'Uspješni branik provincijalizaciji': Upoznajte ekipu koja je Art kino pretvorila u nezaobilazni kulturni hram

Foto Marko Gracin

Sve je bilo derutno, a u zoni gledališta – carstvo miševa! More uginulih, baš kao što je i poneki živi cijuk znao projuriti pored nas. Bila sam, mada to nikom tada ne bih priznala, uistinu na rubu – poraza, prisjeća se Slobodanka Mišković te pomalo daleke 2008. godine

Kad smo se konačno približili cilju, na čas sam pomislila kako su bili u pravu oni koji su nas odgovarali. Kako stvarno nema smisla ulaziti u taj prostor. Ma i ne samo zbog toga što je dislociran u odnosu na središnja gradska zbivanja jer govorili su nam: čim se makneš s Korza, nitko za tebe ne zna. Ma ne, nije mi to smetalo jer taj je prostor itekako imao svoju kinematografsku povijest, nego kad smo ušli u ono što je ostalo od Art kina Croatia, mjesto koje smo temeljem odluka najviših instanci Grada Rijeke željeli oblikovati u svojevrsnu instituciju posvećenu filmu u svim oblicima njegove pojavnosti, zapljusnula nas je veličina prostora i njegova strašna zapuštenost. Sve je bilo derutno, a u dijelu gledališta – carstvo miševa! More uginulih, te još poneki živi cijuk koji bi znao projuriti pored nas. Bila sam, mada to nikom tada ne bih priznala, uistinu na rubu – poraza.

Sjećanje je to Slobodanke Mišković, direktorice Art-kina od prvog dana osnutka te Rijeci, stanovnicima čitave Primorsko-goranske županije, pa i mnogih drugih, posebno onih najbližih, susjednih, omiljenog hrama filmske kulture, na prve dane ne rada, nego uređenja tog jedinstvenog prostora koji u utorak, 18. prosinca slavi deset godina od svoje prve projekcije u novom ruhu. Boba, kako je većina suradnika i prijatelja zove, je kao diplomirana sociologinja nakon niza uspješnih radova na području koje u najširem smislu definiramo kulturom, 2003. godine prešla u institucionalnu fazu svoga života i rada. Ma koliko ljudi iz svijeta umjetnosti i kulture imali određeni zazor prema »birokraciji«, Odjel za kulturu grada Rijeke se pokazao kao idealni okvir za početak ostvarivanja njezinog sna, njezine strasti – stvaranja institucije kojoj će film biti »centar svijeta«. No, kako se kod nje na jedan optimalni način isprepliću dvije sfere interesa, onog za filmsku umjetnost i osjećaj za društvo, za ljude s kojima živi, intencija je bila napraviti centar koji su neki pola u šali, pola u zbilji odmah nazvali »s filmom od kolijevke pa do groba«.

– U Odjelu za kulturu vodila sam Vijeće za film, tako da smo u tih nekoliko godina, 2008. stigli do odluke Grada Rijeke o osnivanju Art-kina. Nastavila sam u istom odjelu voditi i Službu za film, i to niz godina, ali ono što sam jasno isticala, a to je činjenica da u Rijeci postoji veliko zanimanje za kvalitetnu filmsku produkciju, se u jednoj odličnoj mjeri počelo ostvarivati od prvog dana rada Art-kina. Broj posjetitelja je neprestano rastao, a još su se uspješnijima iskazivali naši programi namijenjeni učenicima osnovnih i srednjih škola, unutar precizno definiranog sustava organiziranih posjeta kinopredstavama, naglašava Mišković.

Foto Marko Gracin

Slavna prošlost

Vratimo li se počecima, onom što je uslijedilo nakon »zelenog svjetla« koje su svojim glasovima upalili riječki gradski vijećnici, prvotna želja tima na čijem se čelu nalazila Mišković, bilo je useljenje u dvoranu kina Garibaldi. No, nije išlo. Lokacija prostora je iziskivala previsoku cijenu zakupa koja bi sasvim sigurno bila prijetnja opstanku, odnosno neometanom razvoju definirane, vrlo ambiciozne programske politike. Prostor koji se nakon toga nametnu kao moguće rješenje bio je u još jednom hramu ne samo riječke, nego i hrvatske kulture. Prostor koji je prije svog zatvaranja 2006. godine djelovao kao Art-kino Croatia imao je itekako slavnu prošlost. Ove je godine, naime, punih 90 godina od kako je u njemu službeno uspostavljen rad kinodvorane. Ono što taj prostor čini dodatno nezaobilaznim za sve ljubitelja filma, posebno one u Hrvatskoj, jest činjenica da je u njemu održana prva filmska predstava u državi koja se tada nalazila u sastavu K&K monarhije. Bilo je to jako daleke 1906. godine, kad je taj prostor nastanjivao Teatrino Cappuccini, a što je ujedno još jedan parametar koji Rijeku uvrštava u elitu najrazvijenijih prostora Europe. Kasnije, 1927. godine taj se prostor počinje uređivati, da bi godinu kasnije proradio kao – Cine San Giorgio. Dvorana je nakon 1990., a svo je to vrijeme djelovala kao kino što je generacijama i generacijama Riječana itekako poznato, vraćena svojim vlasnicima – kapucinima, točnije riječkoj kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske.

– Rekli su nam da će nam, osim dislociranosti prostora, činjenica da joj je Crkva vlasnik biti otegotna okolnost. Ni najmanje, jako smo se brzo dogovorili i to na obostrano zadovoljstvo, tako da smo konačno mogli otvoriti vrata našeg budućeg filmskog raja – sjeća se Mišković.

Banalizacija društva

A tamo su ih dočekali – miševi. Ne neki sladunjavi iz Disneyeve produkcije, nego oni pravi, oni koji precizno iskazuju oporu sliku stanja gradova i života u njima, oni koji nas podsjećaju da se ne ponašamo onako kako nam stupanj civilizacije koji smo dostigli nalaže. Ali, na nekoj simboličkoj razini i logično je da su Bobu i ekipu na početku realizacije njihovih snova dočekali miševi u različitom »agregatnom« stanju, pa tako i oni već raspadnuti, krajnje neugodna mirisa. Simbolički dakle govoreći, situacija je, ne samo kad je u pitanju film, nego i ostale »lijepe umjetnosti«, na riječkoj i općehrvatskoj sceni bila vrlo slična: rastuća banalizacija društva koja se preslikavala i na umjetnost, prijetila je općoj provincijalizaciji, marginalizaciji kulture, poništavanju većine vrijednosti koje neko društvo čine – civiliziranim. Art-kino je prema zamisli Slobodanke Mišković trebalo postati ne samo ustanova koja će prikazivati »umjetničke«, počesto »hermetične« filmove, nego mjestom na kojem će se u smislu širenja filmske kulture odgajati i obrazovati najmlađi naraštaji, mjesto koje će poticati filmsku produkciju na lokalnom i nacionalnom nivou, mjesto na kojem će se organizirati i čitav niz drugih susreta i priredbi kojima je cilj senzibilizacija društva u cjelini za – kulturu i civilizirani život.

– Ma jesam, ponosna sam, kako ne bih bila. Sve što smo zamislili se ostvaruje. Svjesna sam da kao društvo moramo djelovati u zoni održive ekonomije. A ona poznaje pretežno jezik brojki. Mi smo dakako financirani iz nekoliko izvora, najznačajniji je Proračun Grada Rijeke, ali jednako tako jako se trudimo da naših 315 sjedećih mjesta uvijek bude puno.

Iznad prosjeka

Pa sad, svi vi koji volite »kulturu«, ali i vi koji mislite da je ona suvišna, posebno ako se »hrani« iz državnih i gradskih jasli, čujte i čitajte. Art-kino je u prvoj punoj godini rada, 2009., imalo 17 tisuća posjetitelja. Ovu će godinu završiti na brojci od 55 tisuća! Porast je to od 323,5 posto, odnosno rast koji se u Hrvatskoj ne bilježi ni u čemu, ne samo u djelatnosti filma i kulture. Projekcije koje su u njemu organizirane u deset su godina došle do 330 tisuća posjetitelja, odnosno prosječno 33 tisuće godišnje. Nevjerojatna je to brojka koja Art-kino stavlja ispred prosjeka godišnjeg broja posjetitelja najvećeg dijela hrvatskih nogometnih prvoligaša, što je podatak koji vraća nadu.

– Kako sam i rekla, osobno sam jako ponosna i na to da smo ujedno i mjesto gdje se djeca susreću s filmom u njegovoj najljepšoj pojavnosti, a to je svakako projekcija u kinodvorani. Ništa ne može nadomjestiti taj ugođaj. Pa hajmo opet malo o brojkama. Naš program »Škola u kinu« je lani privukao 15 tisuća učenika, a upravo smo ovog tjedna zabilježili i prvi službeni posjet jedne škole izvan Primorsko-goranske županije: gosti su nam bili učenici iz Buzeta. Ponosni smo i na činjenicu da se naša treća grana djelovanja, ona koja se odnosi na organizaciju javnih događanja, popela do osam tisuća u deset godina, da smo 2017. imali 1500 takvih skupova. Eto, upravo dok razgovaramo u dvorani je promocija kultnog učeničkog časopisa, Kulta, Prve riječke hrvatske gimnazije koji je privukao velik broj učenika. Uskoro pokrećemo i program »Vrtić u kinu« jer smo uočili kako nevjerojatno velik broj djece do već ozbiljnijeg doba nikad nije bio u kinu. S one druge strane, imamo i program »54+« namijenjen seniorima, gdje posjetitelji sami mogu birati filmove koje će gledati. Njima je recimo ovih dana na programu, a željeli su pogledati neku dobru komediju, »Neki to vole vruće« iz 1959. godine, po prilici iz vremena kad se dobar dio njih – rodio. Mnogo je toga što radimo, a mislim da su i ljudi zadovoljni, da je naprosto Art-kino postalo dio opće prihvaćenosti, da je postalo mjesto koje Riječani s ponosom ističu kao jednu od točki svog identiteta – naglašava Mišković.

Foto Marko Gracin

Filmska scena

A ona je, koliko god nas iscrpno informirala, i poprilično samozatajna. Jer što? Pa mi bismo se pak usudili ustvrditi, jer mediji u odnosu na »kulturnjake« vole i dosta toga što oni smatraju »nepotrebno bombastičnim«, da je ona osoba koja je najzaslužnija za opću renesansu riječke filmske scene. Svjesna onog što nam je isticala kao jednu od svojih obaveza, a to je ekonomski odgovorno djelovanje institucije na čijem je čelu, glavni promotor i inicijator animiranja, privlačenja sredstava kojima se omogućava malim produkcijama, filmskim zanesenjacima kakva je i ona sama, stvaranje novih vrijednosti, novih – filmova. Pa je tako povezala HAVC i Grad Rijeku temeljem čega su osigurana sredstva za filmove kratke i srednje dužine, zahvaljujući čemu je nastalo tridesetak filmova čiji su autori, produkcija ili tema vezani uz Rijeku. Ne treba ni isticati koliko je zahvaljujući tome ojačala riječka filmska scena, što je također iznimno važno s obzirom na to da se nalazimo u naglašeno – vizualnom dobu. Bila je članica UO Hrvatske mreže nezavisnih kinoprikazivača u dva mandata, koliko Statut i dozvoljava, kao i dobitnica brojnih priznanja. K tome Art-kino je Mrežu, uz HAVC te kina Europa i Tuškanac, i osnovao. Osobno, kao i ustanova na čijem se čelu nalazi, nerijetko su unutar nezavisne filmske scene proglašavani najboljima u – Europi.

– Kako sam i rekla, nije naš cilj prigodom osnivanja bio stvoriti Art-kino bez osjećaja za okolinu u kojoj živi. Neku isključivu instituciju koju nitko osim rijetkih neće »razumjeti«, stvoriti kino u koje će se ljudi koji nisu edukacijom ili profesijom duboko uronjeni u filmsku umjetnost bojati ući. Ne, suprotno – željeli smo da se dogodi obrnuti proces, da ljudi koji misle kako ne razumiju, ne vole autorske, recimo to tako – zahtjevnije filmove, shvate da oni nisu stvarani za elitu, nego za sve one koji, kad od najmlađe dobi razviju senzibilitet prema filmu, vole filmove što u sebi ne nose nužno samo najkomercijalnije elemente, naglašava Mišković.

Starinske vrpce

A jednakog je takvog stava i tim kojem je na čelu. A njih je ukupno 14, s još dva pridodana člana iz EPK sustava. Ta riječka kulturna institucija silno brine i o ljudima koji se nalaze na pozicijama kinooperatera jer ma koliko imali i najmoderniju digitalnu opremu, u Art-kinu, kao jednoj od samo dvije ustanove takve vrste u Hrvatskoj, osposobljeni su i za prikazivanje »starinskih« celuloidnih vrpci od 16 ili 35 milimetara. Kamo god razgovorom skrenuli, a sjedili smo u foajeu kina gdje se paralelno s promocijom PRHG Kulta spremala i prava finger-food gozba od jela koja zadovoljavaju najstrože kriterije proizvodnje hrane bez »kemije«, dolazimo do jasnog odgovora, dolazimo do – cilja. Art-kino je spremilo i vrlo iscrpan program događanja do 2020. godine, a kako se čini, ono je i apsolutno spremno za tu »nultu« riječku godinu. Štoviše, stava smo da bi upravo ono moglo i moralo biti oglednim primjerom gdje nas zapravo EPK vodi, što zapravo taj proces Europske prijestolnice kulture donosi. Art-kino je i bez EPK procesa pokazalo da može biti itekako uspješnim grudobranom kojim se zaustavlja opća provincijalizacija društva, branom koja od sebe, pa tako i edukacijom budućih odraslih građana, odbija galopirajuću i deprimirajuću najezdu instant-kulture, agresiju stranih produkcija što uništavaju pokušaje domaćih autora koji itekako imaju – filmom što reći.

Stoga, Art-kino hvala. I da – sretan rođendan.