Brođanka u Rijeci

ALMA ČAKMAZOVIĆ ‘Rijeka je najinspirativnije mjesto za rad i život danas u Hrvatskoj’

Kim Cuculić

Foto Silvano Ježina

Foto Silvano Ježina

Nikad me nije privlačio život u savršeno uređenim i radikalno kultiviranim zajednicama, jer one čovjeku pružaju slabu ili nikakvu priliku za učenje i razvoj. Zbog svih tih razloga mogu se poistovjetiti s vašim gradom. Upravo njegovi konflikti i njegove nesavršenosti potiču kod mene potrebu za pripadanjem i motivaciju za angažmanom. Rijeka nije usamljena u svojoj sudbini postindustrijskog grada koji je zadesila kob tranzicije. Mnogi drugi gradovi, poput mog rodnog Slavonskog Broda, ali i izvan Hrvatske, dijele tu sudbinu



Alma Čakmazović nova je direktorica Sektora za komunikacije i marketing Trgovačkog društva Rijeka 2020. Rođena je te je završila osnovnu i srednju školu u Slavonskom Brodu. Diplomirala je u Zagrebu na studiju Ekonomske kibernetike na Ekonomskom fakultetu. Od 1996. radi u lokalnim i međunarodnim marketinškim agencijama u Beogradu i Zagrebu.


Profesionalno se usavršavala u Sloveniji, Poljskoj i Velikoj Britaniji. Najveći dio karijere provela je radeći na komunikacijskim aktivnostima i marketinškim kampanjama za Hrvatski telekom i UNICEF. Primila je oko 70 nagrada i priznanja iz područja oglašavanja (London, Moskva, New York, Portorož, Zagreb…).


Što Vas je motiviralo da se prijavite na natječaj za direktoricu Sektora za komunikacije i marketing Rijeke EPK 2020?




Moja motivacija podrazumijeva i profesionalne i osobne motive. Ono najočitije u profesionalnom smislu proizlazi iz činjenice da će Hrvatska 2020. godine biti središte političkog, a Rijeka kulturnog života Europe. To je iz perspektive marketinške i komunikacijske struke u Hrvatskoj prilika kakva se ukazuje rijetko ili nikad, prilika kakvu u najboljem smislu te riječi označava otrcani izraz »profesionalni izazov«. I to je u formalnom smislu već dovoljan motiv. Pa ipak, te okolnosti nekako nisu presudne. Važnu ulogu odigrao je moj duh avanture, ali možda najvažniju ulogu odigrali su Riječani, puno Riječana. Od onih progresivnih, inovativnih, konfliktnih i kontroverznih, koje je Rijeka baštinila kroz svoju povijest, preko onih koji su u vrijeme poslijeratne industrijalizacije doputovali u Rijeku, nerijetko kao tinejdžeri, u potrazi za srećom i boljim životom, onih koji su Rijeku proslavili kao urbani fenomen koji daleko nadmašuje njezine administrativne granice, do mojih dragih riječkih prijatelja i bliskih članova moje riječke obitelji.


Urbani fenomen 


Preko svih njih izgradila sam svoju sliku o Rijeci kao najinspirativnijem i najposebnijem mjestu za rad i život danas u Hrvatskoj. I to nije nužno samo moja slika. Dapače, u zadnje se vrijeme ustalio jedan obrazac: kad ljudima izvan Rijeke kažete da ste se preselili u Rijeku i tamo sada radite i živite, oni svi do jednog uzdahnu, raznježe se i odgovore vam nešto poput: »Ah, Rijeka, ja bih zato i zato sutra tamo išla/išao živjeti.« Za mnoge ljude Rijeka je osobiti urbani fenomen prema kojem se, tako mi se čini, svi u Hrvatskoj i izvan nje odnose nepodijeljenom naklonošću. Svi vole Riječane, a ne Raymonda. Pritom je od svih riječkih aduta teško dokučiti što je to što Rijeku dominantno određuje. Je li to njezin postindustrijski šarm, multikulturalnost, pop-kultura, ili možda, meni osobito važno, njezina slobodoumnost i širina duha?


S druge strane, dovoljno sam trezvena da razumijem da svaki Riječanin i Riječanka ima svoju sliku o svom gradu. U nadahnutom članku »Rijeka govori« u zadnjem broju Vijenca Vjekoslava Jurdana poistovjećuje Rijeku sa ženom koja ima različita lica, pokazuje svoje lice onak(v)o kako ju gledamo i opire se svakoj jednostranosti i svakom samoproglašenom prisvajanju. Naše slike Rijeke ne moraju se nužno poklapati. Ako se suočavam s egzistencijalnom neizvjesnošću, a većina nas se danas ne može izuzeti iz tog opisa, malo mi znači što je moj grad simbol multikulturalnosti. Vjerujem da upravo u tom prostoru između percepcije i stvarnosti, onog što Rijeka jest i onoga što bi Rijeka mogla biti, leži najjača motivacija za sve one koje je duh Rijeke kao Europske prijestolnice kulture dosad već dotaknuo, kao i za sve one koje će tek dotaknuti.


Transformacija 


Prije nekoliko godina pročitala sam zapis jedne riječke srednjoškolke koja je napisala da Riječani sami sebe redovito recikliraju i izvrću svoje temelje, dokazujući time svoj nepresušni transformacijski potencijal (indeficienter). Nekako vjerujem da će se to desiti i sada kada je Rijeka u prilici da se transformira iz postindustrijskog grada u grad kulture. Nikad me nije privlačio život u savršeno uređenim i radikalno kultiviranim zajednicama, jer one čovjeku pružaju slabu ili nikakvu priliku za učenje i razvoj. Zbog svih tih razloga mogu se poistovjetiti s vašim gradom. Upravo njegovi konflikti i njegove nesavršenosti potiču kod mene potrebu za pripadanjem i motivaciju za angažmanom. Rijeka nije usamljena u svojoj sudbini postindustrijskog grada koji je zadesila kob tranzicije. Mnogi drugi gradovi, poput mog rodnog Slavonskog Broda, ali i izvan Hrvatske, dijele tu sudbinu. No za razliku od svih, Rijeka je dobila kolektivnu priliku koja se može ispuniti cinizmom ili vlastitim angažmanom – izbor je na svakom od nas.


Kakve spoznaje imate o dosadašnjem radu toga Sektora?


– Do prije nekoliko mjeseci Sektor za komunikacije i marketing nije postojao u smislu organizacijske cjeline; aktivnosti su bile raspoređene među pojedincima, pa sam na svojevrsnom početku.


Što planirate učiniti na planu komunikacije i marketinga? Kakva je Vaša strategija?


– Plan komunikacije i marketinga se izrađuje, pa o tome mogu samo načelno govoriti. Kao i kod 70 posto gradova koji su kao prijestolnice kulture prethodili Rijeci, načelni je cilj pozicionirati grad u njegovu okruženju, bilo ono lokalno, nacionalno ili internacionalno. Očito je da projekt treba učiniti vidljivijim, a ono što mi se čini posebno važnim, dati sve od sebe da sadržaji i programi kojima je Rijeka osvojila svoju titulu postanu dijelom iskustva što većeg broja Riječana i njihovih gostiju.


Što se pak komunikacije tiče, čini mi se jako važnim suočiti se za početak sa samim pojmom »kulture«, jer ona je ovdje ključna riječ koja stoji u tituli Europske prijestolnice kulture. Što je, pak, kultura, ovisi o tome koga pitate. Ipak, mi se njome često nabacujemo podrazumijevajući da svi kulturu tumače na način na koji je sami tumačimo. Radi se inače o riječi koju su Englezi proglasili drugom najkompleksnijom riječi u svom jeziku (iza riječi »priroda«).


Kultura može primjerice značiti norme, vrijednosti, stavove i uvjerenja, kao što može označavati i umjetničku instalaciju, a to su bitno različite stvari. U jednoj od najboljih knjiga iz područja javne komunikacije, »Teorija medija«, Fred Inglis nudi dragocjen prikaz povijesti komunikacije, teorije masovnog društva i utjecaja tehnologije. Od njega saznajemo kako je prema modernoj kulturi, u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, razvijen opći prezir zbog masovne proizvodnje za strogo komercijalne ciljeve. Klasični tekst iz toga razdoblja sadržava ideju jednog elitnog središta povezanog društva koje proizvodi bogatu i zadovoljavajuću kulturu, nekritički polazeći od vlastita vrijednosnog sustava.


Dobro informirani 


Tu su ideju liberali baštinili od viktorijanske kulture, a mi od liberala, tako da i danas u kulturi i oko kulture kruži taj višestoljetni duh »elitizma«. Iz istog tog doba potječu i stavovi o suvremenoj kulturi kao nezaustavljivo komercijalnoj, o modernim medijskim sustavima kao prepunima laži i razočaranja, a sve uz zaključak da se pojedince ne može obrazovati samo tako da budu u kulturi, da joj pripadaju, nego ih valja naučiti da se postave protiv nje.


Kada to uzmemo u obzir, čini mi se korisnim izvrgnuti vlastita poimanja kulture analizi. Ako govorimo o komunikacijskim aspektima, svakako treba skrenuti pozornost i na fenomen hermetičnog meta-jezika kojim se nerijetko izražavaju profesionalci u kulturi stvarajući time komunikacijske barijere koje je teško svladavati. U tom smislu ne može se dovoljno naglasiti važnost jezika u kontekstu komunikacije projekta koji počiva na proizvodnji kulture.


Na koji način planirate uključiti širu zajednicu u projekte i programe?


– Načelno, smatram da ljudi prije svega trebaju biti dobro i na vrijeme informirani i da do njih trebaju stići sve važne i relevantne poruke, a to je naš zadatak. Ovih dana vozim se »dvojkom« od početne do zadnje stanice i pitam se nalazi li svatko od putnika u Rijeci 2020 Europskoj prijestolnici kulture vlastiti glas i vlastito mjesto. Luka, voda i rad životna su baština svih Riječana. No ljudi se neće saživjeti s titulom svoga grada samo zato što netko iz Sektora za komunikacije i marketing samodopadno komunicira sve te zvučne epitete kao što »participativno« i »inkluzivno«.


Stvari ne funkcioniraju tako da mi vjerujemo i deklariramo da je program »uključujući«, pa se onda ljudi i uključe. Jer neće. Vrlina tih programa jest u tome da komuniciraju sa širokim rasponom publike, od djece do umirovljenika i od tradicionalne do avangardne publike. Ono što im je svima zajedničko jest da promiču kulturu slobodoumnog i otvorenog grada koji ne zazire od suočavanja sa sobom i stvarnošću. Činjenica da Riječani pod pojmom kulture obuhvaćaju velika i važna pitanja kao što su luka, voda, rad i politički diskontinuitet svoga grada, koji je rezultirao tolerancijom i otporom diskriminaciji kao temeljnim vrijednostima, za mene je dobar znak.