RIJEKA Pod mentorstvom voditelja RI Teatra Bojana Lakoša šesnaest amaterskih glumaca sudjeluje u proljetnoj Školi glume. Već 35. generacija završila je osnovne vježbe u kojima im se individualno i grupno pristupalo – razbijala se trema te ih se stavljalo u situacije u kojima do sada nisu bili poput pantomimskih vježbi, improvizacija, učenja osnova teatra, te razradama odnosa s glumačkim partnerom, ali i grupom.

Ono po čemu je ova generacija svakako zanimljiva je broj muškaraca koji je ove godine »nadmašio« žene. Bojan Lakoš kaže da se to nikada nije dogodilo. Znalo se događati, kaže Lakoš, da se i po deset generacija ne pojavi niti jedan muškarac.

– Nikolina i ja imamo ustaljen odnos. Ne postoji »good cap« i »bad cap«, od njih očekujemo zadovoljen minimum za koji su svi sposobni. Polaznici su trenutačno u srednjoj fazi i pripremaju se za vježbu »Jerry Springer« koja se odvija u interakciji s publikom i u kojoj će morati razraditi svoj lik – rekao je Hrvoje Tomečić.

Mjesta nadmetanju nema, kao ni generacijskog jaza među kolegama, svi se, kako kažu, dobro slažu, i još bolje zabavljaju, unatoč brojnim poteškoćama na koje nailaze.

Danijel Paškvan je 35-godišnji poduzetnik i, kako navodi, »dijete Kalvarije«. Cijelo desetljeće mu je prošlo u razmišljanju o upisivanju Škole glume, a sada se na taj korak odvažio zbog privatnih i poslovnih razloga. Režira manje predstave, a kaže kako mu stajati na pozornici nije nimalo lako.

– Zamišljao sam da će biti puno lepršavije, a ne ovako ozbiljno. Teško mi je odigrati emociju. Kada si s društvom, onda je animiranje lako i prirodno, ali kad staneš na pozornicu, nastane grč koji će se morati razbiti da bi se prenijela emocija na sceni – kaže Danijel.

Uz Riječane i Riječanke, grupi se pridružila i jedna Dalmatinka. Marina Živković, iz okolice Šibenika, u Rijeku je došla zbog novih životnih pustolovina. Ova 27-godišnja turistička vodičkinja nema ambicije nastavljati s glumom u budućnosti. Školu je upisala radi upoznavanja novih ljudi i isprobavanja nečeg novog. Za asistente ima samo riječi hvale.

– Način na koji asistenti predstavljaju »gradivo« mi se sviđa. Vidi se da su dobri u tome što rade. Najdraža vježba mi je bila kada sam morala glumiti ubojicu koja ubija pogledom, a da me se pritom ne otkrije. Sve sam ih poubijala, kaže kroz smijeh Marina.

Najmlađi član grupe s kojom smo razgovarali je 20-godišnji dentalni tehničar Roko Bilen, koji je glumiti došao s prijateljem. Tremu Roko inače nema, ali na pozornici je druga priča, pa mu je najdraža bila vježba pantomime koju je morao izvoditi zatvorenih očiju.

– Više promatram ljude i sebe nego inače. Želja mi je povezati ples i glumu. Najbolje mi je kada me netko pita što vi to tamo radite tri sata, a ja im odgovorim – igramo se. Ovo je kao neka igraonica za odrasle, napominje Andrea. Svijet bi bio ljepše mjesto kada bi se odrasli uz učenje više igrali, zaključuju.