Profesor improvizacije, orgulja i organografije

Dečku iz Mrkoplja orgulje su i posao, i ljubav, i strast: Milan Hibšer na posao odlazi u – Zagrebačku katedralu

Bojana Mrvoš Pavić

Mi klasičari smo veliki zafrkanti! Često citiram Anđelka Klobučara, velikog orguljaša, koji je znao reći da je koncert zapravo formalnost – da se ljudi okupe na jednom mjestu, a onda odu dobro jesti i piti!, kaže Milan Hibšer / Snimio Nenad REBERŠAK

Mi klasičari smo veliki zafrkanti! Često citiram Anđelka Klobučara, velikog orguljaša, koji je znao reći da je koncert zapravo formalnost – da se ljudi okupe na jednom mjestu, a onda odu dobro jesti i piti!, kaže Milan Hibšer / Snimio Nenad REBERŠAK

Svake su orgulje instrument za sebe, i kao što ne postoje dvije iste crkve ili dva ista akustična prostora u njima, tako ne postoje ni iste orgulje. Baš kao i ljudi, svaki ovaj instrument ima svoj, poseban karakter, govori nam oduševljeno Hibšer



Milan Hibšer na posao odlazi u Zagrebačku katedralu, čija nam sporedna vrata, tik pored glavnog ulaza, sam otključava, i uskim nas, impresivnim starim stubama vodi na svoje radno mjesto. Zidovi tog prolaza povijest su za sebe, prepuni olovkom ispisanih potpisa ljudi kojih odavno nema, a koji su svoje ime tu ostavili davne 1914., dvadesetih, tridesetih godina prošlog stoljeća.


»Jure, Dalmatinska zagora, 1923.«, kaže jedan. »Ankica, Zagreb 1938.« drugi je krasopisni potpis među brojnima, a svoj bi svakako, za buduće generacije, mogao ostaviti i Milan, 39-godišnjak iz Mrkoplja, na »privremenom radu« u Zagrebu. Ovom su mladom orguljašu orgulje posao i strast, a na pitanje što ga je uopće s orguljama sljubilo, kroz smijeh nam odgovara kako drugog objašnjenja za to nema, osim »božjeg prsta«.



Milan je unatrag 12 godina stalni orguljaš u svetištu Sv. Antuna Padovanskog na Sv. Duhu, a u katedrali svira povremeno, od 2009. godine, uglavnom ljeti, kao zamjenski orguljaš. Profesor je improvizacije, orgulja i organografije na Institutu za crkvenu glazbu »Albe Vidaković« pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, od ove godine i umjetnički voditelj ciklusa orguljaških koncerata u katedrali. Nastupa na koncertima u Hrvatskoj i inozemstvu, snimio je nekoliko CD-ova s orguljaškom glazbom, ali i sklada, uglavnom liturgijske kompozicije.


Božji prst




Kako je dečko iz Mrkoplja završio na takvom radnom mjestu – za orguljama njemačkog majstora Walckera iz 1855. godine koje broje preko šest tisuća svirala (cijevi) i 78 registara te su jedne od deset najboljih orgulja u svijetu – pitamo Milana.


– Religiozni bi rekli da je to, nema druge, božji prst! Život nam često određuju slučajnosti – neki susret, poruka, bilo što, sekunda koja može utjecati na daljnji smjer. Tako sam i ja nakon završene gimnazije u Delnicama sreo prijatelja koji je već bio upisao fakultet u Zagrebu i predložio mi da, umjesto u Rijeku, i ja dođem studirati u Zagreb. Upisao sam Studij filozofije i religijske kulture na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, i tu ‘otkrio’ orgulje. Imao sam završenu osnovnu muzičku školu u Delnicama, za klavir, svirao sam i harmoniku, ali nikad nisam razmišljao o bavljenju glazbom osim tako, amaterski. Dolaskom na studij glazba je, međutim, pronašla mene, i to neka sasvim nova glazba, drugačija od svih. Iako nikad prije nisam sjeo za orgulje, javio sam se za orguljaša za zbor na studentskim misama. Išlo je nekako, svirao sam, ali ubrzo shvatio da je tako kompleksan instrument, najkompleksniji od svih koji postoje, nemoguće svirati bez nauke. Osim toga, moja je ljubav prema orguljama bivala sve veća, tolika da je jezičac na vagi počeo bježati od onog što sam studirao, prema glazbi, priča nam Milan, koji je pred kraj studija odlučio krenuti na privatne sate orgulja na Institut za crkvenu glazbu, na kojem se tijekom nekoliko godina pripremio za prijemni ispit te upisao studij orgulja.


Veliki zafrkanti


Diplomirao je 2009. godine, i danas je profesor crkvene glazbe te – diplomirani crkveni glazbenik.


– Orgulje su vrlo kompleksan instrument. Violina ili truba imaju par desetaka dijelova, a orgulje više tisuća. To je i instrument koji je prešao najdrastičniji evolucijski put – iz stare Grčke i Rima na Bizant pa natrag na Zapad. Zanimljivo je da su prvi kršćani zapravo umirali uz glazbu orgulja jer su one bile svjetovni instrument koji se, u tadašnjem, potpuno drugačijem obliku nego danas, svirao i za vrijeme gladijatorskih borbi. Njihov je zvuk morao nadjačati buku u areni sa desecima tisuća ljudi pa ih se navodno moglo čuti u radijusu od 50 kilometara, zbog čega su i orguljaši oko glave zamatali krpe kako ne bi oglušili. Nakon pada Rimskog carstva orgulje sele u Bizant i opet se, prstom sudbine, vraćaju na zapad kad Konstantin V. Pipinu Malom negdje u 8. stoljeću daruje dvorske orgulje, a Pipin Mali ih postavlja u crkvu te one postaju crkveni instrument. Danas su sinonim za crkvenu glazbu, makar ih ima i po koncertnim dvoranama, privatnim školama i slično, navodi Milan.



Unatrag pedesetak godina, otkriva nam, diplomiranih je orguljaša izašlo možda stotinjak, no puno je manje aktivnih. Za vrijeme socijalizma orgulje su svirale uglavnom časne sestre, profesionalne se orguljaše moglo nabrojati na prste jedne ruke, no danas ih je puno više, i sve više mladih, žena čak više nego muškaraca.



Pitamo Milana Hibšera  je li koji put zasvirao i na orguljama mrkopaljske župne crkve, odgovara nam da nije, ali bi volio tamo održati koncert. Svirao je zato u delničkoj crkvi, kao i u ostalim, mnogobrojnim crkvama u Hrvatskoj, BiH, u Sloveniji, Austriji, Italiji, Češkoj i Mađarskoj. Uoči koncerta vježba po četiri, pet sati dnevno, kod kuće, na digitalnim orguljama, dotle je došlo – da su se i orgulje digitalizirale.



– Svake su orgulje instrument za sebe, i kao što ne postoje dvije iste crkve ili dva ista akustična prostora u njima, tako ne postoje ni iste orgulje. Baš kao i ljudi, svaki ovaj instrument ima svoj, poseban karakter, a osim što su ‘tehnički’ komplicirane, zahtjevne, one su izazov i zato što orguljaš prije koncerta nema puno vremena za upoznavanje s njima. Violinist, primjerice, na svom instrumentu vježba i s njim nastupa, zna ga u dušu, svaki Steinway klavir je gotovo isti, a ja vremena za vježbu na orguljama na kojima ću nastupati imam tek koji sat, ponekad i samo pola sata prije nastupa. Brzo moram popamtiti sve registre, prilagoditi im se, isprobati ih te odsvirati koncert kao da sam s tim orguljama oduvijek, zanimljiv je Milan, kojeg onda zafrkavamo da je ipak profesor improvizacije, i službeno, na fakultetu. Nije to baš improvizacija kakvu zamišljamo, pojašnjava nam, nego nauka iza koje mora stajati puno teorije i znanja. Riječ je o tome da nas kolegij improvizacije uči kako glazba nastaje na mjestu zbivanja, bez predloška, bez nota.


Renesansa orgulja


Orgulje doživljavaju renesansu, kaže nam prof. Hibšer, dodajući i to kako ne stoji stereotip da su orguljaši »pogrbljeni dedeki«, jer među njima ima puno mladih ljudi kojima je ovaj instrument izazov.


– Kad sjedite za instrumentom koji ima nekoliko desetaka registara i može proizvesti najglasniji ton od svih instrumenata, čovjek se osjeća važnim!, smije se Milan, dok čekamo početak liturgije u katedrali. Instrument na kojem će svirati je, malo je reći, impozantan, jer osim što je umjetničko djelo i samo, to je i »građevina«, onako novinarski »odokativno«, širine barem petnaest metara, jednako toliko i visoka. Tipke na kojima Milan u katedrali svira, i pedale, samo su mali dio golemog sustava u kojem je preko šest tisuća svirala te sviranje zahtijeva jako dobru koordinaciju ruku i nogu. Svira se rukama, na mnogobrojnim klavijaturama, ali i nogama pa Milan kaže kako ponekad, u svakodnevnom životu, iznenadi sebe kad primijeti kako ima brze, koordinirane pokrete, koliko brzo može uloviti predmet koji pada, k’o Karate Kid.


– Da je snimiti mozak orguljaša, sigurno bi unutra svega bilo, a to može biti samo od orgulja, šali se Hibšer, nipošto namrgođeni klasični glazbenik, kako ih se stereotipno doživljava.


– Ma ne, mi klasičari smo veliki zafrkanti! Često citiram Anđelka Klobučara, velikog orguljaša, koji je znao reći da je koncert zapravo formalnost – da se ljudi okupe na jednom mjestu, a onda odu dobro jesti i piti!, kaže.


A kad dođe na svoj posao, Milan se prvo preobuje u mekane cipele tankoga đona, kako bi što bolje osjetio mnogobrojne pedale. I posao, gore visoko na balkonu, nešto bliže Svevišnjemu, može početi. Posao, ali i najveća ljubav koju je, nema dvojbe, potaknuo »prst božji«.