Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 6
Sutra: 4° 4° 6
13. prosinca 2018.
25 godina Caritasovog doma

U posjetu riječkom domu Sv. Ane: 'Žene često pitaju, zašto mi moramo s djecom bježati, a nasilnik ostaje u kući'

S. Suzana Samardžić, Sanja Borić i Marina Kocijan Ratkajec / Snimio Ivica TOMIĆ
S. Suzana Samardžić, Sanja Borić i Marina Kocijan Ratkajec / Snimio Ivica TOMIĆ
Autor:
Objavljeno: 20. rujan 2018. u 9:27 2018-09-20T09:27:37+02:00

Većina žena će reći da im treba  samo jedan kutak u kojem će se osjećati sigurno s djecom, gdje neće strahovati, gdje će imati mir

RIJEKA Prije 25 godina, na današnji dan – 20. rujna 1993., je »Sv. Ana«, Caritasov dom za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja primio prve dvije korisnice. Od tada je odradio i pokrenuo puno dobra, utjecao da se životni putovi mnogih ljudi izloženih nasilju promijene u putove sigurnosti, pa i slobode.

Prvih godina bio je privremeni dom za žene i djecu žrtve ratnoga nasilja, a iz njega je prerastao u dom kakav je danas, u dom za žrtve obiteljskog nasilja. Gotovo 1700 nasiljem ugroženih ljudi – od kojih su dvije trećine djeca, a jedna trećina njihove majke – u »Sv. Ani« je imalo siguran i miran dom, lječilište, zaštitu i pomoć, a u konačnici s podrškom su iz doma otišli u život bez nasilja. Zato je jednostavna istina što kaže s. Suzana Samardžić, ravnateljica ovog doma: »Ovakvi domovi rade jako odgovoran posao. Spašavaju ljude«.

»U obiteljskom nasilju najviše stradavaju djeca. U obitelji bi se djeca trebala osjećati najsigurnije, a ovoj djeci je u njihovoj obitelji sigurnost bila ugrožena. U naš Dom ta djeca sa svojim majkama dolaze puna straha, puna neizvjesnosti i pitanja, mnoga i s osjećajem krivnje jer misle da se to u obitelji događa zbog njih. Djeca su najveće žrtve. Ona ne mogu birati, ali žena uvijek može izabrati i otići od nasilnika. Ima situacija kada se žena ne može odlučiti napustiti nasilnog supruga ili partnera bez obzira što trpi dugotrajno i teško nasilje. Tu Centri za socijalnu skrb uvjetuju oduzimanjem djeteta, a onda to majku motivira da ode zajedno s djecom. Ima i slučajeva da dijete policiji prijavi nasilje, a ne majka«. Tako o pitanju tko najviše stradava u obiteljskom nasilju kažu dugogodišnje stručne djelatnice Doma »Sv. Ana« – socijalna radnica Marina Kocijan Ratkajec i pedagoginja Sanja Borić.

Samostalan život

Tome dodaju: »Žene se često pitaju: zašto mi koje smo žrtve moramo s djecom bježati, a onaj koji nas je zlostavljao ostaje u našoj kući? Kad odu, žene se moraju boriti sa cijelim sustavom, i sve početi ispočetka, a zlostavljač dobije novčanu kaznu, mjeru zabrane približavanja žrtvi ili oko 30 dana zatvora i ostaje u njihovoj kući. Ipak, većina žena će reći da im ne treba puno – samo jedan kutak u kojem će se osjećati sigurno s djecom, gdje neće strahovati, gdje će imati mir«.

Nažalost i to tako malo što žele, nije lako ostvariti. Nakon najviše godine dana gotovo sve žene odlaze iz doma, i većina ih odlučuje započeti samostalan život. Da bi to žena mogla, mora iznajmiti stan i zaposliti se, a da bi mogla raditi i zaraditi djeca trebaju biti zbrinuta.

Morali smo naučiti zaštititi žrtve

»Valja imati na umu da je obiteljsko nasilje, u vrijeme kada je ovaj dom počeo raditi, bilo nešto o čemu se nije govorilo, patologija odnosa u obitelji nije se javno ni spominjala. Govorim o vremenu kada nisu postojali ni zakoni ni pravilnici kako zaštititi ove žrtve. No žrtve su bile tu, i mi smo život majki i djece morali naučiti zaštititi. I učili smo, zajedno s mnogim suradnicima. Ponajprije smo naučili dati sebe – svoju stručnost, a nadasve ljubav koja se pokazala ključnom i pokretačkom snagom onda kada smo bili u najvećim kušnjama, kada smo, iz one malene ljudske perspektive, mislili da se ne može. Upravo ovim načinom rada razvili smo i proširili programe puno više od zadanog, u suradnji sa svim institucijama, udrugama, medijima, zajedno s volonterima i donatorima i to je polučilo rezultate«, sumira s. Suzana Samardžić.

U »Sv. Ani« kažu da ove žene uglavnom rade slabo plaćene poslove, rade u smjenama, nerijetko i subotama i nedjeljama. Problem je i u tome što je vrtić za dijete jako teško, nekad i nemoguće, dobiti. »Isto tako, ove žene teže uspijevaju iznajmiti stan jer stanodavci često za podstanare ne žele samohrane majke. Često se događa da što god žene pokušaju, nailaze na prepreke. Sve su to teške situacije jer one uglavnom nemaju podršku svoje šire obitelji«, kažu u domu »Sv. Ana«.

Iz velikog iskustva poručuju da sustav pomoći žrtvama obiteljskog nasilja treba ukupno poboljšavati, na neki način »produžiti« i na vrijeme kada žene i djeca izlaze iz domova i skloništa. Kako?

Neriješeno financiranje

»Tako da djeca dobiju mjesto u vrtiću, da školska djeca imaju besplatne udžbenike. Tako da ta žena i djeca dobiju subvencije za podstanarski stan. Za one koje odluče ostati u Rijeci, dobro je što Grad Rijeka ima takve subvencije. No, nažalost mnogi to pravo ne mogu ostvariti ukoliko otac ne dade suglasnost da se djeci ovdje prijavi prebivalište. Umjesto takvih apsurda, tim ženama treba pomoći«, poručuju stručne djelatnice Doma »Sv. Ana«.

Publikacija i stručni skup

Dom »Sv. Ana« je koncem srpnja, na blagdan sv. Ane, proslavio  svoj dan i zahvalio svojim suradnicima i donatorima, a danas i sutra obilježava dva i pol desetljeća rada. Večeras će, dakle na dan kada je žrtvama nasilja otvorio svoja vrata, predstaviti publikaciju o svojih dva i pol desetljeća, a sutra će, uoči Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, održati stručni skup »Dinamika rada sa žrtvama obiteljskog nasilja kroz vrijeme«. Na njemu će eminentni stručnjaci dati svoj prilog ovoj teškoj problematici. Oba skupa održavaju se u velikoj dvorani Nadbiskupskog doma u Rijeci.

S. Suzanu Samardžić koja i razumom i srcem vodi »Sv. Anu« gotovo punih 25 godina te je njezino ime odavno postalo sinonim za taj dom i za pomaganje žrtvama nasilja, pitali smo što bi kod nas još sustavno trebalo urediti za ovakve sigurne kuće.

»Za ovakve ustanove financiranje još nije do kraja riješeno. Smještaj u domu nadležno Ministarstvo plaća glavarinom i ta se glavarina nije mijenjala deset godina. Ona po osobi iznosi 3200 kuna mjesečno, a s time ovakvi domovi ne mogu pokriti sve troškove, hranu, režije kuće, plaće zaposlenih. Pola plaće naše socijalne radnice plaća PGŽ, a Riječka nadbiskupija nam plaća sve režije. Uskoro idem u mirovinu i željela bih da se financiranje svih ovakvih ustanova uredi tako da ne moramo svaki mjesec brinuti hoćemo li uspjeti platiti sve što trebamo. Sada smo često jako zabrinuti. Primjer dobre prakse je Slovenija – tamošnji kolege mi kažu da kod njih sve troškove svih sigurnih kuća i domova podmiruje država, da su po pitanju financija mirni, iako ne u obilju. Uz to, i oni primaju donacije, uvijek namjenske, i koriste ih za pomoć ženama kada izlaze iz doma i počinju samostalan život ili pak za neke programe za žene, poput doškolovanja i edukacija. To želim i našim domovima«, poručuje s. Samardžić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka