Nije problem glasnogovornik

ZNAKOVITA ŠUTNJA Zašto Plenkovićeva Vlada odbija odgovoriti na pitanja koja joj ne idu u prilog?

Jagoda Marić

Foto Marko Lukunić / PIXSELL

Foto Marko Lukunić / PIXSELL

Svugdje u svijetu, svaka je vlada i u Hrvatskoj pokušavala nametati svoje teme, ali nikada, baš nikada stanje nije bilo takvo da se i prije slanja nekog upita, treba pomiriti s time da odgovora vjerojatno neće biti



Jutro nakon pobjede Hrvatske u polufinalu Svjetskog prvenstva u nogometu, 12. srpnja, pokušali smo u Vladi provjeriti jednu informaciju, ne možemo napisati koju jer odgovor još nismo dobili. Trebala nam je samo potvrda ili negiranje te informacije, jednostavno da ili ne.


Ali Vlada više nije imala glasnogovornicu, jer je krajem svibnja Sunčana Glavak s te dužnosti otišla na dužnost saborske zastupnice. Druga je opcija bio Krešimir Macan, sad već bivši savjetnik premijera Andreja Plenkovića, ali on se, kao i ostatak Hrvatske, više bavio nogometom nego provjerama novinarskih upita koji s nogometom nisu imali veze.


Na kraju je jedina opcija ostala poslati upit na Vladin službeni mail. Hrvatska je već odigrala svoje prvo finale Mundijala, i odradila tjedan dana dočeka Vatrenih, ali ni nakon toga odgovor nismo dobili. Nismo, treba pošteno priznati, zvali svaki dan i inzistirali na odgovoru, pa i mediji su se tih dana više bavili Vatrenima.




Ali koga smo mogli i gnjaviti? Nakon glasnogovornice, premijer je ostao i bez savjetnika. U Vladinom Uredu za odnose s javnošću postoje vrijedne službenice koje hoće i znaju raditi svoj posao, ali one su službenice, koje ne mogu uvjeriti premijera i njegov kabinet da bi možda trebali odgovoriti na upit makar rekli da još ne mogu dati odgovor. Uostalom »zatrpali« smo ih samo iz naše redakcije, vjerojatno kao i ostali kolege, upitima koji su u međuvremenu po važnosti i aktualnosti u zaborav poslali ono postpolufinalno pitanje. No, ni s tim upitima nije bilo puno više sreće. Iako se one službenice trude i uzvraćaju pozive u ured i u večernjim satima uz ispriku da i one još čekaju odgovor.


Uzrok takvog stanja nije to što je Vlada u dva mjeseca ostala bez glasnogovornice i savjetnika, nego to što Vlada zapravo ne želi komunicirati, davati informacije i pojašnjenja. Vlada Andreja Plenkovića želi samo slati poruke i to jednosmjerne. Zato i mogu više od dva mjeseca raditi bez glasnogovornice. To da nemaju glasnogovornicu je samo simptom, a ne uzrok načina na koji se komunicira s javnošću.


Neki ipak odgovaraju 


Ima, istine radi, ministra i ministarstva koje će odgovoriti na svaki, ali baš svaki upit iz svog resora. Ponekad u tim odgovorima ima više, ponekad premalo sadržaja, ali odgovaraju. No, postoje pitanja na koja ne može odgovoriti pojedini resor, nego samo Vlada. A, Banski dvori ne žele odgovarati na pitanja, oni samo žele slati poruke.


Naravno, to je želja svake vlade, svugdje u svijetu, svaka je vlada i u Hrvatskoj pokušavala nametati svoje teme, ali nikada, baš nikada stanje nije bilo takvo da se i prije slanja nekog upita, treba pomiriti s time da odgovora vjerojatno neće biti. I tako je od početka mandata Andreja Plenković. Kad je komunikacija s javnošću u pitanju, iskustvo dvadesetogodišnjeg izvještavanja iz Vlade, daje za prvo reći da je ova Vlada, nakon napuštanja polupredsjedničkog sustav, najgora po tom pitanju. Odgovori su lakše dobivali i od onih Vlada koje su bile u Banskim dvorima dok Hrvatska nije polupredsjednički sustav zamijenila parlamentarnim.


Sada su nestale sve (polu)dobre prakse koje su putem sa sobom donosile pojedine vlasti. Ne treba imati iluzija, svaka je Vlada nastojala skrenuti vodu na svoj mlin, učiniti što dostupnijom i važnijom informaciju koja joj ide u prilog i učiniti što sitnijom onu koja ju prikazuje u lošem svjetlu.


Ali, recimo u vrijeme Vlade Ivice Račana, potpredsjednici su čak dva dana prije sjednice održavali brifinge na kojima su predstavljali prijedloge iz svojih resora koji će tog četvrtak biti na sjednici Vlade. Petkom je potpredsjednik za gospodarstvo Slavko Linić održavao redoviti brifing s novinarima. Kolege koje su dolazile na te brifinge znaju da je i Linić radije govorio o temama koje pašu Vladi, da se znao srditi na neugodna pitanja. Ali novinaru su dobili priliku pitati i na njima je bilo da ne budu samo nekritička transmisija ideja koje je Linić, pa i Vlada želio, uputiti javnosti. Tadašnja glasnogovornica Vlade Aleksandra Kolarić mogla je dati i pokoji odgovor o tome kakav je politički stav Vlade o nekom pitanju. Nisu uvijek svi jednako imali sreće s time odgovorima, oni koji su bili skloniji Vladi bolje su prolazili, ali nije se stalno uzaludno pitalo. Još više ovlasti po tom je pitanju imao Ratko Maček glasnogovornik Ive Sanadera. Njemu su se jedno vrijeme pripisivale neviđenje, skoro despotske ovlasti u dicipliniranju ministara, ali recimo ni on nije mogao spriječiti tadašnjeg potpredsjednika Vlade za gospodarstvo Andriju Hebranga da iz svog resora predstavi zakone i odgovori na desetke novinarski pitanja uoči sjednice Vlade. Nastavio je s tom praksom i Damir Polančec. To što je dio medija, posebice u prvom mandatu, nekritički pisao o Sanaderovoj Vladi, nije bilo zato što nisu mogli postaviti i nezgodna pitanja. Iako joj mnogi zamjeraju da je morala sve, ali baš sve kontrolirati i Jadranka Kosor je u svom kratkom, ali burnom premijerskom mandatu, nastojala novinarima objasniti što je cilj njezinih poteza.


Izbacili praksu prethodnih Vlada 


Dio stare prakse prihvatila je i vlada Zorana Milanovića, ali je tomu dodala i slanje zakonskih prijedloga redakcijama dan ili dva prije sjednice Vlade na kojoj će se o njima raspravljati. Ponekad je to pomoglo i da pokoji loš zakon iz Vlade uopće ne ode u Sabor. Sve to nastavilo se i šestomjesečnom mandatu Tihomira Oreškovića. I ništa, u vrijeme nijedne od spomenutih Vlada nije bilo idealno i nije bilo dovoljno. No, Plenkovićev tim je na to trebao dodati nešto svoje, pojačati komunikaciju, nastojati objasniti svoje poteze. Međutim, oni su sve pokušaje prethodnih Vlada potpuno izbacili iz prakse. Zakoni idu na javno savjetovanje mjesec ili dva prije nego što završe na sjednici Vlade, ali prije same sjednice njihove prijedloge nitko ne vidi. Upiti koji se ne tiču dnevnog reda Vlade, završe kao ono naše pitanje upućeno dan nakon utakmice s Englezima. Ponekad je motiv za to potpuno nejasan, ako to nije premijerova želja da sto puta sve odvaže i kontrolira, jer se radi o stvarima koje znaju Vladi ići u prilog.


Kako Vlada želi komunicirati, možda najbolje pokazuje najave mirovinske reforme. Pitanje je to koje će utjecati na život baš svakog građanina Hrvatske, onog koji je u mirovini i onog koji se tek rodio i u mirovinu će 2085. godine. No, ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić odlučio je prijedlog, koji znači neke doista radikalne novosti, predstaviti pred dvoje novinara. Dakle, ignorirao je državnu novinsku agenciju, javnu televiziju i radio, te sve ostale nacionalne televizije, portale, tiskane medije… Najvažniju reformu, uz zdravstvenu, ministar je odlučio testirati tako što će je u javnost pustiti pred dvoje novinara. U Vladi su prijedlog koji praktički znači ukidanje drugog mirovinskog stupa, odlučili pustiti kao probni balon.


Vlada je u četvrtak nakon dva mjeseca dobila novog glasnogovornika Marka Milića, kojeg se zasad na prvu predstavlja kao sina puno poznatijeg oca novinara Gorana Milića. Iako mlad, ima tek 24 godine, Marko Milić je ipak već šest godina premijerov suradnik, pa bi to moglo značiti da će novinari brže i lakše do informacija. Ili možda premijer već na pola mandata s ljudima kojima vjeruje dodatno zatvara utakmicu, pa će se sve više govoriti i pisati samo o onome što Vlada želi. Motiv za to je potpuno nejasan jer s druge strane premijer ima medije koji, barem prema trenutnom stanju, nikada nisu bili manje orni za propitivanje svake sitnice. Kako je kad je raspoloženje drukčije ne mora puno istraživati, može pitati nekadašnju svoju stranačku kolegicu Jadranku Kosor.