Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
17. studenoga 2019.
Vera Zec i Edo Dešković

Tko zapovijeda u kući dvoje kapetana? Oboje!

Foto M. Aničić
Foto M. Aničić
Autor:
Objavljeno: 27. srpanj 2014. u 19:07 2014-07-27T19:07:02+02:00

Dok Vera Zec zapovijeda brodom, Edo Dešković pazi na njihov kopneni dom, ali joj se često pridruži na njezinim »vijajima«. Dok su bili zajedno na brodovima, za posljednja dva ugovora znao joj je kompletno prepustiti manovru, na opće oduševljenje peljara u lukama u koje su dolazili

Ona je Vera Zec i javnost ju je već imala prilike upoznati kao jednu od rijetkih žena u svijetu koje su zapovjednice broda. Put je bio trnovit, često se u tom muškom svijetu susretala s diskriminacijom, no to je nije omelo u karijeri. Danas zapovijeda ro-ro putničkim brodom »AF Marina« talijanske kompanije Adria Ferries koji plovi na liniji Albanija – Trst – Ancona – Bari.
  Edo Dešković umirovljeni je kapetan duge plovidbe. Rođen u pomorskoj obitelji u Mošćeničkoj Dragi, s morem i brodovima neraskidivo je vezan još od kolijevke. I uvijek će, kaže, ostati. Svjestan je, priznaje nam, svoje »godine proizvodnje«, ali je isto tako nedavno obnovio svjedožbe za »mastera«. Nek' su one tu, nek' se nađu... Proživio je ono što neki ljudi vjerojatno ne bi proživjeli ni za deset života, o čemu je napisao i knjigu, zanimljivu zbirku priča »Valiža uspomena – Doživljaji pomorskog kapetana otrgnuti zaboravu«. Tri je puta za dlaku izbjegao smrt. I u svemu proživljenom dosad, kako sam kaže, uvijek se trudio ostati – čovjek.

  Dok su plovili na »strancima«, Vera Zec i Edo Dešković jedno su vrijeme bili na istom brodu. Ona kao 1. časnik, on kao zapovjednik broda. Kapetan Dešković ima samo riječi hvale za žene pomorce s kojima je surađivao.
  – Samo glupi muškarci boje se inteligentnih žena – citira nam staru narodnu.
  Životni putevi i sudbina ovo dvoje kapetana duge plovidbe ponovo su se spojili 2010. godine. Početkom srpnja Vera Zec i Edo Dešković proslavili su, naime, četvrtu godišnjicu braka.

 

 Gorivo za srce

Posjetili smo ih u njihovom domu u Mošćeničkoj Dragi i kroz šalu upitali kako je to s dvoje kapetana u kući, tko je glavni. Oni se smiju i odgovaraju: »Oboje!«. Dok ona zapovijeda brodom, on pazi na njihov kopneni dom, ali joj se često pridruži na njezinim »vijajima«.
  – Nedostaje mi adrenalin, brodovi, putnici, sve one manovre, fortunali i onaj osjećaj kad vežem brod i sve dobro prođe i kada se osjećaš kao pobjednik. To je gorivo za srce i moja duševna hrana, priznaje nam kapetan Dešković, kojega je na njegovim zadnjim brodovima sve više pogađala nehumanost brodovlasnika i takozvanih fleet managera, kada ljudi postaju sve više samo broj i gdje su svi uglavnom isto tretirani, od zapovjednika do mladića na brodu. Zato mirovina za njega, koji je zapovjednik od 1975. godine, nosi i nešto lijepo jer, kaže, više ne ovisi o njima.

  U svojoj 37-godišnjoj karijeri zapovjednika broda promijenio je deset kompanija. U engleskom Denval Marineu bio je dvadeset godina, u Lošinjskoj plovidbi deset te na ostalih osam kompanija osam godina. Upravo je za »Lošnjsku« kazao da su mu to bile najljepše godine u karijeri. Svoju je životnu filozofiju, kako sam veli, pronašao u latinskoj izreci koja u prijevodu znači »Pošteno živjeti, nikoga ne povrijediti, svakome dati njegovo«. Pronašao ju je davno, čitajući neku knjigu i, dodaje, odlučio da će se toga držati da bi bio cijenjen i poštovan. No, to je u njegovom životu imalo i svoju nemalu cijenu, ali je ponosan, kaže, da nitko s broda na kojemu je on bio zapovjednik nije otišao bez pozdrava i stiska ruke, bez obzira zbog čega je morao otići. I nakon najmučnijih rastanaka, kad bi se kasnije negdje sreli, nismo bili bez pozdrava, prisjeća se kapetan Dešković u svojim valižama uspomena.

  O njegovoj osobnosti puno govori i zgoda kada još kao mlad kadet na brodu »Makedonija«, nakon godinu dana rada, svom tadašnjem zapovjedniku nije htio dati ni ruku kad ga je došao pozdraviti na odlasku.
  – Barba, ako ikada budem zapovjednik, s vama sam vidio i naučio kakav zapovjednik ne smije biti – rekao mu je otvoreno, »u brk«.

 

 Jedini ženski časnik

Isti »kod« ponašanja dijeli i njegova supruga koja je također na lošim primjerima s početaka svoje karijere učila kakvim se zapovjednikom ne smije postati i da u nastupu prema članovima svoje posade treba, prije svega, pristupati ljudski. Ali se mora znati i red.

Zov pisanja

Kao što se davno odazvao zovu mora, kapetan Dešković »ploveći« kopnom odazvao se i zovu pisanja. Svoju zbirku priča, događaja i ljudi za koje navodi njihova stvarna imena, bez obzira jesu li spomenuti u lijepom ili manje lijepom kontekstu, započinje indikativnim citatom Antuna Gustava Matoša »Ljudi poštuju sve osim iskrenosti«.
  – Dakako, nisam imao namjeru iznositi ničije »prljavo rublje«, vrijeđati ili kritizirati. Sve je napisano samo da priča bude bogatija, zanimljivija, životnija. Vjerujem da će baš zbog velikog broja osoba i svjedoka događaja te mojih iskrenih i najintimnijih razmišljanja, ova knjiga biti zanimljivo štivo za široki krug čitatelja. Želja mi je da mladi pomorci iz mojeg štiva ponešto nauče, a ostali da vide kakav je život ljudi koji kruh svoj zarađuju ploveći morem. Pri tome sam imao na umu jednu poslovicu kojoj ne pamtim autora, ali je volim: Zadovoljan sam što sam život proživio, a da nikome nisam naškodio, reći će u pogovoru svoje knjige »Valiža uspomena« kapetan Dešković koji je, spomenut ćemo i tu »crticu« iz knjige, na jednom »vijaju« i ženio i morao rastavljati.
  Na jednom putovanju, naime, mladi oficir poveo je i djevojku, pa se kapetanu Deškoviću obratio sa željom da ih vjenča. Jer, kako mu je rekao u povjerenju, bez vjenčanja na brodu nema ljubavi.
  – I što sam mogao napraviti?! Vjenčao sam ih, ali prije dolaska u Rijeku morao sam obaviti i rastavu, prisjeća se naš sugovornik ovog, kako ga je prozvao, dramoleta na brodu. Zašto dramoleta, postaje jasno kada pročitate cijelu štoriju u knjizi koja se odnedavno može kupiti u VBZ-ovim knjižarama.

  – Najteže od svega je raditi s lošim ljudima, neprofesionalcima i neznalicama – bez imalo razmišljanja odgovorila je kapetanica Zec kad smo je upitali što joj je najteže u poslu. Njezin je poslovni, ali i životni stil držati distancu jer kaže se, ne bez razloga: kako se postavite, takav odnos i imate. Rođena u Rijeci, nakon gimnazije upisala je Višu pomorsku školu, gonjena idejom da nakon diplome uistinu ode na brod. Nije bila jedina cura, ali ostale su odustajale tijekom školovanja. Prvi joj posao nije bilo lako naći kao ženi, a onda se pojavio natječaj na koji su je konačno primili. Šest je mjeseci radila u riječkoj luci na remorkerima, a drugih šest mjeseci kadeture na Lošinjskoj plovidbi. Položila je poručnički ispit i opet je morala ispočetka jer nitko nije htio ženu na brodu. Nakon mnogo borbe i početnih odbijenica, ipak se uspjela ukrcati na Jugoliniju u kojoj je postala jedini ženski časnik u povijesti ove, nažalost, pretvorbom na hrvatski način uništene domaće brodarske kompanije. Sredinom devedesetih godina prelazi na engleski Denval Marine, u čijoj su floti bili samo veliki putnički i ro-ro brodovi. Počela je kao navigacijski oficir, a kasnije kao prvi časnik na liniji Cadiz – Casablanca.

  Dok su bili zajedno na brodovima, prisjeća se kapetan Dešković, za posljednja dva ugovora znao joj je kompletno prepustiti manovru, na opće oduševljenje peljara u lukama u koje su dolazili, pogotovo Arapa. Štorija kaže da su joj čak nudili posao peljara u Casablanci. Godine 2006. prelazi u Adria Ferries gdje je ubrzo unaprijeđena, pa su se ona i kapetan Dešković u to vrijeme znali čak i mijenjati.

 

 Jedva izvukao živu glavu

Kapetan Dešković za sebe kaže kako je puno puta stradavao u životu zbog svoga bezuvjetnog vjerovanja ljudima i nastojanja da ostane pošten i pravedan. A igrom sudbine, u tri je navrata jedva izvukao živu glavu. Još kao dijete, u dječjoj koloniji u Tržiću, progutao je veliku košticu breskve koja se zaglavila na ulazu u dušnik i gotovo se ugušio. Godine 1971. spašen je s tonućeg izraelskog broda »Bat Snapira«. Da nije bilo američkog nosača aviona »America CV66« i helikoptera koji ih je došao spasiti nakon višednevne borbe s morem na putu za španjolsku Tarragonu, u kojoj se ovaj brod nakrcan čeličnim bocama s metilbromidom, opasnom kemikalijom koja se koristi u fotokemijskoj industriji, doslovce prepolovio, ova bi pomorska nesreća imala daleko tragičniji kraj. Kapetan Dešković na ovaj brod je stigao kao prvi oficir, a odabrao ga je upravo zato jer je često znao dolaziti u Rijeku. Jer, taman se bio oženio za svoju prvu suprugu Nadu, a i dijete je bilo na putu kada se dogodila nesreća. Nakon toga godinu je dana ostao na kopnu i zaposlio se u »3. maju«, u tadašnjem Garantnom odjelu.

  Sa suprugom Nadom kapetan Dešković je proveo je 36 godina u lijepom braku. Nažalost, preminula je 2007. godine.
  – Strašno je to kad pomorac izgubi dobru ženu u poznim godinama – napisat će i u svojoj knjizi kapetan Dešković.
  Trinaest godina poslije imao je automobilski frontalni sudar u kojem je teško stradao.
  – Glava mi je bila u komadima, imao sam frakturu kralježnice... Tada sam doživio i izvantjelesno iskustvo u kojem sam nakratko ušao u svijet mrtvih, sreo se s pokojnim ocem koji mi je zapovjedio da se vratim nazad, prisjeća se kapetan Dešković fragmenata te nesreće. Tada se promijenio njegov osobni izgled zbog loma glave i čeljusti te je preko noći doslovce osijedio.

 

 Pink Bunny

Kapetanica Vera jednom je zgodom kazala kako njezin život ne spada u klišeje. Čak i da ne znate ništa o ovom paru, već nakon kratkog vremena provedenog s njima u razgovoru jasno vam je da su i kao pojedinci i kao par daleko od bilo kakvih klišeja.
  To najslikovitije dočarava prizor ovog dvojca, kapetana i kapetanice duge plovidbe, na njihovoj ružičastoj jedrilici nazvanoj »Pink Bunny« s kojom, kad god stignu, sudjeluju i na lokalnim regatama. O tome kako se ova jedrilica zapravo trebala zvati, moguće nekom drugom zgodom...

  Osim što izrađuje makete jedrenjaka, za što je dobio i srebrnu medalju publike na prvenstvu Hrvatske 2004. godine, kapetan Dešković bavi se i izgradnjom plastičnih čamaca na solarnu energiju za što je na INOVI 2011. godine u Zagrebu dobio zlatnu medalju za najbolju ekološku inovaciju. Za isti čamac, a napravio je već i drugi, dobio je i županijsku nagradu »Ivan Luppis«.
  A kad god »AF Marina« uplovi u Trst, svoju »kopiju«, kako se izrazio jedan stari inspektor, kapetan koji je prije surađivao sa njim, a sada s kapetanicom Verom Zec, kapetan Dešković potrudi se odvesti na ručak ili večeru.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.