Dok Hrvatska izlazi na kraj s 1941. i 1945. godinom; dok se mijenjaju Vlade, propadaju koncerni, a najistaknutije političke pozicije drže dobro usidreni domoljubi s jednom rukom u džepu, a drugom na novčaniku, Hrvatsku nastavljaju napuštati oni koji bi trebali biti njezina budućnost. Na društvenim mrežama jučer se tako dijelila poruka Riječanina Tončija Peranića, koji sa sjetom, tugom i nadom ispraća sina u inozemstvo.

– Odlazi moj sin od doma, odlazi na studij u Englesku, sve je sam pronašao, organizirao, napravio i ide. Odlazi njih osmero, riječka mladost, tek su postali punoljetni, svi su upisali fakultet u Birminghamu. Ujutro kreću. Tužan sam i sretan zbog njega. Nitko se od te djece više nema namjeru vratiti. Kažem mu: “Pa mogao si i tu studirati i raditi.” Gleda me sa sjetom i veli: “Tata, pa da potrošim godine na studij, diplomiram, magistriram, doktoriram i da onda, ako budem imao sreće, radim za 5 000-6 000 kn.” Znam, pritom misli na mene. Ima pravo. Idi sine, nek ti je sa srećom. Dođi ponekad ovdje na odmor i uživaj. Kći je otišla u London poodavna, završila akademiju, udala se, tamo živi i radi. Dođe dvaput godišnje, ljeti i za Božić. Eto takva nam je hrvatska sudbina i perspektiva ….. usput gledam Dnevnik, opet ustaše i partizani, nekakve ploče s natpisima, uvode nove poreze, poskupljenja, gade mi se svi odreda, bez obzira na političku boju. Sretno djeco moja, Bog vam dao zdravlje i pamet, napisao je u oproštaj svome sinu i drugoj riječkoj djeci Riječanin.

Na ovaj status Peraniću se javila majka jedne buduće engleske studentkinje, koja putuje s njegovim sinom.

– Gospodine Peranić i moja kćer ide s Vašim sinom. Nije lako nikome u ovom trenutku ali oni su divna djeca i ne sumnjam da će se snaći i prilagoditi. Žalosno je da moraju otići ali bojim se da kod nas nikada neće biti bolje. Kada sam pitala moju Petru zašto, odgovorila mi je da ne želi ovdje studirati pa poslije konobariti da će rađe konobariti dok studira, a poslije raditi ono za što se školovala. Neka im im je svima sa srećom, poručuje ova majka.

Takvih oproštaja sve je više, a vjere u bolju budućnost u Hrvatskoj – sve manje.