Razgovor s Nikicom Karamarkom

Poznati konzultant upozorava: ‘U turizmu stalno širimo lažni optimizam. A zapravo ubijamo vlastitu zemlju’

Andrea Bralić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Što znači 7 posto više noćenja u prošloj godini? Zna li se koliko je porastao smještajni kapacitet? Siguran sam da je dvocifrena brojka, 10 do 14 posto, i što onda znači tih 7 post



Dr. sc. Nikica Karamarko čovjek je koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom turizmu. Od 1977. do 1996. bio je čelnik opatijskog Grand hotela Adriatic s kojim prolazi stečaj, rat, privatizaciju. Nakon toga postaje osnivač i direktor operacija u prvoj hrvatskoj međunarodnoj menadžment tvrtki za hotelijerstvo Hrvatski hoteli i ljetovališta, koju je osnovala Zagrebačka banka, i tu ostaje sve do prodaje tvrtke grupaciji Sol Melia.


Vraća se potom u Opatiju i postaje generalni direktor i projekt menadžer u Milenij Hotelima (bivši Ugo hoteli d.o.o.) gdje u tvrtku uvodi Deluxe Collection brand World Hotels & Steigenberger Reservation Service, te priprema za izgradnju i adaptaciju više opatijskih hotela projektirane kategorije četiri i pet zvjezdica. Od 1998. do 2001. radi kao generalni direktor i predsjednik Uprave Liburnia Riviera Hotela gdje je, između ostalog, zaslužan za adaptaciju hotela Ambasador na pet zvjezdica, te donošenje strateškog razvojnog plana i plana upravljanja imovinom LRH-a, te uvođenja jedinstvenih međunarodnih hotelskih standarda USALI.


Revoltiran načinom privatizacije hotela i događajima koji su obilježili taj proces, već 18 godina vodi vlastitu konzultantsku tvrtku pomažući investitorima u upravljanju hotelsko-ugostiteljskim tvrtkama.


Pretvorba i privatizacija 




Pravi ste svjedok vremena kad je u pitanju razvoj hotelijerstva u Hrvatskoj, pogotovo u Opatiji. Kako danas, s određene distance, gledate na razvoj tog posrnulog bisera turizma?


– Dok smo mi stvarali državu i odrađivali svatko svoju ulogu, netko se koncentrirao samo na sebe i uspio je u toj novostvorenoj državi zapravo dobiti cijelu Opatiju i minuli rad generacija i generacija ljudi. U konačnici, i mojih 30 godina rada. Zahvaljujući upravo tim zbivanjima u LRH-u donio sam čvrstu odluku i rekao – dosta. U takvim okolnostima više nisam mogao raditi posao koji volim, za koji sam se školovao i radio. Morao sam se maknuti od stresa, pritisaka koje sam imao na čelu najveće opatijske tvrtke. Nakon oporavka od šest mjeseci, osnovao sam Karamarko Consulting i, eto, od tada radim isti posao kao čovjek u sjeni. Pomažem prije svega vlasnicima i menadžmentu koji upravlja poslovanjem hotela po svjetskim standardima, prema kojima gradimo vlastite hotele s brandom.


Te standarde i izgradnju prvog branda Hrvatski hoteli i ljetovališta (Croatian Hotels & Resorts) smo prvi put uveli u Hrvatsku 1996. godine. Slična priča koja se kasnije dogodila u LRH, tada se dogodila Grand hotelu Adriatic. Te godine sam pripremio hotel za pretvorbu i privatizaciju, kako smo to tada zvali, a zapravo se radilo o najvulgarnijoj nacionalizaciji gdje je država rekla: »Bivši drugovi, sadašnja gospodo, to nije više vaše, to je sada moje«. Mi smo dobili polovicu dionica, a drugu polovicu je dobila država. Što znači država? Državni činovnici, birokrati koji su provodili nečiju politiku i volju. Je li to 200 obitelji ili neki drugi koncept, nije ni važno. Formirali su grupu novih gazdi koji su preuzeli nečiji minuli rad, počeli raditi, i što su učinili? Uzmimo primjer Adriatica koji su kupili da bi preprodali i da bi u toj preprodaji zaradili onoliko koliko inače ne bi za sto života. Brešanov film »Kakva je ovo država« trebao bi dobiti Oskara. To je toliko dubok film i o njemu ne prestajem razmišljati od kad sam ga pogledao. Pa ja sam sve to proživljavao, samo s druge strane, kao gospodarstvenik i čovjek koji je sve to u životu probao. Ima toliko puno poruka i pravi je svjedok vremena.


Foto Marko Gracin


Foto Marko Gracin



S obzirom na to da ste uvijek bili u samom vrhu upravljanja, jeste li i sami mogli postati vlasnikom hotela i zašto niste?


– Nikad mi to nije bio cilj i ne žalim za tim. Stjecajem tih okolnosti, mogao sam postati vlasnik Adriatica više puta. No, nisam. Mogao sam dobiti menadžerski kredit, no to je značilo da se izdvojim iz svog menadžmenta, a to nisam htio. Mogao sam samo prodati svoje ime i prezime, no ni to nisam učinio. Neki kolege koji su to učinili i danas su u sudskim sporovima. U svakom slučaju, ja sam tada počeo upoznavati nove vlasnike koji se pojavljuju, u slučaju Adriatica grupa ugostitelja iz Njemačke. Imali su nešto ušteđevine, no odmah su rekli da će otplaćivati hotel iz poslovanja. Izabravši njih, država je prvi put pred mojim očima izabrala lošiju ponudu. Bile su dvije važeće ponude. Jedna je bila ona Veljka Župana, koji je kasnije osnovao Milenij hotele, i druga ovih ugostitelja. Nije mi bilo jasno zašto je izabrana lošija ponuda. I vrlo brzo, kažu oni meni da je kasa prazna, a oni mjesečno moraju otplaćivati hotel. Pa to je nemoguće, rekao sam im. Još sam neko vrijeme radio i tada raskinuo ugovor s čovjekom iz Austrije koji je u Adriaticu držao casino i zahvaljujući kome smo preživjeli rat i zbrinuli sve izbjeglice. Novi vlasnici ga nisu htjeli i ispoštovao sam njihovu volju, no sebe više nisam tu vidio. Na sjednici nadzornog odbora rekao sam da ja neću iz poslovanja hotela isplaćivati hotel, a moj potpis je bio na svemu. Dobio sam otkaz.


Sve iz početka


Odlaskom iz Adriatica počeli ste surađivati sa svjetskim turističkim profesionalcima.


– Barry Conrad, vrhunski svjetski hotelski profesionalac i dr. sc. Miro Dragičević, bivši direktor Instituta za turizam, čuli su da sam ostao bez posla i zvali me k sebi. Barry je čovjek koji je radio na svim kontinentima i od njega se puno moglo naučiti. On je tada u Hrvatskoj bio na početku osnivanja prve hrvatske međunarodne menadžment tvrtki za hotelijerstvo Hrvatski hoteli i ljetovališta sa Zagrebačkom bankom, na čelu s direktorom Franjom Lukovićem, koja je tada shvatila da hotelijeri ne mogu vraćati kredite i odlučila se ući u vlasništvo tvrtki. Mi smo kroz tu tvrtku u Hrvatsku prvi put počeli uvoditi svjetske standarde u upravljanju poslovanjem hotela, odnosno industrijom smještaja. U američkim hotelima se to primjenjivalo od 1937. Nažalost, taman kad smo se zalaufali kako treba, ruši se avion iznad Dubrovnika i cijela američka gospodarska delegacija, u kojoj je bio i vodeći čovjek naše tvrtke, pogine. Iako su došli drugi ljudi, poslovanje više nije bilo isto, a češljala nas je financijska policija i tek smo kasnije vidjeli da su naši standardi smetali mnogima jer je četvrtina hrvatskog hotelijerstva htjela ući u taj sustav koji se nije dirao u pretvorbu i privatizaciju, već u samo upravljanje. No i to je nekome bilo dovoljno opasno. Dodavanje vrijednosti hotelskim tvrtkama, umjesto rušenja, politici nije odgovaralo i krenuli su na nas. Nakon tri godine odolijevanja napadima, tvrtka je prodana Sol Meliji. Istra je tada najviše ulagala, zahvaljujući banci, jer su shvatili da im se isplati poslovati s bankom i obnavljali su devastirane objekte u kojima su boravili prognanici, te uvodili standarde. Zahvaljujući odlukama u tim godinama, Istra je danas ispred svih u turizmu.


Ipak, nakon rada u Hrvatskim hotelima i ljetovalištima vraćate se u Opatiju.


– Odlučio sam prihvatiti poziv Nikole Slavića, tada generalnog čovjeka LRH-a, i Veljka Župana, da im dođem pomoći u zajedničkom ulaganju iz kojeg su kasnije nastali Milenij hoteli. I krenuo sam opet iz početka i prošao jednu lijepu fazu stvaranja novog opatijskog hotelskog brenda te stvaramo prvi hotel s pet zvjezdica u Opatiji. Iz tadašnjeg Jadrana je stvoren Milenij, a iz njega tvrtka koja je Opatiji kasnije donijela mnogo dobrog i kvalitetnog. Izgradili smo i otvorili hotel po našim visokim standardima, a tako radi i danas. Današnji rad dokazuje da su postavljeni zdravi temelji te priče.


Po zakonu, ali…


Prije privatnih voda, karijeru završavate u Liburnia Riviera Hotelima gdje upoznajete i današnjeg većinskog vlasnika Darka Ostoju.


– Darka Ostoju sam upoznao kada je imao 8 posto vlasništva LRH-a. Bio je u nadzornom odboru. Sjećam se epizode kada je izgorio hotel Ambasador. Trebalo ga je osposobiti do sezone i stavio sam se na čelo ekipe. Ideja je bila napraviti potpuno novi koncept hotela. S tri zvjezdice išli smo na pet linija s novim sadržajima, napravili od pola restorana kongresnu dvoranu, wellness sadržaje, male sale za sastanke, garažu… Ostoja je htio ostati na tri zvjezdice, no rekao sam mu da sam ja odgovoran za poslovanje, a on za nadzor. Dao sam čvrsta jamstva da ćemo projekt isfinancirati iz osiguranja i uspio sam u tome. U lipnju smo otvorili hotel s pet zvjezdica. U to malo vremena što sam bio u LRH donio sam tvrtki šest novih zvjezdica, no to je nekome smetalo. Onog trenutka kad sam ostao bez podrške i kada su mi stavili tročlanu upravu bez da se sa mnom razgovara, otišao sam s mjesta predsjednika uprave LRH jer nisam imao podršku ni u tvrtki, niti u javnosti. Čvrsto sam odlučio krenuti sam sa svojom tvrtkom iz početka. Nakon toga Ostoja s osam posto postaje većinski vlasnik uz pomoć fonda i ratnih stradalnika. Sve po zakonu, a o moralu i etici dalo bi se razgovarati. U tom je trenutku Ostoja kupio destinaciju, a rad generacija i generacija radnika LRH-a je obezvrijeđen. U Istri takvih situacija nije bilo.


Gdje, po vama, zapinje prodaja najveće opatijske tvrtke?


– Zapinje na nerealnim očekivanjima većinskog vlasnika LRH-a. U čemu su po meni ta nerealna očekivanja? Čudim se Ostoji jer je na čelo tvrtke stavio financijaša Igora Šehanovića koji je promijenio ime Liburnia Riviera Hotelima i objektima. Devastiran je, primjerice, povijesni hotel Kvarner, nastao je kontejner-hotel, izgubio ime, ugled… I mislili su da se tako može upravljati. Tvrtka je od tisuću ljudi došla na 250, velik dio posla radi se po »outsourcingu« i sada kada dolaze svjetski profesionalci koji kupuju hotele, svi nedostaci izlaze na vidjelo. Ostoja je prije trebao dovesti profesionalce da pripreme tvrtku za prodaju i tako bi zaštitio svoju imovinu i Opatiju. Oni bi ga upozorili da stvari nisu dobro postavljene. Opatija je za sada talac ove situacije, a čak ni Nova Liburnija, odnosno Grad Opatija i susjedne općine, ne znaju upravljati sa svojih 25 posto plus jednom dionicom LRH.


Svjetski brend


Vaš posao konzultiranja i dalje je vezan za Opatiju. Na kojim projektima radite?


– Neki od projekata na koje sam ponosan u Opatiji, a kojima sam pomagao, su četverozvjezdani hotel, hotel baština – heritage, koji se uskoro otvara ispod Adriatica. Riječ je o staroj zgradi uz opatijski lungomare koja datira još iz doba Austro-Ugarske i u kojoj će se naći 25 smještajnih jedinica, odnosno 50 ležaja. Novi hotel će raspolagati vanjskim bazenom, restoranima i nizom pratećih usluga, a direktor je Mirzet Jusufagić s partnerima, moj nekadašnji kolega iz Adriatica. Pomogao nam je i Berislav Valušek koji je broj jedan u zaštiti opatijske baštine i koji nam je dao smjernice uređenja vile koja je generalno adaptirana i dograđena.


Za istog vlasnika radim na projektu bivšeg odmarališta u Medveji gdje koncipiramo novi hotelski proizvod, a završavamo i pet plus zvjezdica hotel u Iki – Ikador Luxury Boutique Hotel & Spa, vlasnika Pave Zubaka, koji će imati svjetski brend. U ovaj me posao povukla Zubakova vizija jer je htio Opatiji vratiti taj dašak luksuza u kojem je stvorila svoju turističku povijest. Vlasnik je htio hotel s osiguranom kvalitetom upravljanja uslugama. Tu se izgrađuje vlastiti brend – Ikador i onda smo izabrali jako globalni brend uz čiju pomoć ćemo to napraviti. U užem izboru imali smo pet brendova i odlučili se na The Leading Hotels of the World, vodeću hotelsku asocijaciju luksuznih hotela. Vjerujem da će ovaj objekt biti otvoren sad na proljeće i uskoro postići cijenu koju takvi hoteli imaju u svijetu, a ona iznosi 450 dolara po ključu.


Investitori se žale na paradokse koje im otežavaju i usporavaju rad. Susrećete li se i vi s teškoćama?


– Evo jedan primjer. Paradoks je da smo dobili koncesije na plaže u Iki i Opatiji, ispod hotela s pet plus zvjezdica, a da nas dvoje sada možemo doći tamo, donijeti šugamane i roštilj jer imamo pravo na 50 posto plaže koje dosad nije bilo, a danas na njoj možemo peći meso pred gostima koji će svoj odmor plaćati 450 dolara za noć. Kako će vlasnik koji je uložio milijune upravljati tom plažom? To je, nažalost, hrvatska stvarnost. Ne mislim da plaže kojima upravljaju hotelijeri treba getoizirati, no treba dopustiti upravljanje njima. Ako se vlasniku objasni da mora biti otvorena radi identiteta zemlje i turizma, ali da mora prihvaćati svjetski standard, neće se dogoditi situacija Haludova gdje je vlasnika očito netko krivo savjetovao.


Iz sezone u sezonu postižu se rekordni rezultati u dolascima i noćenjima. S druge strane, nedostaje investicija i hotelskih kreveta, a buja privatni smještaj. Jesmo li na dobrom putu?


– Održiv i konkurentan turizam ima ista svjetska pravila gdje god ga razvijali. Turizam danas u ovoj našoj državi služi dominantno za dizanje optimizma od kojeg se ne može živjeti, koliko god ga mi dizali. Dopušta se svetogrđe da ubijamo vlastitu zemlju i vlastite ljude jer razvijamo model po kojem svaki naš turist ima mogućnost da više ne bude turist u Hrvatskoj, nego vlasnik apartmana, vila… nekomercijalnog i komercijalnog smještaja. Naši ljudi se s njima ne mogu natjecati. Taj scenarij se dogodio Španjolskoj i drugim mediteranskim zemljama gdje imamo stotine tisuća neprodanih nekretnina. Lažno se zadržava politika rasta dolazaka i noćenja, a što se događa? Što znači 7 posto više noćenja u prošloj godini? Zna li se koliko je porastao smještajni kapacitet? Siguran sam da je dvocifrena brojka, 10 do 14 posto, i što onda znači tih 7 posto. Tih 7 posto govori da nam je sve lošija iskoristivost kapaciteta koja je manja nego prije rata. Mi tjeramo ljude šireći lažni optimizam da ulažu u nekonkurentan turistički proizvod, a s druge strane tjeramo investitore u održiv turistički proizvod. Navest ću primjer Nina gdje je u destinaciji za 24 posto porastao broj smještajnih jedinica, da bi se ostvarilo 7-8 posto više noćenja. Slična situacija je u cijeloj državi. Kako će ti ljudi dalje upravljati tim, tko može slijediti tu pošast? Samo bogati, a to nisu naši ljudi.


Marketing i kvaliteta 


Konzultirate investitore i vlasnike hotela. Kojim biste putem krenuli da ste na mjestu ministra turizma?



Dugo ste radili u hotelijerstvu, pa se može reći da hotel i upravljanje hotelom poznajete u dušu.


– Hotel sam uvijek doživljavao kao drugi dom. Moja obitelj me uvijek rado podsjeća na jednu anegdotu. Kad je u onoj bivšoj državi bila kriza i u jednom razdoblju nije bilo limuna, otišli smo za vikend u Trst po špežu, a ja sam kupljene limune ukrao od doma i idućeg dana nosio u hotel. Jer kakav je to hotel bez limuna za čaj.



– Krenuo bih od vlade jer sam ministar nema dovoljno ovlasti. Svi ministri turizma, izuzev Pave Župan Rusković, Nike Bulića i Veljka Ostojića su se bavili marketingom hrvatskog turizma. Ključ je u upravljanju razvojem i poslovanjem u turizmu, a resorni ministar nema konkretnih mogućnosti za to. U ovom trenutku treba pohvaliti način na koji su iskorišteni sportski uspjesi za promociju turizma. Tu skidam kapu ministru Gariju Cappelliju. Najbolji marketing ne može nadomjestiti nedostatak kvalitetnog proizvoda. Pave Župan Rusković je bila ministrica koja je shvaćala važnost kvalitete u turizmu i naručila je projekt koji smo radili Ombretta Belić Ilijašić, David Poropat, današnji direktor u Valamaru, i ja – projekt upravljanja i izgradnje branda u hrvatskom turizmu. Taj projekt je deset godina stajao u ministarstvu da bi ga, nakon dorade, potpisao Veljko Ostojić i imamo ga danas u obliku pravilnika za dobivanje oznake kvalitete – »Q Hotels«. Nedavno sam pitao koliko imamo hrvatskih hotela koji rade po tom pravilniku i rekli su mi – sedam! Među tih sedam najviše je Valamarovih hotela, koji je naš najbolji hotelski brend, a ima ih i Maistrin Monte Mulini. Što to govori? Najbolji shvaćaju da je to najbolje. To je pravi optimizam koji treba živjeti. Nije poanta priče koliko je noćenja prodano, nego treba vidjeti koliki je kapacitet za prodaju, koliko je prodano, po kojoj prosječnoj cijeni, da bi zaključili kolika je dobit po prodanoj sobi i je li to dovoljno u odnosu na konkurentne zemlje. U Hrvatskoj udruzi turizma danas su okupljeni ljudi koji su uložili u kvalitetan proizvod i koji će pokušati usmjeriti razvoj turizma na pravi put.