Zatočila ih bura

KAKVA AVANTURA Putovanje koje inače traje tri potrajalo je čak 30 sati, bili su bez hrane, vode i bez signala

Ivor Balen

U autobusu je bilo 11 putnika, od kojih su neki uspjeli naći prijevoz za natrag, no ostalo ih je šestero, bez hrane, pića, signala, na čelu s vozačem Slobodanom Kneževićem koji im je u autobusu satima izloženom jakim refulima bure, bio najveća pomoć i podrška



Putovanje koje je trebalo trajati manje od tri sata, za šestero ljudi koji su se u ponedjeljak našli u autobusu na liniji Rijeka – Rab, trajalo je 30-ak sati. Razlog je onaj koji se često javlja kada je u pitanju trajektna linija Stinica – Mišnjak; zbog jake bure, »poludjelog« i zapjenjenog mora i nemogućih uvjeta, trajekti Rapske plovidbe bili su prisiljeni prestati ploviti taman malo prije nego što je Autotransov autobus stigao na pristanište u Stinicu.


Bila je to redovna linija koja je iz Rijeke sa Žabice krenula u ponedjeljak u 6.40 sati i kojom su putnici trebali stići na trajekt u 9 te u centar grada Raba oko 9.30 sati. No nevrijeme je umiješalo prste, pa su na otok stigli tek oko podneva, i to – idući dan. U autobusu je bilo, kako prepričava jedan od putnika, Rabljanin Boris Kazija, 11 putnika, od kojih su se pojedinci snašli na način da ih je netko povezao do Senja ili slično. Ostalo je »šestero hrabrih« koji imaju doista zanimljivu priču za ispričati.



Hvaljeni vozač Autotransa zove se Slobodan Knežević i zaposlen je u ovoj firmi 37 godina. Knežević ističe da su u Stinici vladali nenormalni uvjeti.




– Puhala je bura i padala kiša tako jako da to nije bilo za vjerovati. Toliko je bilo hladno da se nije moglo izaći van autobusa ni na tri minute. Bura vas odnese. Parkirao sam autobus u stranu, bili smo kao brod koji se nasuče i čeka spas, kaže Knežević, koji se u jednom trenutku sjetio spasonosne benzinske stanice na magistrali.


– Da odemo po nešto hrane, a pošto je bilo hladno, napravio sam još nekoliko krugova da se autobus zagrije. Kako je odmicala noć, ljudima nije bilo svejedno. Zalegao je svatko kako je mogao. Najgore je bilo to što nismo imali toaleta, a snalazili smo se kako smo znali. Nismo imali gdje ni ruke oprati, osim u moru. Na koncu je sve sretno završilo, ispričao je Knežević, koji je jučer poslijepodne još bio na Rabu, s obzirom da je cesta zatvorena.



Ljudska solidarnost


– Po meni, najzanimljivija priča ovdje je ona o ljudskoj solidarnosti koja se pokazala u ekstremnim uvjetima. Bilo je refula koji su u svakom trenutku mogli prevrnuti autobus, a istaknuo se vozač autobusa koji je cijelo vrijeme bio maksimalno uviđavan i od pomoći i mislim da zaslužuje priznanje i stimulaciju od svoje firme za to, ističe Kazija, inače u Rabu poznat kao gitarist koji često nastupa na kulturnim priredbama.


Kada je autobus u predviđeno vrijeme krenuo sa Žabice, nitko nije očekivao da će mu to vozilo 30-ak sati biti jedini dom i krov nad glavom.


– Nakon što smo putem prošli Senj, saznali smo da se zbog orkanske bure obustavlja promet. Kada smo stigli u Stinicu oko 9 ili malo prije, čuli smo da je određena zabrana prometa od Senja do Svete Marije Magdalene, što je značilo da ne možemo nazad. Bili smo osuđeni boraviti u Stinici, ističe Kazija.


Tada je počela zanimljva priča o solidarnosti u teškim uvjetima. Putnici naime nisu imali hrane ni pića, baterije na mobilnim telefonima bile su pri kraju, nije bilo signala…


Slobodan Knežević


Slobodan Knežević




Do putnika na autobusu naknadno je došla informacija da bi još uvijek bili u Stinici da Rapska plovidba nije došla po njih. Direktor »rapske« Dragan Andrić nešto je ipak skromniji…


– Rapska plovidba isplovit će uvijek kada može, odnosno kada kapetan na licu mjesta procijeni da je to moguće i sigurno. Ovaj put smo znali da u Stinici čeka autobus i nastojali smo, ako je ikako moguće, ploviti zbog njih. Uvijek pomognemo koliko možemo, rekao je Andrić.



Hrabri vozač


– Vozač je bio maksimalna podrška. U nekoliko navrata nas je vozio do male benzinske stanice gore na magistrali da kupimo barem grickalice, a u autobusu je održavao toplinu. Pokazalo se da sustav u ovakvim ekstremnim situacijama počiva na »malim«, ali hrabrim ljudima. Pomagali su nam i drugi, pojedinci uglavnom gospićkih registracijskih tablica koji bi »zalutali« do Stinice. Donijeli su nam kruh i nešto špeka, kaže Kazija, dodavši u šali da sad razmišlja o prijavi na Supertalent kao majstor u novim pozama za spavanje u autobusu.


– Kada se drugi dan u podne u »dimu« koji se dizao s mora ukazao trajekt, našoj sreći nije bilo kraja. Bilo je to spektakularno pristajanje, profesionalno izvedeno. Među nama je vladao pozitivan duh, nitko nije stvarao paniku. Solidarnost među ljudima je ono što treba istaknuti, ponovio je Kazija, koji je po dolasku na svoj otok umalo »poljubio zemlju«.


– Da sretan! Kad smo se ukrcali na trajekt, kao da smo vidjeli Gospu u Međugorju! Izašao sam na Snugi (raskršće na kojem se račva cesta za Rab i Lopar, op. a.) i otišao s guštom u Plodine na kavu. Da su pitali 100 kuna za nju, platio bih 150.