.

Odsutnost EU pokušava iskoristiti Rusija, koja je preko Beograda i Banje Luke, ali i prosrpskih i proruskih stranaka u Crnoj Gori i na sjeveru Kosova, ojačala svoje pozicije u regiji.

– Naprotiv, čini mi se da Rusija postupno gubi svoje pozicije na ovim prostorima, a gubi ih čak i u Srbiji, kao i u Crnoj Gori, dakle i kod svojih tradicionalnih klijenata. Crna Gora krenula je radikalno prema NATO-u, a srpski premijer Vučić okrenuo se Njemačkoj i EU, to je završena priča, kao, uostalom, i Kosovo. Isto se odnosi i na BiH. Iako se iz Putinovog robusnog ponašanja na međunarodnoj sceni možda može steći drukčiji dojam, utjecaj Rusije na ovim prostorima nikad nije bio slabiji. Još se mogu čuti retoričke simpatije za Putina, no to ostaje na razini ideoloških simpatija i fantazija o bliskim vezama te nema stvarnu političku težinu.

Spomenuli ste povratak SAD-a na ove prostore. Je li to realno s obzirom na preusmjeravanje američke vanjske politike prema Aziji i Pacifiku, koje traje već nekoliko godina?

– Svi smo očekivali povlačenje SAD-a nakon rješavanja kosovske krize i u prvom Obaminom mandatu doista je smanjen interes za ovu regiju, u kojoj je kao otvoreno pitanje ostala jedino Bosna i Hercegovina. No kako se situacija ovdje nije odvijala poželjnim tijekom SAD se vraća na ovo područje, što je osobito vidljivo u Makedoniji, gdje je američka strana zadužena za »buldožerske« stvari i izravne intervencije u sustav i zakone, dok Europljanima ostavljaju medije, »soft law«, novac, pomoć… No i jedni i drugi rade zajedno i vrše svakodnevni pritisak na političke aktere. Time onima koji su pod najvećim pritiskom vlasti, medijima i civilnom društvu, omogućavaju konsolidaciju.