Po francuske facole otišla sve do Marseillesa / Snimio Hrvoje HODAK
Odrasla sam u obitelji u kojoj se tradicija uvijek naglašavala, poštovala i prije svega živjela. S klobucima sam počela, ali kako vrijeme odmiče shvaćam koliko toga još treba nabaviti i koliko će se toga zaboraviti ako se ne sjetimo sačuvati. A bila bi šteta…
Na tragu riječi što ih je prije više od četvrt stoljeća u svojoj crtici o Loparu zapisao rapski književnik Franjo Beg krenuli smo k Albini Andreškić, loparskoj pjesnikinji i vrijednoj čuvarici baštine svojega kraja.
Bilo bi ljepše da je više onih, iščitavamo iz Begovih redaka, »koji iz svojih grozdova velikih komercijalnih kuća jasnije čuju odjeke blagdanskih usklika. Baš svatko bi trebao naći vremena na trenutak zastati kako bi s vrškova loparskog sjevera opazio vidike kao u najljepšoj priči. Šumarke, ovce i travnjake, akvamarinske odbljeske mora i vizure zlatnožutog – ljetnog polja. S velebitske strane pogleda, Šilo i Grgur ljube se bez prekida: premošćuju ljubičasti kanal razmeđa, a cipka nudističke uvale neodoljivo zove, dok debeli pijesak Sahare u sebi udomljuje sunce«.
A mi smo baš u Albini pronašli tu osobu koja u sebi, vlastitim duhom, emocijama ispunjenim sjećanjima i neporecivom ljubavlju prema rodnom kraju, premošćuje preveliki jaz između nekadašnjeg Lopara, stoljećima odanog tradiciji i težačkom trudu svojih predaka, i ovog modernog, turistički razvijenog Lopara, ponekad i nesvjesno sklonog zaboravu i bijegu od vlastitog identiteta…
Da ne bi sva kreativnost stala na pisanju, brat Oliver Andreškić i ja već smo niz godina domaćini likovnih kolonija. Dolaze nam slikari iz cijele Hrvatske, ali i šire. Većinom se bave slikanjem pejzaža s ciljem prikaza skrivenih kutaka Lopara i svih njihovih ljepota. Svake godine trudimo se održati barem jednu koloniju, i to je još nešto u čemu uživam, priča nam Albina Andreškić.kor
Ča smo bez korijena?
U ovo karnevalsko doba godine zatekli smo je u roditeljskoj kući kako ukrojava klobuke čuvenih Loparskih maškara, sa svim tradicionalnim elementima, baš onako kako su to radile vrijedne ruke loparskih žena generacijama prije nje.
– U životu se bavim s puno stvari, ali ono za što živim je naša tradicija. Najviše sam naučila slušajući narodnu predaju i iz razgovora sa starijim mještanima, jer jednostavno nema dovoljno pisanog materijala, a jednom kad se čovjek dotakne te teme, shvati koliko je ona zapravo duboka i koliko još ima prostora za rad. Klobuci su ono s čime sam počela, ali kako vrijeme odmiče shvaćam koliko je zapravo još stvari koje treba nabaviti i koliko će se toga zaboraviti ako se ne sjetimo sačuvati na vrijeme. A bila bi šteta…
Moja misija je nabaviti materijale koji su služili za izradu nošnje nakon dolaska tekstilne industrije, tibet i šatena. Također, tražim i materijal za izradu travesi te marame koje idu na žensku narodnu nošnju. Suknena nošnja je još jedna priča, ali ona je starija tako da o njoj ima puno manje i zapisa i fotografija zbog čega nam se i rjeđe pojavljuje pred očima na spomen riječi »nošnja«. Osim toga, skupljam i stari nakit, autentičan za ovaj otok, a ponajviše koralje koji su opet dio nošnje. Dugo sam željela sve to okupiti na jednom mjestu pa se posebno veselim izradi prostora u kojem će sve to biti izloženo svima onima u kojima postoji želja za otkrivanjem korijena, jer jedino proučavajući ono što je bilo, možemo doista spoznati i mjesto i vrijeme u kojem sada živimo.
Sve se radi ručno
Sve ovo počelo je puno prije nego što sam ja toga bila svjesna. Kad pogledam sada, mogu bez pretvaranja reći da je počelo onda kada sam se rodila. Odrasla sam u obitelji u kojoj se tradicija uvijek naglašavala, poštovala i prije svega živjela. Obje moje bake su do svojih zadnjih trenutaka bile obučene u svoje kamižote, dok su tete bile nešto modernije pa su nosile flajde. Moja teta Antica, koja mi je od velike pomoći u svemu ovome, u svojoj flajdi i dan danas ponosno prošeće kroz Lopar. Dok sam bila mala, maškari su za mog tatu bili najveći praznik i njima se najviše veselio. To je ljubav koju sam prvenstveno naslijedila od njega i nadam se da bi on, koji nikad nije imao svoj toliko sanjan i toliko puta tražen francuski facol, bio ponosan na mene. Osim ljubavi prema maškarima, od njega sam dobila i iglu koju još uvijek koristim u izradi klobuka želeći nastaviti tamo gdje je on stao.
Osim pisanja vlastitih pjesama, kao djevojčica zapisivala sam u bilježnicu loparske pjesme koje su se pjevale, a s time sam nastavila i dan danas. Da se ne zaboravi. To je još jedan projekt na kojem radim, a najveći fokus je na onim pjesmama koje se već dugo ne čuju jer bi ih bila šteta izgubiti u vremenu, kaže Albina Andreškić.
Kako sam odrastala, i sama sam počela sudjelovati u svemu tome, tako sam od samih početaka bila u našem folkloru koji je pod vodstvom Željka Matahlije rekonstruirao našu nošnju. Ovim mu putem zahvaljujem za sve predivne trenutke, putovanja i nastupe po najpoznatijim smotrama. Ostale su to predivne uspomene iz mladosti.
Francuski facoli
Francuski facoli su neizostavni dio klobuka. Otkud francuski facoli u jednom malom mjestu na otoku nasuprot Velebita? Iz lučkog grada Marseillea. Godinama su naši pomorci prolazili onuda, a kao nagradu za odrađen vijaž doma su dolazili za francuskin facolon. Možda su ga kupili i ranije pa držali kao podsjetnik na ono od čega su potekli, na ono čemu se vraćaju te na one koji ih željno isčekuju. Moj je tata cijeli život želio imati svoj francuski facol. Kad god bi netko išao prema Francuskoj on bi ga molio da mu proba nabaviti jedan. Nažalost, nikad ga nije dočekao. Nastojeći ispuniti njegovu želju za povratkom facola u Lopar, sa svojim sam se partnerom uputila u Marseille i posvetila se misiji očuvanja loparskog klobuka što vjerodostojnijeg i vjernijeg originalu. Čim sam ušla u grad shvatila sam zašto im je svima toliko značio. Sam ulazak u grad podsjeća na doma, a u crkvi Notre Dame de la Garde nalazi se kip koji neodoljivo podsjeća na ikonu Majke Božje koja se nalazi u našoj zavjetnoj crkvi »U Gospoje«.
Morali smo ići u »opasniji« dio grada i rukama i nogama se pokušavati sporazumjeti jer nitko ne govori i ne razumije engleski, ali trud je urodio plodom i uspjeli smo se vratiti doma s 20-ak facola koji nikako nisu bili dovoljni za opskrbu svih maškara koji su ih željeli imati. Zbog toga sam i svoj idući godišnji odmor provela u Francuskoj kako bi nekad statusni simbol i predmet želje mnogih, bio dostupan svima onima koji ga žele ponosno pokazati na Mesopust.
Trudim se da i moja obitelj, osim što ima ulogu u mojim nastojanjima oko održavanja tradicije, i sama njeguje i stvara tradiciju te ju nosi sa sobom kroz život. Sin je već s 15 mjeseci bio loparski maškar i od tada je svaku godinu u pohodu, što mi je izuzetno drago. Uz to je član folkora, a posljednje dvije godine sudjelovao je i na Zimskoj školi hrvatskog folklora učeći svirati mih kao tradicionalni instrument. Škola se već 26 godina održava u Koprivnici, a ove sam se godine i ja okušala zajedno s njim. Osim sina, i moja kćer je već više od 15 godina u folkloru.
Poezija i drugi hobiji
Ne mogu očekivati od drugih da se bave tradicijom, ako je ne nastojim usaditi svojim najbližima, pa se tako nadam da će oni nastaviti ono što sam ja započela, govori nam ova zaljubljenica u Lopar i njegovu tradiciju, dotičući se i drugih svojih preokupacija i kreativnih hobija.
– Pjesništvo na Rabu, a pogotovo ono na čakavštini, živnulo je kada je 2009. godine na inicijativu maestra Ljube Stipišića – Delmate utemeljena manifestacija Ča vrh Arbe koja na najbolji mogući način potiče stvaralaštvo na čakavštini, ali pruža i izvrsnu priliku za druženje svima onima koji su se odlučili stvarati na našem dijalektu. Imala sam čast sudjelovati na više susreta i svaki od njih je iskustvo koje me dodatno obogatilo i nadahnulo. Što se mog pisanja tiče, počelo je još u osnovnoj školi i razbuktalo se zbog nostalgije kada sam otišla iz voljenog Lopara. Kroz život se samo nastavilo, ovisno o tome kako su obaveze i inspiracija dolazile i odlazile. Do sada sam objavila dvije zbirke pjesama: Žena, kamen i pjesma te kasnije Otvorena konkurata, a trenutno je u pripremi i treća zbirka, iako još ne znam kada će točno doći na red.
Za kraj ovog lijepog susreta, ostaje nam još samo zaviriti u njene stihove, kojima silinom neraskidivih emotivnih spona, čuva i ljubi svoj Lopar.