RIJEKA U dvorani Euroherca održana je svečana akademija povodom 25 godina osnutka Udruge roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Primorsko-goranske županije. Jedan od naglasaka iz govora predsjednice Udruge, Marije Kovač, bio je još uvijek nerealiziran projekt postavljanja imena 206 poginulih branitelja na Mostu branitelja u Rijeci. Pitali smo je misli li da će Grad Rijeka do kraja ove godine, nakon više od desetak godina otkako se pojavila incijativa, konačno realizirati ovaj projekt.

– Imali ste priliku čuti što su na svečanoj akademiji rekli dr. Nikola Ivaniš, predstavnik Grada Rijeke i župan Zlatko Komadina. Oni su to obećali. Na to se čeka više od deset godina. Mislim da se predugo čeka. Stalno obećavaju da će to napraviti, ali nažalost taj projekt još nije realiziran. To je jako žalosno i nas roditelje poginulih branitelja, kao i njihove supruge i djecu, to jako boli. Hoće li Grad Rijeka konačno ispuniti obećanje i realizirati taj projekt ne znam vam reći, ali mi ćemo i dalje inzistirati na njemu, jer su naša djeca dala živote za Hrvatsku i zaslužuju da ih se poštuje, da ih se sjeća i da imaju pravi spomenik.

Bol ne prolazi

Udruga postoji 25 godina. Kako je došlo do okupljanja roditelja koji su dijelili istu bol – gubitak djece i koji su bili motivi osnivanja udruge?

– To je bilo 1993. godine, no, naši su sinovi u Domovinskom ratu ginuli već 1991. godine. Tada smo se nalazili na grobljima, gdje su naši sinovi pokopani. Nismo se poznavali, ali zbog te naše zajedničke tuge nalazili smo se sve češće. Ovakva se udruga ne može predvidjeti, planirati. Ne ponovilo se! Kako je, nažalost, rastao broj poginulih branitelja i nas roditelja bilo je sve više i više. Tada smo odlučili osnovati udrugu koja je pomagala roditeljima poginulih branitelja. Bili smo podrška jedni drugima u toj silnoj boli, a to smo i danas. To su za nas bili neopisivo teški i bolni dani, a tuga i bol i danas je prisutna. Vrijeme prolazi, ali bol ostaje jer kad vam ubiju dijete vi više nemate budućnosti. Vrijeme je jednostavno stalo.

Velik broj njih bio je jako mlad, imali su tek osamnaest, dvadeset godina kad su otišli u rat.

– Da, bili su jako mladi. Mladež je išla na prvu crtu bojišnice i, moram kazati i to, da su branitelji naše županije bili na svim bojišnicama diljem Hrvatske. Moj sin bio je pripadnik 2. gardijske brigade Gromovi. Poginuo je u Petrinji 1995. godine. Bilo je puno žrtava s obzirom na to da naša županija nije bila direktno ratom ugrožena, ali su se naši sinovi išli boriti i na druga bojišta diljem Lijepe naše. Sjećanja na njih su prisutna i vrlo su bolna.

Mladi malo znaju

Vaša udruga danas broji 77 članova, a imali ste ih tristotinjak.

– Nažalost, svake nas je godine sve manje i manje jer roditelji umiru. Nalazimo se jednom do dvaput tjedno u našim prostorijama. Jedni druge najbolje razumijemo u toj našoj boli. Svih proteklih godina obilazimo crtu bojišnice i mjesta pogibije naših sinova gdje na spomenike polažemo cvijeće i palimo svijeće diljem lijepe naše Domovine i BiH, a ovih zadnjih godina bila nam je želja da na grobove 206 poginulih branitelja kao trajni spomen, položimo u kamenu uklesan Slomljeni cvijet Hrvatske, simbol prerano prekinutih mladih života za našu slobodu. Bavimo se i kreativnim radom. Hrvatski grb i ikebane koje ste vidjeli na svečanosti su ručni rad majki poginulih branitelja.

Kao majka poginulog branitelja jeste li zadovoljni time koliko je Domovinski rat zastupljen u školskim udžbenicima i koliko se povijest našeg obrambenog rata prenosi mladima tijekom školovanja?

– Nisam. Jako smo žalosni zbog toga. Premalo se mladima u školi govori o povijesti Domovinskog rata. Žalili smo se do samog vrha države. Svi kažu da, da trebalo bi, ali se ništa ne mijenja. To je jako žalosno. Mladi ljudi moraju poznavati povijest, kako je nastala Republika Hrvatska za koju su naša djeca ginula, ali i nečiji muž i otac. Moj suprug je preminuo prije 11 godina od žalosti. Ta naša bol nosi bolest, a ta tuga je prisutna i kod djeteta čiji je otac poginuo u Domovinskom ratu, kod brata čiji je brat poginuo, kod žene koja je ostala bez muža. Ta bol zahvaća cijelu obitelj. Teške su to priče. Smatramo da naši najdraži koji su poginuli za slobodu Hrvatske ne smiju biti zaboravljeni i da se njihovu žrtvu treba poštivati i tome učiti mlade naraštaje.