Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 26
Sutra: 11° 11° 26
20. studenoga 2019.
Uz Dan sjećanja

Opatijac Oleg Mandić: Kako sam u Auschwitzu preživio odjel zloglasnog dr. Mengelea

Foto Marin Aničić, Reuters,
Foto Marin Aničić, Reuters,
Autor:
Objavljeno: 27. siječanj 2019. u 16:34 2019-01-27T16:34:00+01:00

Na prozivci sam preživio tzv. selekciju, odnosno situaciju u kojoj svaki peti red istupa i biva odveden u krematorij. Ja sam bio u četvrtom redu. I tako to nekako išlo, stalno u strahu od selekcija, a izbjegli smo i »marš smrti«, te uz puno sreće dočekali noć s 26. na 27. siječnja 1945. godine. Tada smo oslobođeni 

OPATIJA Danas se obilježava Dan sjećanja na žrtve holokausta. Dana 27. siječnja 1945. godine Crvena armija oslobodila je preostale uznike Auschwitza, nacističkog logora smrti u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata uništeno 1,1 milijun ljudi. U povodu Dana sjećanja ponavljamo razgovor kojeg je Slavica Mrkić Modrić vodila s Opatijcem Olegom Mandićem, posljednjim dječakom koji je živ izašao iz Auschwitza.

Opatijac Oleg Mandić posljednji je uznik koji je izašao iz industrijskog kompleksa smrti znanog kao njemački koncentracioni logor Auschwitz . Naime, nakon što je taj jedanestogodišnji dječak iskoračio kroz vrata na kojima piše »arbeit macht frei«, Auschwitz je uistinu prestao postojati kao logor iako je ostao doživotno najcrnji dio sjećanja svih preživjelih logoraša, te upozoravajući primjer do kuda seže ljudska svirepost. Vratimo li se u djetinjstvo opatijskog umirovljenika Olega Mandića, ne možemo, a ne spomenuti njegovog djeda dr. Antu Mandića, za vrijeme Prvog svjetskog rata predstavnika Jugoslavenskog odbora za Carsku Rusiju u Petrogradu, potpredsjednika ZAVNOH-a, člana predsjedništva AVNOJ-a i na kraju, uz Dušana Serneca i Srđana Budisavljevića, člana Jugoslavenskog kraljevskog namjesništva.

Upravo ova posljednja djedova funkcija pomogla je Olegu, njegovoj babuški Olgi Nikolajevnoj Stepenko udatoj Mandić , te majci Nevenki da se iz logora smrti vrate kući. No, krenimo od početka. Životna priča dugogodišnjeg pravnika i novinara Olega Mandića glasi:

– Rodio sam se na Sušaku 5. travnja 1934. godine. Do svoje 11 godine živio sam u vili Mandić , u Voloskom i imao najbezbrižnije djetinjstvo na svijetu. Onda je došao 9. rujna 1943. godine kad je kapitulirala Italija i u Opatiji ustanovljen NOO na čelu s mojim nonom Antom. Zadatak mu je bio razoružati Talijane i otpraviti ih put Italije. No, samo tjedan dana kasnije kad su Nijemci tenkovima iz pravca Matulja počeli nadirati prema Voloskom, moj otac Oleg i nono Ante su preko Lipovice pobjegli u partizane. Mami, babuški i meni to nije pošlo za rukom pa smo narednih mjeseci zbog svega toga bili izloženi učestalim premetačinama i saslušanjima. Ono kobno zadesilo nas je 15. svibnja 1944. godine kad su nas ukrcali u auto i otpravili u riječki zatvor »Via Roma«.

2416264

Tamo smo samo prenoćili da bi nas sutradan sproveli u zloglasni tršćanski zatvor »Coroneo«. Uslijedila su dva mjeseca uzništva, bombardiranje saveznika i užasne priče o Rižarni San Sabba, jedinom krematoriju izvan njemačkog Reicha u kojem je nestalo mnogo ljudi. Točno 10. srpnja 1944. godine ukrcali su nas u stočni vagon kojeg su plombirali i počeo je naš put u nepoznato. O uvjetima života u takvom prostoru ne moram vam ništa govoriti, a to je mučenje trajalo 3 noći i 2 dana. Na otvorenoj smo pruzi doživjeli i zračni napad saveznika. Malo po malo kompozicija se povećavala i trećeg dana putovanja stigli smo na odredište. Nama ime Auschwitz tada zbilja ništa nije značilo.

Čudne građevine s golemim dimnjacima

Velika kompozicija stočnih vagona prošla je kroz podulju jednokatnicu, upravnu zgradu sagrađenu na otvorenoj pruzi, koja je kasnije postala simbolom Auschwitza. Prizor koji se ukazao po izlasku bio je užasno tjeskoban – lijevo i desno, dokle god je pogled sezao ograda od bodljikave električne žice tek povremeno isprekidana osmatračnicama iz kojih su virile cijevi ubojitih oružja. Iza žice moglo se razabrati mnoštvo simetrično poredanih ogromnih baraka, lijevo od pruge zidanih, a desno drvenih.

2595371

U daljini pak šumarak u kojem je nestajala željeznička pruga. Poviše njega krovovi velikih čudnih građevina iz kojih strše golemi dimnjaci. Iz svakog od njih kuljao je gusti masni dim. Odmah na rampi razdvojili su muškarce od žena, a kako je u našoj skupini bio mali broj Židova završili smo u logoru, a ne direktno u krematoriju. Tu mi se prvi put osmjehnula sreća jer svi dječaci koji su bili stariji od 10 godina morali su u muški logor, no meni se u gužvi posrećilo pa sam ostao s mamom i babuškom u ženskom logoru. Postao sam IT 189488 i svega je pola dana bilo dovoljno da izgubim ime i postanem broj. Dva sam mjeseca proveo u ženskom logoru A1.

U baraci/bloku bilo nas je 700. U tzv. kojama spavalo nas je od 12 do 14, ustajali smo u 3 ujutro, odlazili na zajedničko pranje i zajedničku nuždu, potom na prozivku na apel plac bez obzira na vremenske prilike ili godišnje doba. Prozivka bi trajala ovisno o podudaranju brojnog stanja od sat vremena do 9 sati. Na toj sam prozivci preživio tzv. selekciju, odnosno situaciju u kojoj svaki peti red istupa i biva odveden u krematorij. Ja sam bio u četvrtom redu. Nakon jutarnjeg apela odlazilo se na rad u polje ili obližnju kemijsku industriju. I odlazak i povratak bio je popraćen glazbenim taktovima iz logorske kapele. Naime, tamo su svirali logoraši. Bilo je stravično gledati kako pri povratku s tlake uznici dok prolaze kraj glazbe moraju stupati, a možete zamisliti kako stupaju živi mrtvaci pri tome u kariolama vozeći one koji su netom umrli.

Odlazili su u nepovrat

Nakon dva mjeseca odvojili su me od babuške i majke i smjestili u ženski bolnički odjel tzv. revir. Htjeli su me poslati u muški logor, a ja sam od šoka dobio temperaturu i prebačen sam u revir. Dospio sam u zloglasni odjel blizanaca dr. Mengelea.To je bio jedini odjel u kojem je bilo dječaka starijih od 10 godina. Smješten sam tamo privremeno, ali uz velike napore uspio sam se zadržati mjesecima, jer tamo je bila najbolja hrana, a i spavalo se u krevetu. Mengele je, naime, bio prijatan čovjek, a o njegovoj dubioznoj liječničkoj etici, a posebno o monstruoznim medicinskim eksperimentima koje je upražnjavao upravo na blizancima nismo ništa tada znali. Blizanci iz odjela, a bilo ih je uvijek dvadesetak parova dolazili bi i odlazili.

2597276

Najčešće u nepovrat. Ja sam jedini ostajao i to sve do onog dana kad sam dobio ospice i dizenteriju pa su me otpravili u zarazni odjel. U međuvremenu su i babušku zbog slabosti spremili u revir, a i mama da bi nam bila bliže nekako se uspjela uposliti kao bolničarka, također u ženskoj bolnici. I tako je to nekako išlo, stalno u strahu od selekcija, a izbjegli smo i »marš smrti«, te uz puno sreće dočekali noć s 26. na 27. siječnja 1945. godine. Tada smo oslobođeni.

Zauvijek zatvorena logorska vrata

Idućih dana nam je uspjelo javiti u Jugoslaviju da smo živi i gdje smo, a desetak dana kasnije u našu je baraku osobno došao ruski komandant logora u pratnji pukovnika Fedosenka, vojnog komandanta grada Krakowa i istoimene vojne oblasti. Pukovnik je došao upravo nas pronaći, pokazao nam je kablogram pristigao iz Moskve sa sadržajem – pronaći u Oswiencimu jugoslavensku obitelj Mandić , obavijestiti ih da su njihovi u Jugoslaviji živi i zdravi. Prvom zgodom prebaciti ih u Moskvu. Potpis Bulganjin, u to doba Staljinov zamjenik. Kakav je značaj imao taj potpis najbolje pokazuje podatak da je s oficirima stigla i ekipa ruskih filmskih operatera koja je naše pronalaženje i čitanje kablograma, te prve korake na slobodi snimala za filmske novosti. U veljači 1945. godine logor se postepeno evakuirao, nakon što su i zadnji logoraši odvezeni iz Auschwitza ostali smo još samo mi – mama, babuška i ja.

2494900

Još smo neko vrijeme živjeli u logoru, a potom nas je ruski komandant ukrcao u auto i odvezao u Krakow. Za nama su se zauvijek zatvorila logorska vrata. Bio sam posljednji logoraš koji je napustio Auschwitz . Narednih mjesec dana proveli smo u Krakowu, a onda nas je jednog dana preuzeo major Leonid Prok1a, te u pratnji dva crvenoarmejca ukrcao u kamion prepun hrane i uputili smo se u Moskvu. U Moskvi smo ostali više od mjesec dana, a onda smo Titovim avionom otputovali u Beograd gdje je u kraljevskom namjesništvu bio moj djed, a otac bio visokopozicionirani dužnosnik. Nakon Beograda preselili smo se u Zagreb gdje sam diplomirao pravo, a sedamdesetih godina prošlog stoljeća konačno sam se vratio kući, u Opatiju gdje živim sa suprugom Duškom. Sjećanja na Auschwitz blijedila su, ali im nikad nisam dopustio da odu u zaborav. Vratio sam se u Auschwitz još dva puta. Sam. Mame i babuške više nije bilo, završava svoju priču Oleg Mandić srednji, jer uz oca Olega, srednji Oleg ima i sina Olega, doktora paleontoloških nauka.

Prepoznao se u filmu

Nakon 1945. Oleg Mandić prvi je put Auschwitz posjetio 1969. godine, u pratnji Borislava Ostojića, novinara »Novog lista«.

– Nakon obilaska Državnog muzeja mučeništva kako se ozloglašeni Auschwitz zove od 1949. godine, Boro i ja sjeli smo odgledati film o strahotama tog logora, kad najednom na platnu vidim mamu, babušku i sebe. Ako onda nisam doživio infarkt ne znam, nisam znao da te snimke uopće postoje, a kamo li da se svakodnevno vrte. Čim sam se sabrao potražio sam upravitelja Muzeja, rekao mu tko sam, a onda se on iznenadio. I oni su se sve te godine pitali tko su ti ljudi koji su zadnji napustili logor i jesu li živi.

2597245

Ostao sam dva dana tamo kao njihov gost, priča Mandić koji je uz knjigu »Kronika obitelji Mandić « i autor filma »Godine kobnih iskustava obitelji Mandić s fašizmom i nacizmom«. Uistinu dirljiv i izuzetno kvalitetno napravljen dokumentarac premijerno će biti prikazan 27. siječnja u opatijskom Umjetničkom paviljonu »Juraj Šporer« u sklopu izložbe »Crna noć je šapićala...« u čijem je postavu, između ostaloga, i dnevnik malog Olega pisan tijekom njegovog boravka u Auschwitzu.

2604873

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PayDo parking aplikacija