Dora Andlar

JA? OSTAJEM! Pričali smo s Delničankom koja se i za pet godina vidi u svom gradu. Još sretnija i motiviranija

Danijela Pleše

Moj plan je dignuti obiteljsko čuvanje djece na jednu višu razinu, unaprijediti sadržaje, osigurati kvalitetniju prehranu, edukacije, povezati se s ostalim odgojno-obrazovnim ustanovama, napredovati kao dadilja, usavršiti se, dodatno educirati, uključiti i najmlađu djecu u sport, ne stajati na mjestu nego istraživati i raditi više i bolje, ističe Dora Andlar koja je sa sestrom Borkom Andlar Kezele  u Delnicama otvorila obrt za djelatnost dnevne skrbi o djeci



Kažu da je najljepše biti dijete, a s obzirom na izazovnu svakodnevicu, vjerojatno je svaka osoba barem jednom poželjela vremeplov i povratak u djetinjstvo. Naravno u onaj sretan dio.


No i bez vremeplova, Dora Andlar svaki je dan okružena malim bićima koje zajedno s njihovim roditeljima usmjerava na pravi put. Živi i radi u Delnicama te je još jedan pozitivni primjer mlade osobe kojoj je Gorski kotar dom. Dom koji (zasad) ne napušta.


A sebe opisuje kao diplomiranu ekonomisticu koja je »malo skrenula s puta« – u posao obiteljskog čuvanja djece te upisala tečaj za dadilju.




– Suvlasnica sam obrta za obiteljsko čuvanje djece »Snješko Smješko« u Delnicama. Imam 31 godinu i još učim i upoznajem sebe, ljude oko sebe, velike i male te na kraju i svoj posao.


Od kuda ideja za obrt za čuvanje djece na području u kojem prevladava starije stanovništvo, a mladi uglavnom iseljavaju?


– Ideja je došla nekako sama od sebe, kad se sve posložilo: nedovoljan kapacitet u gradskom vrtiću Hlojkica, osnivanje Hrvatske udruge dadilja i Zakona o dadiljama prema kojemu je moguće otvoriti obrt za obiteljsko čuvanje djece te nepovoljna situacija na tržištu rada, neizvjesnost oko zaposlenja u svojoj struci. Delnice su bile logički izbor jer tu mi je sve – od obitelji, prijatelja, dečka… Tu sam uspjela sve kockice posložiti i samo mi je nedostajao posao.


Ono što mnoge odbija od samozapošljavanja je komplicirana administracija i često mijenjanje pravila. Kakva su vaša iskustva?


– Uglavnom su sve poteškoće vezane uz početni kapital. Jako je teško krenuti u posao ako nemaš financijsko zaleđe, a u našem slučaju i poslovni prostor. Dok se sve administrativne stavke ne riješe, mjesecima radiš bez prihoda. Osim toga, budući da je zakon o dadiljama donesen tek nedavno, službenici koji su zaduženi za provedbu nisu bili još dobro upućeni i sve detalje i stvari su se jako sporo odvijale. U prvoj godini ostane puno dugova koji se vuku kroz kasnija razdoblja.


Na poslu sa sestrom


U slaganje ove kockice u svom životu, niste krenuli sami. Naime, suvlasnica ste zajedno sa sestrom. Je li to prednost ili mana?


– Rekla bih da posao sa sestrom nije prednost, nego blagoslov jer ona nije samo sestra nego je najbolja prijateljica. Zvuči kao klišej, ali upravo tako je. Da nije bilo nje i naših roditelja, koji su nam osigurali početak, ne bi bilo ni obrta. Realno za ulazak nešto novo, potpuno drugačije od svoje struke, u što još ulažeš i puno vremena, energije, novca i entuzijazma, treba biti spreman na puno rada i odricanja, a bez podrške to ne ide. Ne gledamo posao iz istog kuta, ali se savršeno nadopunjujemo i u svim kriznim situacijama, koje nisu rijetke, najljepše je kad znaš da je uz tebe obitelj. A da bi stvari bile bolje, zaposlile smo i najbolju prijateljicu koja je u svakom trenutku u svemu od pomoći, pokrivamo se međusobno i super funkcioniramo.


Kako izgleda vaš radni dan?


– Ustajem ujutro u 5, meditiram da mi dan počne smireno, prošećem do posla, a nakon svoje smjene s djecom, ne ostaje mi puno slobodnog vremena. Navečer je na rasporedu obično trening, odmor na kauču i nerijetko sam u 20 sati u krevetu. Raspored je gust, a često puno vremena oduzimaju stvari koje nisu konkretno vezane za čuvanje djece, a mora ih se napraviti. Primjerice, kupovina namirnica i priprema hrane, održavanje prostora, papiri vezani za obrt, komunikacija s roditeljima… A vikendom i blagdanima nadoknadim sve što tijekom radnog tjedna ne stižem.


Čini se da dobro žonglirate svim obvezama. Jeste li zadovoljni životom u Delnicama?


– Volim Delnice i zadovoljna sam svojim životom u Gorskom kotaru. Sve mi je blizu, većinu obveza mogu obaviti bez automobila, za 5 minuta sam u trgovini, na kavi, u šumi ili na poslu, a u Zagrebu i Rijeci za čas. Volim tu prisnost u maloj sredini: poznaješ ljude, družiš se… U većim gradovima ta se prisnost izgubi. Kada sam živjela u Rijeci, uvijek sam se nadala da ću se jednom skrasiti u Delnicama, makar to značilo i da svakodnevno putujem na posao, ali stvari su se ipak posložile u moju korist.


Produžena ruka gradskog vrtića


Gorski kotar je, nažalost, regija koja odumire – mladi odlaze, posla nema… Kako stojite s popunjenosti kapaciteta?


– Do 1. siječnja 2020. godine sva su raspoloživa mjesta rezervirana, kapaciteti su mali, djeca dođu kao jasličari, a ostanu najčešće do četvrte godine. Ne prođe tjedan da netko ne nazove i pita za mjesto, sve češće i građani iz drugih goranskih mjesta. Grad Delnice je svu djecu s područja grada izjednačio i sufinancira na isti način kao u gradskom vrtiću od samog početka djelovanja obrta. Mi smo produžena ruka gradskog vrtića i radimo na sličan način kao oni, naime, malo smo fleksibilniji po nekim pitanjima jer si to kao privatnici možemo priuštiti.


Koji su vaši najveći problemi?


– Kao što sam naglasila, najveći problemi su što si uvijek prisutan istovremeno u puno stvari, zbog specifičnosti same djelatnosti u svim poslovima koji se tiču obiteljskog čuvanja djece. Ako se jedna od nas razboli, druga radi od pola 6 ujutro do 17 sati. Ako imamo neki problem u komunikaciji s roditeljima, moramo to rješavati izvan smjene i truditi se da sva pravila i kućni red vrijede za svakoga i provode se na isti način. Ponekad bude težak dan, glava ti se raspada od galame, a skupljaš za račune, nedostaje pelena, pukne cijev, pokvari se perilica, a ti se moraš smiriti jer djeca osjete nervozu i loše raspoloženje. Zato često pomislim kako ponekad oni mene odvuku od problema, sjednem na pod i prebacim se s njima na pjesmu ili slaganje kocki, saberem se i idemo dalje. Sve će se riješiti, svi imamo probleme i na poslu i mimo posla, sve to prođe.


Svaka škola vrijedi


Dakle, nema žaljenja zbog samozapošljavanja?


– Nikad nisam požalila, što uostalom, nisam požalila zbog niti jedne odluke koju sam donijela u svom životu. Svaka situacija te negdje odvede, a svaka škola vrijedi. Koliko sam samo različita negoli prije nekoliko godina kada sam imala sasvim drugačije mišljenje o svemu. Sretna sam što imam posao i što roditelji rade, neki da bi platili režije i čuvanje za dijete, ali trude se i bore i snalaze kako najbolje znaju. Svi smo mi jedan tim, tu smo u Gorskom kotaru i znamo da su nam uvjeti malo teži nego negdje drugdje, ali ostali smo i uživamo, živimo najbolje što znamo.


Planovi za dalje?


– I za pet godina vidim se u Delnicama. Bit ću kao i do sada: sretna, zadovoljna, još više motivirana, s još dubljim praktičnim znanjem, manje ću se brinuti, uživat ću sa svoja dva dečka, jednim većim, drugim koji je još u trbuhu i vjerojatno ću smisliti još neke poslovne pothvate i unaprijediti svoj posao.


Prednosti života u Gorskom kotaru su ljudi, moja obitelj za koju želim da su mi uvijek blizu jer su mi oni sve, moji prijatelji koji su 5 minuta od mene kada god mi zatrebaju, ova prekrasna priroda i mir.


Nedostatke ne vidim. Život je skuplji, ali skupo je i u gradu, odeš u kino ili na kavu i potrošiš, a zatvoren si u stanu, zapravo, ne gledam nedostatke. Uvijek gledam da si napravim najbolje što mogu s onim što imam i da se zahvalim jer imam više nego mnogi drugi i više nego što sam imala prije.


Moj plan je dignuti obiteljsko čuvanje djece na jednu višu razinu, unaprijediti sadržaje, osigurati kvalitetniju prehranu, edukacije, povezati se s ostalim odgojno-obrazovnim ustanovama, napredovati kao dadilja, usavršiti se, dodatno educirati, uključiti i najmlađu djecu u sport, ne stajati na mjestu nego istraživati i raditi više i bolje.