Bijeg u Bribirsku šumu

U Lukovu živi tek četvero stanovnika: Medvjede zima spustila na more, ljudi se ne daju

Anto Ravlić

Imam divne susjede, prirodu i mir, a 20 minuta smo od Bribira. Nije to daleko. A recite mi što to ljudi u »civilizaciji« imaju više nego mi ovdje, pita se Vjekoslav Kreutz 



LUKOVO Kad zima pokaže zube i ismijava se ralicama koje u očaju u pomoć zovu rovokopače, svima su puna usta Gorskog kotara i Like. Tu i tamo sramežljivo se u Novom listu i na lokalnim vijestima potkrade vijest o (ne)prohodnoj cesti Bribir-Lič stiješnjenoj u snježnoj oazi usred koje se krije Lukovo. Mjesto sa stotinjak vikendica za koje 90 posto Riječana pojma nema.


Na spomen Lukova i snijega uglavnom se dižu obrve i u čudu pita: Zar u Lukovu Šugarju padne toliko snijega? Naše Lukovo u Bribirskoj šumi, na pola puta između Bribira i Liča veze nema s Lukovim Šugarjem ispod Velebita. Bajkovita priroda u šumi uz granicu s Gorskim kotarom. Na Lukovu, Ravnom i u Stankovom lazu, jedina tri sela u šumi od ukupno 17 bribirskih sela, gotovo je petstotinjak vikendica.


Uglavnom Bribiraca, ali i Riječana i Zagrepčana. Mjesto oživi za lijepih dana. A zimi? Zimi je Lukovo mjesto s četvero stalnih stanovnika u tri susjedne kuće. Kako je njima za zimskih dana u kojima bura diže neprelazne smetove, kad je cesta koji dan i neprohodna, kad su prve trgovine u Liču, Fužinama i Bribiru, po 15-17 kilometara daleko?  


Radio u Sibiru




Jedan od stalnih stanovnika Lukova je Vjekoslav Kreutz. Namjerila se zima na junaka. Vjekoslav se zimi smije. Dva dana zatvorene ceste i temperature po minus 18 mačji su kašalj za Vjekoslava koji je penziju zarađivao i u Sibiru nadzirući gradnju tvornice celuloze. U Krasnokamsku u oblasti Perm, na minus 40. Pokazuje nam fotografije.



Stanići su podigli svoju kuću u Lukovu na mjestu gdje je prije Drugog svjetskog rata Ivanov otac imao gostionicu. 


– Gostiona je bila u drvetu. Imala plesnu terasu, gostovali su tamburaši. Pred gostionom bi stalo pet-šest kola s konjima. Radnici iz pilane. Kirijaši bi popili dupljak vina i na posao, bez obzira na zimu. Moji su iz Bribira, dole su imali vinograde, ovdje pčele. Svi Bribirci su imali ovdje kuće, puno skromnije nego danas jer bi ovdje pripremali hranu za zimu, priča Ivan Stanić nudeći nam u zemlji čija se povijest isprepleće godinama mira i nemira, i ratnu priču s Lukova.


– Okolo po šumama su bili partizani. Talijani su 1942. godine popalili svih 30 kuća i pilanu da partizani ne bi imali materijal i skloništa. To su bile tisuće kubika drva, godinama je žar tinjao, priča Stanić. 



U gaćama vani na tim temperaturama. Čovjek otporniji od stroja. Tko bi ostavio automobil vani, ne bi ga ujutro upalio. Znalo se paliti krpe i bakljama grijate aute da bi upalili. Posao kontrolora montaže nakon Sibira ga je odveo u  drugu krajnost. U Saudijsku Arabiju, s minus 40 na plus 62. Što je stotinjak stupnjeva razlike za čovjeka?  


– Živim ovdje deset godina, nakon što sam penziju zaradio u Njemačkoj. Otkud ovdje? Rođen sam u Ogulinu, odrastao u Jablanu, oženio se u Bribiru i upoznao Bribirsku šumu. Oduvijek sam sanjao o kućici na osami. Do prije nekoliko godina sam svaki dan išao negdje u šumu. Sad se zadržavam oko kuće. Uvijek ima posla, priča Kreutz.


Ralica zaglavila 


Kako je Lukovo preživjelo snježni udar, pitamo Kreutza za kojeg će susjedi reći da je čovjek koji voli okus avanture.


– Krenuo sam za Lič. Došao samo do Velog laza i upao u snijeg do svjetala. Nema druge nego kopaj. A hladno. Minus deset, a znate koliko je to onda po buri. Taj dan je propala i ralica. Morao je doći utovarivač da je spašava. Onda znate kako je bilo. Ne može ralica to probiti pa zato stiže utovarivač. Bura radi čuda. Negdje zbriše snijeg da vidite travu, a negdje metar i pol snijega na cesti. Tako je i kad hodate po polju. Samo upadnete u snijeg, priča Vjekoslav kojeg pitamo da li osigura drva i hranu za nekoliko dana, kad ostane odsječen od svijeta.


– Ma kakvi par dana, do proljeća, smije se Kreutz i nudi objašnjenje zašto živi na Lukovu.


Produžio život


– Imam divne susjede, prirodu i mir, a 20 minuta smo od Bribira. Nije to daleko. A recite mi što to ljudi u »civilizaciji« imaju više nego mi ovdje? Imamo signal, imamo internet. Prije nešto više od deset godina dobili smo struju. Koji put nestane struja, a tada nema ni signala, no to je koji put, priča Kreutz i otkriva tajnu životinjskih migracija.


– Znao bih vidjeti pet-šest puta medvjede. Sada puno rjeđe. Otišli su na more. Kako su zime bile tople, odvikli su se od zimskog sna. I kad je prije nekoliko godina pao gust snijeg, spustili se gdje imaju više hrane, kaže Vjekoslav i vodi nas do hvaljenih susjeda. Obitelji Stanić.  


 – Produžio sam si život s ovim mirom i tišinom. Da nisam došao, ne bi me odavno bilo. Dole su me budili kamioni, ovdje ptičice. Prespavamo ponekad jednu noć u Novom i drugi dan odmah želimo natrag, priča Ivan Stanić koji je sa suprugom doselio iz Novog Vinodolskog zbog zdravstvenih problema.


Nezaobilazni konji


Kamioni na Lukovu nisu problem. Ralice su rado viđen gost.


– Čiste cestu, svaka im čast. Dvije ralice i utovarivač su probijali ceste, kaže Ivan i žali što više ljudi ne dovede djecu u snježnu idilu.


– U nedjelju divan dan, sunce, a samo jedna obitelj s djecom.


Ipak sve više ljudi prepoznaje Lukovo, Ravno i Stankov laz u Bribirskoj šumi. Posljednjih godina izgrađeno je pedesetak vikendica.


Na povratku pustoš. Tek nezaobilazni konji. Srećemo i ralicu Rijeka cesta. Šire prometnicu Bribir-Lič da bi njome mogla proći i veća vozila. Koliko su snijega probijali ovih dana?


– Bilo ga je tri metra, kažu vozači koji brinu da bi četvero stanovnika Lukova pokoji put ipak mogli do civilizacije iz koje su davno pobjegli.