Natječaj gotov, polemika počinje

Riječki mozaici: Što je važnije – arhitektura ili mozaici ispod nje?

Nela Valerjev Ogurlić

Nevjerojatno je da je žiri odbacio rad grupe likovnih umjetnika s objašnjenjem da u njemu gotovo nema ni riječi o arheološkim nalazim i njihovoj prezentaciji, a istodobno je arhitektu Nikoli Bašiću za slično rješenje dodijelio drugu nagradu



 Oko nedavno završenog natječaja za uređenje Trga pul Vele Crikve u Starom gradu na kojem je odabrano rješenje zagrebačkog arhitekta Igora Franića čuje se sve više polemičnih tonova. Iz redova kulturnjaka dopiru komentari kako ih Franićevo rješenje popločenja s kombinacijom traka od drva, betona, aluminija i stakla kroz koje se vide ranokršćanski mozaici »podsjeća na parkete, prozorske rolete ili prugastu pidžamu«, no primjedbe uglavnom ostaju u kuloarima, prepričavaju se uz kavu i po starom, ali ne i dobrom običaju, zahuktavaju se nakon što je sve gotovo. 


    Zanimljivo je da na okruglom stolu održanom uz izložbu natječajnih radova koji je mogo biti prilika za pravu debatu nitko nije imao potrebu razviti diskusiju, s iznimkom povjesničarke umjetnosti dr. Marine Vicelje Matijašić koja je bila stručna savjetnica žirija i ogradila se od jednoglasno donesene odluke njegovih sedmero članova. Ostali? Ostali se ili nisu pojavili, ili su šutjeli, ili su reagirali toliko mlako da je jedva bilo moguće razabrati da imaju kakvu primjedbu. 


    No, naknadno saznajemo da primjedbi ima mnogo, a najviše se odnose na dominaciju arhitekture nad spomenikom, o čemu su neki odlučili i javno progovoriti. Tako se redakciji »Novoga lista« javio slikar i povjesničar umjetnosti Milan Marin, vođa tima sedmero likovnih umjetnika koji su na natječaju sudjelovali udruženi s arhitektom Miljenkom Diminićem. Dio tima bile su i slikarice Mirna Sišul i Silvana Konjevoda te umjetnici Marjan Blažina, Davor Rapaić, Predrag Todorović i Bruno Paladin. 


   Površna interpretacija žirija




Prema obrazloženju žirija, ova je skupina svojim radom potpuno promašila posao kojeg se prihvatila – demantirajući razlog i svrhu arhitektonskog natječaja, a to je prezentacija povijesnih slojeva s naglaskom na mozaike. Trg pred crkvom postao je slučajnom podlogom za njihove likovne interpretacije, a takva koncepcija izložbe na otvorenom nije prihvatljiva, jer je trebalo izložiti nalaze, čime se ovi autori – zaključio je žiri – uopće nisu bavili. 


    Milan Marin koji nam se obratio u ime grupe kaže da takvu interpretaciju žirija smatra u najmanju ruku neprimjerenom i površnom, a najviše ga smeta što je žiri, uglavnom sastavljen od arhitekata, svojim opservacijama pokazao da umjetnike smatra manje vrijednima, jer se nije niti udubio u čitanje njihova prijedloga. 


    – Umjetnici u našem timu pomno su odabrani, dobitnici su brojnih likovnih nagrada od kojih je barem polovica međunarodnog karaktera. Mi smo na jedan svjež i novi način ponudili rješenje koje je na tragu drugonagrađenog rada Nikole Bašića. Arheološke ostatke ostavljamo pod zemljom jer su tako najbolje zaštićeni, a na parteru podijeljenom u sedam segmenata, proizašlih iz samog karaktera trga, svaki umjetnik oblikuje po jedno polje mozaika čija koncepcija asocira na fragmente ranokršćanskog mozaika i druge arheološke slojeve u podzemlju. Originalne nalaze prezentiramo na velikom LED ekranu smještenom na bočni zid crkve, a pored toga formiramo info punkt gdje svatko može dobiti potpunu informaciju o povijesnim slojevima u podzemlju. 


    – Nevjerojatno je da žiri naš rad odbacuje s objašnjenjem da u njemu gotovo nema ni riječi o arheološkim nalazim i njihovoj prezentaciji, a istodobno arhitektu Nikoli Bašiću za rješenje slične koncepcije, s isto tako virtualnom prezentacijom originalnih nalaza, dodjeljuje drugu nagradu. Formiranjem info punkta mi smo tome čak posvetili veću pažnju, pa iz takve površne interpretacije našeg rada ne možemo zaključiti drugo nego da se tu radi o omalovažavanju likovnih umjetnika – kaže Marin. 


    Po njegovu mišljenju, u Rijeci koja nema grandioznu baštinu poput dubrovačkih zidina, pulske Arene ili splitske Dioklecijanove palače, upravo bi stvaranje novih umjetničkih vrijednosti trebalo poslužiti brendiranju grada kao privlačne turističke destinacije.   


Stvarati nove brendove


– Zamislite da imamo mozaike autora iz cijeloga svijeta, od Trga pul Vele crikve preko cijeloga Korza ili fasade s autorskim potpisima. Vremenom cijeli grad možemo pretvoriti u grandiozno umjetničko djelo od kojeg bi grad itekako profitirao, jer današnji turist traži senzaciju. Svi znamo kakve je efekte polučila suradnja Pape Julija II. i Michelangela, ili Antonia Gaudija i njegovog mecene Guella. Riječ je o itekako rentabilnim projektima, a isto možemo raditi i danas – stvarati nove brendove putem intervencija likovnih umjetnika današnjice. 


    Sudjelovanje umjetnika u oblikovanju javnog prostora poznato je još iz Periklovog doba, ali priliku treba pružiti i novim naraštajima. Smatram da visoki umjetnički potencijal nosi u sebi svaka generacija; nisu vrijedni samo umjetnici od prije 500, 1000 ili 2000 godina – poručuje Marin koji kao veliki nedostatak provedenog natječaja vidi činjenicu da u žiriju nije bilo povjesničara umjetnosti odgovornih za estetsku prosudbu. 


    – Ne želimo osporavati rad arhitekta Igora Franića koji sam po sebi može imati vrhunske arhitektonske vrijednosti, ali je pitanje kako se uklapa u ambijent riječkog Starog grada, a naročito otvara pitanje što je tu važnije: novostvorena arhitektonska vrijednost ili spomenik koji se pod njegovom strukturom jedva nazire. U tom smislu odabrano rješenje vrlo je upitno, a kad svemu pridodamo ekstremne troškove koji će nastati zbog nužne sanacije Kosog tornja, podloge mozaika, osiguranja optimalnih mikrolimatskih uvjeta, a kasnije i održavanja te cijele strukture i spomenika – postavlja se pitanje za koga to radimo i tko će to plaćati. Jesu li to možda turisti koji će doći i koji će jedva moći nešto vidjeti, ili su to građani ovoga grada koji također neće vidjeti mnogo, ali će iz vlastitog džepa sve platiti?   


Upitan okrugli stol


Zbog mikroklime i slijeganja naplavnog tla na kojemu leže mozaici moglo bi se lako dogoditi da spomenik strada pa se u konačnici postavlja pitanje čemu je služio ovaj natječaj: da riješi problem ili da prozvede hrpu novih problema i troškova. Po mom mišljenju odgovornost uopće nije u arhitektima, već u onima koji su, ne razmišljajući o tome, loše definirali propozicije natječaja – kaže Milan Marin. 


    Pitali smo ga, naravno, zbog čega se umjetnici sa svojim primjedbama nisu oglasili na okruglom stolu kada je bilo prilike da sve to rasprave i s članovima žirija, i s predstavnicima Grada i Konzervatorskog odjela, no Marin smatra da je i način organizacije okruglog stola krajnje upitan. 


    – Nismo se uključili u raspravu jer smatramo da se ozbiljna diskusija ne može voditi bez uvida u natječajne radove, a taj uvid nije omogućen s obzirom da se okrugli stol održava neposredno nakon otvaranja izložbe na kojoj prvi put vidimo pristigle radove. To smatramo vrlo problematičnim pa predlažemo da se ubuduće okrugli stol ne organizira uz otvaranje, već uz zatvaranje izložbe. Komentirati radove i odluke žirija bez prilike da ih proučimo – bilo bi neozbiljno i krajnje površno – dodao je Marin.