Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. prosinca 2019.
Poniženi i gladni

Tužan Praznik rada u 3. maju: 'Mi smo radnici, nismo prosjaci. Ovo više nema smisla'

Robert Raffaelli i Bernard Šebelja  / Foto Edi Prodan
Robert Raffaelli i Bernard Šebelja / Foto Edi Prodan
Autor:
Objavljeno: 1. svibanj 2019. u 10:13 2019-05-01T10:13:29+02:00

Recite nam bilo što, samo da je konačno. Pa bilo to i zatvaranje. Ovako da k'o siročići po cijele dane sjedimo u baraci, bez plaće i bez ikakve suvisle informacije o tome što nas realno čeka, ovako stvarno više nema baš nikakvog smisla – u glas ističu Robert Raffaelli iz Lovrana i Bernard Šebelja iz Marčelja, dugogodišnji radnici »3. maja«, riječkog škvera kojim se hrvatska politika grubo poigrava

RIJEKA Naravno da niti jedan radnik ne želi firmi u kojoj radi odlazak u stečaj, ali da – nakon svega ovog što već mjesecima proživljavamo, želja nam je samo jedna: recite nam bilo što, samo da je konačno. Pa bilo to i zatvaranje »3. maja«. Ovako da k'o siročići po cijele dane sjedimo u baraki, bez plaće i bez ikakve suvisle informacije o tome što nas realno čeka, ovako stvarno više nema baš nikakvog smisla.

Nigdje kune, nigdje posla

U glas su nam to ispričali Robert Raffaelli iz Lovrana i Bernard Šebelja iz Marčelja. Obojica su radnici »3. maja«, brodogradilišta koje dulje od stoljeća brodi najrazličitijim političko-gospodarskim olujama da bi se danas, kako se čini, definitivno našlo u – slijepoj ulici.

Dok smo razgovarali, s radija su poprilično groteskno zvučale vijesti o »najvišoj kineskoj brodograđevnoj delegaciji« koja je došla u višednevni posjet Hrvatskoj. U sklopu koje će obići dva najveća brodogradilišta su dakako »3. maj« i Uljanik. I dok su premijer Plenković i ministar Horvat djelovali donekle optimistično, distanciranjem od bilo kakvih prognoza ogradio se – ministar Marić.

– I tako iz dan u dan, iz mjeseca u mjesec. Toplo-hladno. Te dolaze investitori i Bog zna koja se sve tu imena nisu izvrtjela, da bi se kroz nekoliko dana u cijelosti prestalo spominjati te »spasitelje«. Ali – to kida živce, kida dostojanstvo. Pa što vi mislite da je nama drago da se za nas i našu djecu neprestano prikuplja humanitarna pomoć?! Mislim, svaka čast ljudima, od srca im hvala, ali mi smo radnici, mi nismo prosjaci!

Još smo manje krivi što nitko u ovoj državi nije u stanju organizirati brodogradnju ili neku drugu proizvodnju u kojoj bi koristilo naše znanje ili hrabro i odlučno reći – dosta! Za vas nema nikakve šanse, »3. maj« se zatvara! I koliko god da me boli pomisao na tako nešto, vjerujte mi – nek' kažu, neka konačno kažu što god, samo da agonija prestane – istaknuo nam je Šebelja, otac dvoje malodobne djece, limar sa 17-godišnjim stažem u »3. maju«. Supruga mu radi kao njegovateljica u Domu umirovljenika Kantrida tako da preživljavaju zahvaljujući njezinim primanjima. I pomoći dobrih ljudi, kako nam je dodao.

20190429_152645

Raffaelli je pak čitav radni vijek u »3. maju«. Došao je u dvadesetoj godini, skupio je trideset godina radnog staža. I on je otac dvoje djece, iako su nešto starija od Šebeljinih, ni oni još ne rade.

– Svašta sam u »3. maju« prolazio, ali ovakve agonije, vrijeme koje je počelo kad nas je preuzeo Uljanik pa do dana današnjeg raspada, nikad nije bilo. Plaća? A tko je se sjeća. Lani su nam u nekakvim ratama isplaćivali minimalce po 2.700 kuna, ove godine, hvala Bogu – ni to. Nigdje kune, nigdje posla. Sjedimo k'o zadnji jadnici i čekamo nekakav odgovor. Sad su to Kinezi. Neka, neka i oni dođu, nemamo mi ništa protiv toga da nam oni budu vlasnici, samo da konačno opet počnemo raditi. Biti ovako beskoristan – nema većeg poniženja.

Mnogi me pitaju zašto ne odem? Imam više od pedeset godina, pa zašto i kamo da idem. Iz zemlje za koju sam se borio? Ma sramota, sad nas je četiri milijuna, za deset godina i ta će se brojka srozati. Da, jasno mi je da se kapital i ljudi kreću prema ekonomskim zakonitostima, no kako to da baš nitko ne dolazi u Hrvatsku? Kod nas se baš ništa ne može – ističe Šebelja.

Gomila lažnih vijesti

Ono što ih dodatno izluđuje je situacija koja ih svakodnevno prati. Iako ne rade ništa jer raditi se nema što, umjesto da ih ostave kući, svakodnevno dolaze na »posao«.

– Mjesečno imam najmanje 500 kuna putnih troškova da bih sjedio ovdje u »3. maju«, u baraci. Nikakve koristi od mene. Ali ako se zbroje moji troškovi dolaska, oni se kroz mjesece bez plaće penju na tisuće kuna. Znači – ne samo da nas ne plaćaju, oni nas još i dodatno iscrpljuju! Možete li to vjerovati, koje je to poniženje. Nismo ni mi bedasti da ne bismo shvatili kako nas razvlače s odlukom o proglašenju stečaja, kako su je kao »slučajno« gurnuli na početak lipnja. Kao da nam nije jasno da to rade jer su krajem svibnja – izbori. Ali što misle time dobiti, to mi nikako nije jasno – komentira Šebelja.

20190429_153015

Ono o čemu, mnogo iskrenije i racionalnije od goleme većine političara svih boja i razina, razmišljaju, je apsurdnost činjenice da je sve ovo s Kinezima točno i da oni – dođu u »3. maj«. Ne samo u posjet zakazan najvjerojatnije na sam blagdan, na Praznik rada, nego kao investitori.

– Da, može nam se dogoditi potpuno ironična situacija. U »3. maju« je još uvijek oko 850 zaposlenika. No, nitko ne pojašnjava kako je nas proizvodnih radnika najviše – 300. U ostalim službama je više od 500 ljudi, tako da je omjer proizvodnih i neproizvodnih radnika potpuno nenormalan. Tko da uzme takvu firmu, i još bolje, kako i što da s njom počne raditi? Shvaćate, samo je 300 proizvodnih radnika ostalo – objašnjava nam Šebelja.

A na radiju opet vijesti. Kinezi i dalje na prvom mjestu. Zavrtimo li film samo malo unatrag, gomila »fakeova«, lažnih vijesti. Samo su se nizali – Finci, Končar, Debeljak, Fincantieri... Sve sami »spinovi« da bi se preboljelo još jedno krizno političko vrijeme. U gradu, županiji, državi. S figom u džepu, naravno, jer svaki mjesec znači – novi odljev radnika. Što ih na kraju bude manje, manje će se potrošiti za otpremnine. Trošak njihovog uzaludnog zadržavanja? Ma kakav trošak, pa ljudi mjesecima ne dobivaju plaću!

– Da, svi mi jako zamjeramo političarima. Njihovoj nebrizi, njihovom neizražavanju solidarnosti. Ja sam posebno ljut, ma bijesan: ne samo što radim u »3. maju« za što mjesecima ne dobivam plaću, nego sam još u mojim Marčeljima nagrađen – smradom Marišćine. Trovanjem svih nas. Tu, na Kantridi me truje beznađe, za koje sam siguran da se nije moralo dogoditi, kad dođem doma – smrad smeća koje se iz čitave županije iskrcava pred naša vrata – rezigniran je Šebelja.

Iskusniji Raffaelli prisjeća se početaka svog rada u »3. maju«.

Dolina gladi

– Kad sam stigao nakon srednje škole, ova je tvrtka imala – sedam tisuća zaposlenika. Samo na Kantridi ih je bilo čini mi se pet tisuća. Jedno je vrijeme brodogradnja odlično poslovala, pa je sve stalo. Kao – skupa smo radna snaga! Pa kolika je cijena rada u Njemačkoj? Za ono što je nama poznato – tri puta veća. Pa kako onda oni rade, proizvode, ne samo brodove, nego još mnogo toga?

– Ne, nije u Hrvatskoj skup radnik, kod nas vlada neorganiziranost koja nas je na kraju dovela do propasti. Pa u »3. maju« je bilo stručnjaka svih profila. Netko tko prati globalna ekonomska kretanja, a u Hrvatskoj ih valjda ima, mogao je predvidjeti da će brodogradnja doći u krizu, da će se smanjiti potreba za visokokvalitetnim brodovima dugog vijeka trajanja. Pa se lijepo moglo odlučiti u kojem će se smjeru kretati potrebe tržišta – ističe Šebelja i nastavlja nadovezuje konstatacijom kako Hyundai u Koreji proizvodi mnogo toga, kako se i »3. maj«, da je bilo brige i pameti, mogao okrenuti u nekom drugom smjeru.

20190429_152803

Jer, kako s pravom ističu, radnici i njihovo znanje su nenadomjestivi. Kad imaš to – imaš sve.

Samo neka dođe kraj agoniji. Kako kažu Šebelja i Raffaelli, a njihovo mišljenje dijeli velika većina preostalog broja radnika, potpuno su spremni da im netko kaže kako je došao kraj. Kako će se proglasiti stečaj, kao će im se isplatiti što se mora, pa kuda koji.

Kad je Rijeka u pitanju, u simboličkom će se smislu srušiti i zadnja domino pločica. Proces što je davno, tamo negdje kad je Raffaelli stigao u »3. maj«, pokrenut s rušenjem Hartere, poput pošasti je nastavio rušiti »domina« kroz Grad. Padalo je sve – Benčić, Torpedo, MGK, da bi se eto stiglo i na krajnji zapad grada: zadnja pločica, brodogradilište »3. maj« koje je othranilo desetke tisuća obitelji, po svemu sudeći početkom lipnja odlazi u – povijest.

Famozna »dolina gladi« postat će – carstvo tišine. Političari? Ne trebate se bojati i otezati jer su vam euro-izbori. Iskreno – baš vam nitko iz »3. maja« neće dati glas. Poniženi su, gladni, bez plaća. Unatoč tome, glupi sasvim sigurno nisu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
Dobrovoljni mirovinski fondovi uz prinose donose i porezne olakšice te državna poticajna sredstva