Kad su jadranski otoci u pitanju, Cres je kod istinskih ljubitelja prirode omiljen. Posebno njegov sjeverni dio, predio Tramuntane koji, zahvaljujući i nadmorskoj visini, donosi neke iznimne mješavine nekoliko vrsta klima i vegetacija. No, koliko god da je priroda izdašna, socijalna slika tog dijela otoka je – tužna. U najmanju ruku. Depopulacija je toliko uzela maha da su sela poput Filozići, Ivanje, pa čak i Dragozetići koji se nalaze na samoj glavnoj prometnici pred – izumiranjem.

– Na Cres sam se vratila, puna volje, prije 19 godina. Otvorila sam u Dragozetićima trgovinu. Poslovanje je isprva bilo solidno, no kako je prolazilo vrijeme, a ljudi umirali ili odlazili, morala sam posao dodatno osnažiti otvaranjem ugostiteljskog objekta u Porozini, uz samo trajektno pristanište – priča nam svoju životnu storiju Nevia Srdoč.

Sve gore i gore

Iako je Porozina »vikendaško naselje« nastalo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, s vremenom je i ona dobila stalne stanovnike. Odlaskom u mirovinu desetak je ljudi svoje zagrebačke ili riječke adrese zamijenilo – onima na Porozini. No, kako je i u tom slučaju riječ o ljudima starije dobi, demografska je obnova isključena.

– Ma mi vam zapravo polako nestajemo. Može se o Cresu ili o Lošinju pričati priče kakve želite, ovdje na sjeveru Cresa stanje je sve gore i gore. Vodovod neće nikad stići, a i struji se sve manje to da. Često ostajemo bez struje, a na njezin povratak i popravak treba čekat jako dugo. Istina, s obzirom da ja u svom objektu imam i frižidere o kojima mi je ovisno poslovanje, dobila sam od cresko-lošinjske ispostave Elektroprimorja agregat na korištenje. Ono što je također loše, kako nas je sve manje, već osam godina nemamo svog predstavnika u Gradskom vijeću. A kako i tu vrijedi ono »daleko od očiju, daleko od srca« – malo koji svoj problem možemo riješiti – jada se Nevia.

Koliko god je razvoj trajektnih luka blagotvoran po stanovništvo i život na otocima, činjenica da su uz nekad jedinu liniju Brestova – Porozina, otoci Cres i Lošinj devedesetih godina dobili i liniju Valbiska – Merag, negativno je utjecala na promet starije linije. Razlog je jednostavan – Merag i Cres su spojeni modernom prometnicom, i to više nego dvostruko kraćom u odnosu na onu Porozina – Cres.

Divlje svinje povrh svega

K tome, između Dragozetića i Belog cesta je u derutnom stanju tako da ju turisti u sve većoj mjeri izbjegavaju. Kako paralelno s neobnovom prometnice ide i snažna depopulacija tog dijela Cresa, potrebe za njezinom obnovom – sve su manje.

– Bila sam sretna kad sam se vratila na Cres. Danas, dva desetljeća kasnije, sve sam bliže odluci da »zatvorim butigu« i povučem se iz posla. Nekad su vam do Porozine nekoliko puta dnevno plovili trajekti iz Rijeke. Ovdje su bili trgovina i pošta. Danas više nema ničeg. Istina, moram pohvaliti napore u održavanju sve popularnijih pješačkih pravaca koji iz Porozine kreću po Tramuntani tako da će možda rast tog tipa turizma ipak omogućiti preokret – nada se Srdoč.

Da, ako se stavi pod kontrolu ekstremno bujanje broja divljih svinja koje napadaju stoku, posebno janjce koji se tradicijski na tom dijelu otoka kreću u slobodnoj ispaši. Jer, teško da će turistima biti baš ugodno »trekkinganje« Tramuntanom ako ih napadnu – divlje svinje. Gdje je rješenje?

– Ne znam. Bila sam i gradska vijećnica, mnogo sam se zalagala za obnovu ovog dijela otoka, no situacija je sve gora i gora. Zapravo takva je da ju može promijeniti samo sustavno ulaganje koje će stvoriti uvjete za povratak života – zaključuje Nevia Srdoč koja se nada, baš kao i zadnjih nekoliko godina, da će joj dolazeća turistička sezona popraviti »ekonomski krvotok« i omogućiti ostanak na Cresu. Ne dogodi li se to, i ona je sve bliže odlasku.

Fascinantna prirodna ljepota, a nigdje ljudi. Mora li baš tako? Pogledamo li u neke druge mediteranske države, Grčku primjerice, na Tramuntani i od nje živjeli bi mnogi. Kod nas? Ljudi se povlače, zvijeri likuju.