Zašto nam je katalonska benediktinka morala otkriti što Papa misli o kapitalizmu?

Sestra Teresa govori ono o čemu hrvatski biskupi šute

Denis Romac

Teresa Forcades

Teresa Forcades

Teško je ne uočiti činjenicu da Katolička crkva u Hrvatskoj predstavlja zornu sliku one crkve o kojoj papa Franjo govori kada kritizira današnju crkvu kao instituciju. Ta je crkva, kaže papa, okrenuta sebi i vlastitim interesima, napaja se »vlastitim egoizmom« 



Da kojim slučajem nisu bojkotirali ovotjedno riječko predavanje katalonske benediktinke Terese Forcades i da su prošlog utorka došli u prepuni riječki Art kino, većini hrvatskih svećenika i časnih sestara ideje njihove španjolske kolegice vjerojatno bi zvučale sablažnjivo, možda čak i bogohulno. 


   Sestra Teresa, naime, hrabro je ukazala na emancipatorski potencijal kršćanstva i upravo na biblijskim primjerima prikazala svu nakaradnost i nepravednost sadašnjeg kapitalističkog sustava. Taj sustav, naime, koji inherentno proizvodi nejednakost i socijalnu nepravdu, nije moguće popraviti, te mora biti zamijenjen boljim, pravednijim i humanijim sustavom. »Kapitalizam ubija, i to doslovce«, objašnjava sestra Teresa, pozivajući se na jednu studiju dokazuje kako politika štednje izravno povećava stopu mortaliteta. 


   Osebujna sestra Teresa, koja se posljednjih nekoliko godina istaknula kao jedna od najdosljednijih i najradikalnijih lijevih kritičarki tržišnog fundamentalizma, nemilosrdno dekonstruira mit o navodnoj »slobodi« na kojoj taj sustav počiva kao običnu zabludu. Dočim je kapitalizam usmjeren isključivo na maksimiziranje profita, on generira socijalnu isključenost većine stanovništva, i to u korist privilegirane manjine. U takvom društvu stoga prevladava samo privid slobode, dok stvarno slobodno društvo počiva na slobodnom razvoju svakog pojedinca. Zato je kapitalizam kao sustav, zbog sve većeg socijalnog raslojavanja koje proizvodi, u suprotnosti i s demokracijom. 


  Radost Evanđelja




Takve ideje vjerojatno bi zgranule one koji barem malo redovitije slušaju i prate ono što se propovijeda s hrvatskih oltara, kao što takvima ne bi sjela ni rezolutna tvrdnja kojom ljevičarska časna sestra otvoreno dovodi u pitanje privatno vlasništvo, tu svetinju na kojoj počiva suvremeni kapitalizam, kao i kapitalizam uopće. Polazeći od frapantne činjenice da se u svijetu proizvodi nekoliko puta više dobara nego što je neophodno za zadovoljenje potreba svih ljudi, no da svejedno većina ljudi životari u bijedi i neimaštini, dok u obilju uživa povlaštena manjina, za što je odgovoran sadašnji sustav. »Privatno vlasništvo ne može biti apsolutno pravo«, zaključuje sestra Teresa, koja potvrdu te svoje »bogohulne« tvrdnje ne pronalazi u ljevičarskoj literaturi, već u – socijalnom nauku Katoličke crkve. 


   Koliko god, dakle, njezine ideje bile neprispodobive razmišljanjima našeg prosječno obaviještenog katolika, koji vjerno slijedi poruke naših biskupa, sestra Teresa Forcades u svojoj kritici današnjeg sustava u bitnome nije radikalnija od pape Franje i njegove kritike kapitalizma. Papa Franjo, naime, još prije godinu i pol dana objavio je svoju prvu apostolsku pobudnicu Evangelii Gaudium (Radost Evanđelja), najvažniji autorski dokument njegova pontifikata, u kojem se novi papa na 84 stranice obratio »biskupima, duhovnicima, redovnicima i u Krista vjerujućim laicima«, referirajući se na mnoga duhovna i društvena pitanja, pa i na situaciju u suvremenom svijetu.   

Privatno vlasništvo


U svojoj pobudnici vrhovni poglavar Rimokatoličke crkve – baš kao i sestra Teresa Forcades – nemilosrdno demontira kapitalizam i njegove glavne zablude. Odbacuje jednu od omiljenih mantri liberalnih ekonomista, prema kojoj će gospodarska rast sama po sebi donijeti veću jednakost i socijalnu uključenost, jer, kako navodi u pobudnici, činjenice to ne potvrđuju, a takva gledišta predstavljaju »naivno vjerovanje« u dobrotu onih koji u svojim rukama imaju ekonomsku moć. 


   Kao i sestra Teresa i papa Franjo ne misli da su nejednakost i siromaštvo samo eksces i slučajnost današnjeg kapitalizma, nego njegov logičan proizvod. Papa Franjo današnji kapitalizam naziva »diktaturom depersonaliziranog gospodarstva bez pravog ljudskog cilja«, u kojoj »smo prihvatili vlast novca nad ljudima i društvima«. »Stvorili smo nove kumire« i »novo zlatno tele«, upozorava papa u svojoj pobudnici i dodaje da je u takvom društvu čovjek reduciran samo na potrošača. 



»Baš kao što zapovijed ‘Ne ubij’ postavlja jasnu granicu kako bi se sačuvala vrijednost ljudskog života, danas moramo reći ‘Ne’ ekonomskom isključivanju i nejednakosti. Takva ekonomija ubija«, napisao je u svojoj pobudnici papa Franjo objasnivši da je riječ o ekonomiji u kojoj se sve odvija po mjerilima konkurentnosti i po zakonu jačega, što mnoge isključuje i velik broj ljudi ostavlja na margini bez posla, bez perspektive i bez prihoda.



U svojoj razornoj kritici kapitalizma papa upozorava da »nastaje nova, nevidljiva i često virtualna tiranija, koja jednostrano i neumoljivo nameće svoje zakone i pravila«, tiranija koja »nema premca po svojoj gladi za moći i posjedovanjem«. Riječ je o ideologiji koja zagovara »apsolutnu autonomiju tržišta i financijskih špekulacija«, protiveći se nadzoru država, koje bi trebale brinuti o javnom interesu. 


    Iako je i dosad bilo crkvenih čelnika – poput, recimo, pape Lava XIII. – koji su se zauzimali za pravednije i solidarnije rješavanje spora između rada i kapitala, kritizirajući kapitalizam i njegov eksploatatorski karakter, papa Franjo u svojim kritikama kapitalističkog sustava ne zaustavlja se samo na sanaciji njegovih posljedica, kao što je, primjerice, siromaštvo, nego inzistira na uklanjanju »strukturnih uzroka« siromaštva, čime otvoreno dovodi u pitanje kapitalistički sustav. 


    Papa Franjo, primjerice, baš kao i sestra Teresa, otvoreno dovodi u pitanje privatno vlasništvo kao jedan od temelja tog sustava. Privatno vlasništvo po njegovom mišljenju nije nešto izvorno, iako su i njegovi prethodnici već ranije doveli u pitanje »nedodirljivost« privatnog vlasništva, poput već spomenutog Lava XIII. potkraj pretprošlog stoljeća. Privatno vlasništvo, misli papa Franjo, opravdano je samo u onom slučaju ako pridonosi općem dobru. Podsjećajući na drevnu mudrost prema kojoj »ne dijeliti dobra sa siromašnima znači krasti im, jer dobra koja imamo pripadaju njima«, papa poziva na solidarnost prema siromašnima, ali solidarnost u kojoj siromašnima vraćamo ono što im pripada. Papa stoga apelira da solidarnost sa siromašnima ne smije biti svedena na puka dobročinstva, jer siromašnima valja osigurati pristup obrazovnom i zdravstvenom sustavu, kao i poslu za koji će dobivati pravičnu plaću. Problem siromaštva ne može biti iskorijenjen bez ograničavanja autonomije tržišta i financijskih špekulacija, odnosno bez suočavanja sa strukturnim uzrocima nejednake raspodjele dohotka. 


    »Nejednakost u podjeli prihoda korijen je ove društvene bolesti«, hrabro poručuje papa Franjo, no te njegove »revolucionarne« poruke, koje se umnogome podudaraju s onim što propovijeda i sestra Teresa Forcades, još nisu doprle do većine hrvatskih vjernika, niti je to ono o čemu propovijedaju hrvatski biskupi.    


Novi vjetrovi


Ova važna papina pobudnica, koja predstavlja zaokruženu kritiku današnjeg kapitalističkog sustava, ostala izvan njihova primarnog interesa. Umjesto da su o njoj i njezinim ključnim tezama govorili hrvatski biskupi, morala je sestra Teresa doći iz Barcelone kako bi nas poučila o onome što je papa govorio prije godinu i pol dana. 


    Papa Franjo, naime, želi takvu crkvu u kojoj će siromašni biti njezina prva skrb, no Katolička crkva u Hrvatskoj ima neke druge prioritete, primjerice boj protiv komunizma, poretka koji je povijesni poraz doživio prije dva i pol desetljeća, zatim rat protiv istospolnih zajednica i njihovih prava, ili recimo posve običan, svakodnevni politički rat protiv aktualne vlade, koju crkveni čelnici nazivaju »nenarodnom«, »komunističkom«, pa čak i »nacističkom«. 


    Unatoč činjenici da ni sve papine poruke i pogotovo potezi – papa, recimo, govori protiv »diktature novca«, no njegova reforma Vatikanske banke nije pomogla rasvijetliti njezine mračne tajne – nisu jednoznačni, teško je ne uočiti činjenicu da Katolička crkva u Hrvatskoj predstavlja zornu sliku one crkve o kojoj papa Franjo govori kada kritizira današnju crkvu kao instituciju. Ta je crkva, kaže papa, okrenuta sebi i vlastitim interesima, napaja se »vlastitim egoizmom«. Ta crkva, kako kaže papa, umjesto da »istupi izvan sebe« i da posluša »krik siromašnih« – autentična vjera, veli, nije nikad komotna i individualistička, i uvijek uključuje »duboku želju za promjenom svijeta« – traga za »ljudskom slavom i vlastitim bogatstvom«. 


    Dok papa Franjo izričito kaže da crkva nema monopol na interpretaciju društvene stvarnosti, Katolička crkva u Hrvatskoj, a osobito njezin prvi čovjek, kardinal Josip Bozanić, ponašaju se kao da oni imaju monopol na istinu. Vjerojatno se nećemo prevariti ako kažemo da su izborom pape Franje iz Vatikana počeli puhati neki novi, svježiji vjetrovi, no ti vjetrovi zasigurno još nisu stigli do većine hrvatskih biskupa, a osobito kardinala Bozanića i njegove mramorne palače na Ksaveru.