Virtualna instalacija "PUKQTINE"

Umjetničkom intervencijom protiv zaborava stradanja djece u ustaškom logoru u Sisku

Sandra Sabovljev

Foto: T. MALEKOVIĆ

Foto: T. MALEKOVIĆ

Autorica Tonka Maleković smatra da je važno baviti se ovakvim temama jer to dugujemo žrtvama, ali i budućim naraštajima kojima je život u znanju prilika da grade osviješteno i empatično društvo u kojem takvi scenariji više nisu mogući



Pobjedničke ideologije brinu se da svojim akterima osiguraju status junaka i dolične reprezentacije kroz komemorativnu javnu plastiku ili neke druge forme prisjećanja. Međutim, pokazalo se da je nacionalna obilježenost dječjeg logora nadrasla razmjere ljudske katastrofe koja se dogodila, kao i kapacitete političkih ideologija koje su uslijedile. Pokazavši se neuklopivom u dominantne obrasce, trauma prognane djece zagušena je slojevima šutljive povijesti, tumači povjesničarka umjetnosti Irena Bekić mračnu historijsku temu koja je bila poticaj za umjetničku intervenciju »PUKQTINE« mladoj umjetnici Tonki Maleković. Ona svojim radom nudi mogućnost učenja o postojanju logora i to na prostorno specifičnim mjestima, odnosno na mjestima-prostorima koji su u recentnoj povijesti služili kao objekti prisilnog zatočenja i stradanja djece u dobi od tek rođenih do desetogodišnjaka.


  Srpsko narodno vijeće (SNV) angažiralo je Tonku Maleković ne bi li svojim umjetničkim radom pridonijela skidanju slojeva šutnje o dječjim žrtvama rata, odnosno šutnje o Dječjem logoru u Sisku gdje je tijekom ustaškog režima u pet mjeseci od gladi, bolesti i hladnoće pomrlo između 1.100 i 2.000 djece.


  – »PUKQTINE« Tonke Maleković su virtualna i site-specific instalacija, koja govori o oko šest tisuća djece, većinom s Kozare, Banije i Korduna, stacionirane pod neljudskim uvjetima u sisačkom »Prihvatilištu za djecu izbjeglica«, ustvari dječjem sabirnom logoru što je od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine djelovao pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe, stavlja povjesničarka umjetnosti Irena Bekić ovu instalaciju u užasavajući kontekst povijesti. Povijesti koja je o ovom mučnom događaju, čini se, odlučila šutjeti. Spomen-obilježja postavljena nakon Drugo svjetskog rata u posljednjem su ratu uglavnom uništena ili su zapuštena, tradicija školskih posjeta groblju je zamrla, a u povijesnim udžbenicima ne može se puno saznati o stradanju mališana u sisačkim logorima smrti.    

Obnovljene komemoracije


– Srpsko narodno vijeće je prije nekoliko godina obnovilo komemorativnu praksu u Sisku na mjestu koje se obično naziva Dječjim grobljem, a koje zapravo ne govori previše ili ne govori dovoljno o užasima koji su se u Sisku događali 1942. i 1943. godine, objašnjava voditeljica Odjela kulture u SNV-u Aneta Lalić.




  – Na tribini »Nove tendencije u memorijalizaciji djece kao žrtava ratova« u Sisku prezentirat ćemo »PUKQTINE« koje su nastajale tijekom prosljednih godinu dana, a predstavit ćemo i neke druge pokušaje umjetničkog aktivizma koji izriču neizrecivo i objašnjavaju neobjašnjivo, a to je stradanje djeteta u vihoru rata, navodi Lalić. Na skupu, koji će ona moderirati, osim spomenutih sudionica Maleković i Bekić, Edin Ramulić i Selma Elman iz BiH prisjetit će se stradanje djece Prijedora tijekom posljednjega rata na ovim prostorima, povjesničarka Nataša Mataušić govorit će o dječjem logoru u Sisku, a multiperspektivnost skupu daje predstavljanje procesa nastajanja filma »Dianina lista« o čemu će nešto više reći sama redateljica Dana Budisavljević.


Foto: T. MALEKOVIĆ


Foto: T. MALEKOVIĆ



  Govoreći o pripremi za projekt »PUKQTINE«, Maleković priznaje da je obilazeći Sisak i slušajući o ovoj mučnoj temi, o kojoj baš ništa prethodno nije znala, intenzivno doživjela grad u paralelnim vremenskim matricama. Na tim matricama je odlučila razvijati svoj pristup bavljenja ovom temom.     – Svoje iskustvo pokušala sam Siščanima prenijeti dijeleći sjećanja i informacije o određenoj lokaciji i to putem »izgubljenog« predmeta – bedža s otisnutim QR (quick response) kodom. Rad se primarno obraća mlađoj populaciji, koja većinom nije svjesna tog tragičnog dijela povijesti ovoga grada. Pretpostavka je bila da se većina mlađe populacije koristi modernom tehnologijom, odnosno i-phonom ili smartphonom koji mogu skenirati kod. Skeniranjem koda aktivira se audiozapis na internetskoj stranici (www.pukqtine.com). Dakle, kod je svojevrsni ključ, odnosno pukotina kroz koju sjećanje prodire u javni prostor i u svijest nalaznika. Stojeći na određenom mjestu u gradu, nalaznik bedža s kodom sluša fragment sjećanja osobe koja je preživjela logor vezan uz istu lokaciju, objašnjava svoju koncepciju umjetnica.    

Energija boli


Mladoj umjetnici, rođenoj početkom osamdesetih, ovo je bio jedan od najtežih zadataka u dosadašnjem radu koji je bazirala na optimističnim porukama.


  – Ova tema je toliko teška da na početku nisam bila sigurna želim li »prepričavajući« je kao umjetnica, multiplicirati tu energiju boli, ljutnje i užasnog osjećaja nemoći koju sam imala čitajući arhivske spise i slušajući priče logoraša. U radovima koje inače radim, a koji se često dotiču neke društveno-urbane problematike, važna mi je određena doza optimizma, krećem u stvaralački proces iz inspiracije, i energiju inspiracije i optimizma želim potaknuti u drugima. Naravno, ovdje to bilo nemoguće, jer jedno je baviti se budućnošću i mogućnostima, a sasvim drugo prošlošću koja se ne može promijeniti, i užasom koji nitko ne može opravdati, opisuje svoj stvaralački proces Maleković dolazeći kao umjetnica, ali i kao građanka do pitanja odgovornosti.


  – Sa saznanjem dolazi odgovornost pa kao čovjek nisam mogla ostati u tišini. Izazov je bio pronaći odgovarajući pristup. Bilo mi je važno buditi svijest i empatiju, ali ne proizvoditi šok, ne ponavljati slike užasa, jer je najčešća prirodna reakcija na užas – okretanje glave. Zato sam se fokusirala na metodu. Odlučila sam se za suptilan i nenametljiv pristup kroz site-specific intervenciju koja na neki način dobrovoljno uključuje prolaznike. Radovi, odnosno kodovi su naoko neprimjetni, ali pojavljuju se na brojnim lokacijama, po nogostupima, stazama i parkovima grada, često puta presrećući prolaznika, potičući ga da »dešifrira« nađeni predmet. Dakle, više nego širokoj masi, rad se obraća individuama, današnjim korisnicima prostora na kojem se nekoć nalazio logor. Nalaznik podizanjem bedža i aktiviranjem koda pristaje na ulogu urbanog istraživača, te proživljava intimno iskustvo suočavanja s memorijom mjesta. On odlučuje hoće li zadržati bedž ili ga ostaviti. Nalaznik koji aktivira i uzima bedž postaje osviješten o temi koju rad memorijalizira. Stavljanje ili nestavljanje bedža na neki način odražava stav, jer saznanje je tu i odgovornost je neizbježna. Dakle, na neki sam način kod korisnika specifičnih prostora grada pokušala potaknuti unutarnji proces koji sam sama doživjela pri susretu s temom logora, poručuje umjetnica koja smatra da je važno baviti se ovakvim temama, ponajprije jer to dugujemo žrtvama, ali dugujemo i budućim naraštajima kojima je život u znanju prilika da grade osvješteno i empatično društvo u kojem takvi scenariji više nisu mogući.    

Banalnost zla


Maleković posebno ističe da je o ovakvim temama, budući da se obraćamo mladima, važno govoriti i suvremenim jezikom, kreativnim interaktivnim metodama koje su mlađoj populaciji bliže i interesantnije od nekih konvencionalnih formi.



Ustaško-njemački logor u Sisku koji je osnovan 3. kolovoza 1942. bio je lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslovenskog sokola – Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magazinu solane Rajs, zgradi Guči, osnovnoj školi u Novom Sisku i Karanteni, odnosno, jednoj od šest baraka sabirnog logora. Svi ovi objekti bili su krajnje nepripremljeni za djecu. U zgradi Sokola nije bilo ni vrata, a budući da je služila kao prostorija za sušenje soli, u dvorani Rajs je stalno vladao propuh. Djeca su ovdje, pa i ona najmanja, stara svega nekoliko mjeseci, bez odjeće i pokrivača morala ležati na podu kojeg je pokrivao tek tanki sloj slame. Prva skupina od ukupno 906 djece u Sisak je stigla 3. kolovoza 1942. Sljedeći dan stiglo je još 650 njih, a u trećoj grupi, koja je dopremljena 6. kolovoza bilo je 1.272 djece. Riječ je o srpskoj ratnoj siročadi pretežno s Kozare, ali iz pojedinih dijelova današnje Hrvatske koja su prethodno oteta od roditelja ili u Jasenovcu ostala bez istih. Ovdje je tokom kolovoza i rujna 1942. od roditelja, koji su odabirani za prisilni rad u Njemačkoj, oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. kolovoza 1942. do 8. siječnja 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčica, Srba s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije. Unatoč akciji spašavanja djece koju su provodili humanitarka Diana Budisavljević i grupa neumornih pravednika – Jana Koh, Vera Luketić, Dragica Habazin Majka, Ljubica i Vera Becić, doktor Kamilo Bresler, Ante Dumbović, drugi istaknuti pojedinci i sestre Crvenog križa, djeca su u logoru svakodnevno umirala. Prema evidenciji Ante Dumbovića, iz logora je roditeljima ili najbližim rođacima vraćeno 1.200 djece, dok je njih 2.200 predano građanima Siska i okolice »na prehranu«. Od gladi i bolesti umrlo je 1.100 i 2.000 djece.



  Upravo zbog senzibilizacije građana sisačka tribina ima veliku važnost, no Lalić je svjesna da je ona tek skroman doprinos u poticanju sisačke sredine na sjećanje na slijed događaja koji su omogućili stvaranje koncentracijskih dječjih logora, ali i na sjećanje na imenovane i neimenovane junake koji su spašavajući djecu riskirali vlastite živote i živote svojih obitelji.


  – Na žalost, naša je tribina vrlo aktualna budući da je već izlizana opomena »da se zlo nikad ne ponovi« iz dana u dan sve više na kušnji. Naša suvremenost sasvim sigurno nosi u sebi odgovornost da razumijemo kako se zločin događa i da prepoznajemo u našim okolinama mehanizme koji mogu dovesti do njega, podsjeća Lalić na banalnost zla, tezu Hannah Arendt da velika zla u povijesti nisu počinili fanatici i sociopati već obični ljudi koji su prihvatali tumačenje države da su akcije u kojima sudjeluju normalne. Upravo su radi osvješćivanja ovakvih manipulacija i indoktrinacija bitne društvene rasprave i umjetnički aktivizam, jer radovi poput instalacije Tonke Maleković, nalaze način ulaska u pukotine povijesnog narativa i dopiru od svijesti o odgovornosti.


  – Postoji izvjesna disonantnost između službene slike svijeta i onoga što živimo. Na mjestima gdje su se značenja zamutila, povijest zašutila, institucije zatajile, umjetnost ima alate za nadomjestke. Budući da nema disciplinu koja bi je sputavala već barata različitim metodologijama, umjetnost preuzima narative, konstruira scenarije, generira ponašanja i nove uporabe, ona ima načina da potakne promjene i otvori kanale za obespravljene glasove. Upravo to čini Tonka Maleković, ističe moć društvenog iscjeljivanja recenzentkinja umjetničke ove instalacije.


  – Pukotine su slaba mjesta, greške na strukturi koje ugrožavaju cjelinu. Tako je i priča o »Prihvatilištu za djecu izbjeglica« u Sisku, kao i drugim dječjim logorima, slabo mjesto povijesnog narativa. No pukotina je i rascjep kojim se otvara prolaz, omogućuje da se sagleda ono što je s druge strane. Otvoreni pogled, pak, podrazumijeva odgovornost, upozorava Bekić i posebno naglašava da su »PUKQTINE« poziv na odgovornost.     – Umjetnica prolaznika koji naiđe na bedž poziva u izravni dijalog, prepuštajući mu konačni ishod kao i sudbinu njezina rada, njegovo trajanje i domet. Nalaznici moraju sami odlučiti što će s pronađenim predmetom, hoće li ga odbaciti, ostaviti na klupi ili ponijeti sa sobom i prenositi dalje. Ta se naoko bezazlena odluka ispostavlja kao osobni izbor između šutnje povijesti i glasnoga govora potlačenih, zaključuje Bekić.    

»Dianina lista«


Osobnim izborom u mračnim vremenima koja stavljaju ljudskost na kušnju bavi se i filmska redateljica Dana Budisavljević. Njezin film »Dianina lista« govori o osobnom izboru Diane Budisavljević koji jeznačio spašavanje više od 10. 000 srpske djece unatoč pogibiji koja je zbog toga prijetila.


  – Moja motivacija za film proizlazi iz činjenice da u vlastitoj povijesti imamo jednu veličanstvenu akciju spašavanja djece iz logora NDH. Brojka od više od 10.000 spašene djece govori o razmjerima te herojske akcije, vjerojatno najveće u Europi tijekom Drugog svjetskog rata. Ali ono što je meni bilo važnije su protagonisti spašavanja, likovi Diane Budisavljević, rođene Obexer, koja je tu akciju pokrenula, zaposlenika Ministarstva udružbe (socijalne skrbi) Kamila Breslera koji je uz puno problema, ali ipak legalno smještao oslobođenu djecu po domovima koristeći resurse NDH kao i lik Dragice Habazin, sestre Crvenog križa koja je držala pod kontrolom cijelu logistiku transporta te djece. Ni Diana, ni Kamilo ni Dragica nisu bili srpske nacionalnosti, a riskirali su sve da se suprotstave potpunom bezumlju i bezobzirnosti ustaških i njemačkih vlasti. Kad su svi domovi i prihvatni centri bili puni, veliki broj zagrebačkih obitelji došao je udomiti djecu, a kad niti to nije bilo dovoljno, kardinal Stepinac je dao dozvolu da se preko lokalnih župnika djeca privremeno udomljavaju u sela u okolici, pripovijeda redateljica kojoj je ova priča nosi važnu poruku da su ljudi s ovih prostora SPOSOBNI i pomagati jedni drugima, a ne samo uništavati se.    

Ušutkani glasovi


Pripreme za snimanje filma još traju i o njemu, autorica ne želi puno govoriti, no ističe da je samo prikupljanje podataka bilo je jako bolno i da se morala opirati da film ne okrene u smjeru priča te djece, a ne dobročinitelja.


  – Ovaj film mora se baviti onima koji su prešućeni i onima koji nam pokazuju drugačiji put kad se sretnemo sa zlom. Djeca su tu bila žrtve, premali da bi imali ikakva aktivna sjećanja, osim na glad i bolest. Ja se moram pozabaviti onima koji su ih iz gotovo neživih prebacili u žive, pojašnjava Budisavljević. 


  Irena Bekić analizirajući dalje »PUKQTINE« poručuje da je službena povijest zaglušujući diskurs pobjednika i podsjeća da ušutkani glasovi također postoje.


  – Ne bismo trebali pristati na naslijeđe gluhoće, kako kaže Walter Benjamin, jer traume potlačenih traže iskupljenje. To je pragmatični zahtjev u ljudskom savezništvu. Trauma traži mogućnost očitovanja jer je sama osuđena na šutnju, bezizrazna je, i zato se obraća Drugome. Iskupljenje trauma odgovornost je Drugih. Preuzimam termin bezizraznost od Shoshane Felman koja ga koristi u značenju koje su mu dali Walter Benjamin, odnosno Emmanuel Levians. »Bezizrazni (das Ausdruckslose) su oni koje je nasilje lišilo izraza; oni koji su s jedne strane, povijesno svedeni na šutnju, dok su s druge strane povijesno učinjeni bezličnima i lišeni svog ljudskog lica – drugim riječima, lišeni ne samo jezika i glasa nego čak i nijema izraza koji je uvijek prisutan na živom ljudskom licu. Oni koje je nasilje paraliziralo, izbrisalo ili umrtvilo, oni s kojima je nasilje postupalo u životu kao da su već mrtvi, oni kojima su živima oduzeti izraz, glas i lice, postali su – gotovo kao i mrtvi – povijesno (i filozofski) bezizrazni«, citirajući Shoshanu Felman, Bekić savršeno precizno opisuje sisačke žrtve i tako jasno upućuje na važnost iskupljenja.


  – Djeca iz logora višestruko su obespravljena: kao logoraši svedena na biologiju, preživljavanje, krhko tijelo odvojeno od glasa; kao djeca koja su ionako najranjivija i posve nevažna u generalnom sustavu moći i konačno kao žrtve koje su izgubljena u povijesti, zaključuje Irena Bekić