Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
21. srpnja 2017.
Dokumentarna proza

UKORIČENA SJEĆANJA Memoari hrvatskih političara su knjige u kojima je najvažnije ono što - prešućuju

Reklama za Sanaderove memoare glasi - "najiščekivanija knjiga desetljeća" / Foto Boris Scitar/PIXSELL
Reklama za Sanaderove memoare glasi - "najiščekivanija knjiga desetljeća" / Foto Boris Scitar/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 10. srpanj 2017. u 12:47 2017-07-10T12:47:56+02:00

U posljednjoj objavljenoj knjizi, onoj Ive Sanadera se, primjerice, Sanaderovi sudski procesi jedva spominju, a on o njima piše s uvjerenjem da su »politički inicirani«. Memoari Vladimira Šeksa svjedoče o još jednoj osobini memoarističke literature: da često nisu motivirani objektivnom istinom, nego manje časnim motivima poput prokazivanja političkih protivnika

Koliko su sveobuhvatni i vjerodostojni memoari političara, najbolje svjedoči »najiščekivanija knjiga desetljeća«, kako glasi reklama za upravo objavljene memoarske zapise Ive Sanadera ponešto nezgrapnog naslova: »Doba politike – knjiga prva – detuđmanizacija«. U nevelikoj knjižici sudski se procesi jedva spominju, premda nije baš lako zaboraviti podatak da je Ivo Sanader jedini hrvatski političar čije je djelovanje predsjednik Republike, na osnovu pravomoćne sudske presude, prije samo tri godine nazvao – veleizdajom. Istina, ta presuda – zatvorska kazna od osam i pol godina za primanje mita u »slučaju Ina-MOL« – ukinuta je odlukom Ustavnoga suda, ali to nije predmet ovoga teksta.

Materijal za interpretaciju

Naša su tema ukoričena sjećanja političara, a Sanader svoju knjigu sam opisuje kao »memoarsko-politološki spis«. Nije pritom primjereno raspravljati o onome što su na predstavljanju knjige u četvrtak, u glamuroznome ambijentu zagrebačkog hotela Esplanade, retorički pitali gotovo svi promotori: ima li Sadaner pravo progovoriti o današnjoj hrvatskoj politici, kao i o vremenu svojega premijerskog mandata? On bi to pravo, dakako, imao čak i da je ostao u zatvoru, jer sloboda govora u demokratskom društvu neotuđivo je pravo, ma kakve opačine govornik eventualno počinio.

Pitanje vjerodostojnosti, međutim, sasvim je nešto drugo, pa ako se raspravlja o historiografskoj vjerodostojnosti političkih memoara, kardinalna bi pogreška bila zanemariti kontekst u kojemu su nastali. Sanader, primjerice, svoj »memoarsko-politološki spis« piše s uvjerenjem da su njegovi sudski postupci »politički inicirani« te da su produkt navodne »nazapamćene protuzakonite i protudemokratske prakse« njegove nasljednice Jadranke Kosor. Tako bi čitatelj, koji bi o Sanaderovu političkom djelovanju sudio samo na temelju njegove knjige, stekao posve jednostranu sliku iznimno složenoga političkog i pravosudnog »fenomena Sanader«.

Na tome se primjeru, dakle, najbolje razabire doseg vjerodostojnosti političkih autobiografija i memoara: u većini njih, kako će za naš list kazati profesor filozofije politike Žarko Puhovski, »važnije je ono što nije, od onoga što jest napisano«. »Neki su političari više, neki manje iskreni. Memoari imaju najviše smisla kada ih pišu političari svjesni da više nisu kandidati za funkcije. Kod Sanadera i Vladimira Šeksa problem je u tome što obojica same sebe još uvijek smatraju kandidatima. No kako god bilo, memoari i autobiografije političara materijal su za interpretaciju – ni manje ni više«, kazao nam je Žarko Puhovski.

Poliranje vlastitog djela

Smatrao samoga sebe jednim od najvažnijih političara u samostalnoj Hrvatskoj i dalje kandidatom ili ne, Vladimir Šeks plodan je memoarist, sa šest objavljenih memoarističkih knjiga u protekla tri desetljeća. Posljednja, upravo objavljena, »Državni udar – kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH«, kombinacija je memoaristike i povijesno-političke polemike s jasnim političkim ciljem: rehabilitirati Tuđmanovu politiku prema BiH diskreditirajući istodobno njezine političke protivnike – i Šeksove svojedobne prijatelje – Stjepana Mesića i Josipa Manolića. Kako se moglo i očekivati, knjiga je izazvala žestoke reakcije, pa je napadnuti Stjepan Mesić Šeksove interpretacije u »Nacionalu« posprdno komentirao opaskom kako »sada ispada da je Manolić dijelio Bosnu«, te uzvratio manje-više poznatim tvrdnjama o tome kako Franjo Tuđman nije imao povjerenja u Šeksa, jer se pripovijedalo kako ga ovaj želi smijeniti.

»Nacional« je podsjetio i na stare spekulacije da je Šeks surađivao s jugoslavenskim tajnim službama, a odnekud – navodno od »izvora bliskog desnoj struji HDZ-a« koja da »nema nikakvih dodira s Manolićem i Mesićem« – isplivao je i transkript Šeksova razgovora s »operativnim radnikom« osječke Službe državne sigurnosti Zdravkom Pejićem od 11. travnja davne 1983. Politička polemika izazvana tom posljednjom knjigom Šeksovih memoara svjedoči o još jednoj osobini memoarističke literature: da često nisu motivirani objektivnom istinom, nego manje časnim motivima poput, kao u ovome slučaju, prokazivanja političkih protivnika ili, kako kaže Žarko Puhovski, »poliranja vlastitog djela«.

»U političkim memoarima najčešće se mnogo toga ne kaže. Ali nije to najveći problem: problem je ako se kaže ono što nije točno«, dodaje Puhovski.

Tri važna mjeseca

Baš će o tom problemu vjerodostojnosti za naš list otvoreno progovoriti Davorin Rudolf, predratni, a djelomice i ratni, ministar hrvatske Vlade, kojemu su Školska knjiga i Književni krug Split nedavno objavili »Stvaranje hrvatske države 1991. – ministarska sjećanja«, uravnoteženu i ne naročito polemičku knjigu o tri iznimno važna mjeseca u Rudolfovu političkom životu, ali za hrvatsku političku povijest naprosto sudbonosna: svibanj, lipanj i srpanj 1991., u kojima je Hrvatska proglasila nezavisnost i počela robusne pripreme za oružanu obranu. Premda opsežna, na više od petsto stranica, knjiga je, kaže Rudolf, »mogla biti mnogo opširnija, jer mnoge dokumente nisam unio«.

Autor ne krije da je riječ o subjektivnome pogledu, »onakako kako sam ja doživio događaje«. »Napisao sam svoje dojmove, s kojima se čitatelj ne mora složiti. No ključno je da ništa nisam izmislio – to jamčim. Nisam napisao sve, jer neke su stvari još državna tajna, a neke sam ispustio jer nisam želio pisati loše o još živim ljudima. Ako bi trebalo sažeti, moglo bi se reći da moju knjigu treba čitati s povjerenjem, ali i sa sviješću da je riječ o vizuri jednog čovjeka, jednog ministra«, kazao je Rudolf za naš list.

Jakić: Ne vjerujem memoarima hrvatskih političara

Tomislav Jakić dugo je godina bio televizijski analitičar vanjske politike, potom dugogodišnji savjetnik predsjednika Republike za vanjsku politiku, a nakon toga je objavio opsežnu knjigu »Nisam zavijao s vukovima: sjećanja otrgnuta zaboravu«. Za naš će list kazati kako »memoari političara jesu važni, ali u njima treba razlikovati subjektivni i objektivni element. Osobne dojmove valja uzimati s rezervom, ali su dokumenti i činjenične informacije vrlo važni, ako su potkrijepljeni dokazima. Politički su memoari uvijek interesantna literatura, ali valja, dakako, imati na umu i to da njima mnogi sami sebi podižu spomenik«, kaže Jakić.

U tu svrhu, nastavlja, »bit će i friziranja istine, i prešućivanja, ali i – što nije često ali se događa – i svjesnog plasiranja netočnosti, naročito ako se autor, primjerice, poziva na pokojnike koji su navodno svjedočili nekom razgovoru.« Politička sjećanja, dakle, »mogu biti vrijedan historiografski izvor, ali i instrument manipuliranja javnošću.« Jakić se dobro sjeća svih šest tomova »Drugoga svjetskog rata«, znamenitih memoara Winstona Churcihlla, za koje je tvorac antifašističke koalicije 1953. dobio Nobelovu nagradu za književnost, ali i autobiografije Charlesa de Gaullea, tog »svojevrsnog spomenika snu o veličini Francuske«.

No sa zanimanjem je Jakić čitao i memoare one druge strane: dvije knjige sjećanja Hitlerova ministra Alberta Speera koje su, kaže, »s jedne strane iznimno zanimljive«, ali, s druge, uspješno prikrivaju itekako kompromitantne dijelove Speerove biografije za koje se doznalo tek nakon njegove smrti. »Što se memoara hrvatskih političara tiče«, kaže Jakić, »iskreno – ne čitam ih, jer im ne vjerujem. Dosta toga znam, što ni u čijim memoarima nećete pročitati. Znam, recimo, da čovjek koji je početkom devedesetih rekao: 'Ako se gradi država, moraju se okrvaviti ruke', nikada to u svojim memoarima neće napisati. Zato, ne želim trošiti vrijeme, niti se uzrujavati više nego što činim i bez čitanja takvih knjiga.«

Dok Rudolfova knjiga, oblikovana i pisana s akademsko-diplomatskom ambicijom, vjerojatno neće postati bestseler, o jednoj drugoj zbirci političkih sjećanja mediji pišu već mjesecima, a ovih je se dana teško nalazi i u zagrebačkim knjižnicama, jer su primjerci posuđeni. Riječ je o sjećanjima bivše socijaldemokratske ministrice okoliša i utemeljiteljice propalog ORaH-a Mirele Holy, objavljenim potkraj veljače kod »Jesenskog i Turka« pod naslovom »Vražica nosi Pradu... a bogovi konfekciju«. I dok akademik Rudolf ne krije kako je mnoge poštedio neugodnih istina, Mirela Holy pisala je bez opterećenja takve vrste, pa ju je nekoliko kritičara optužilo za politički resantiman i prepričavanje nedostojnih tračeva. Kako bilo, »Vražica nosi Pradu« postala je bestseler: »U tri mjeseca nakon objavljivanja, najbolje je prodavana publicistika u Hrvatskoj«, kazao nam je Mišo Nejašmić iz »Jesenskog i Turka«.

Iskustva tog izdavača s političkom memoaristikom raznolika su; pamte i uspjehe i lošiju prodaju, ali ipak: »U usporedbi s literaturom kakvu obično objavljujemo, biografije i memoari političara uglavnom se bolje prodaju«. Takve knjige, dodaje Nejašmić, najčešće najbolje idu u prvih nekoliko mjeseci od objavljivanja, »dok još zvone po medijima«, a potom – »nagli stop«. »Prvo takvo iskustvo imali smo sa Slavenom Leticom, kojemu smo 1999. objavili »Političko pleme«, pa u mjesec i pol prodali cijelu nakladu od dvije tisuće primjeraka, što je bilo naprosto nevjerojatno. Potom smo prošireno izdanje dva mjeseca kasnije otisnuli u četiri tisuće primjeraka, pa prodali malo više od dvije, a dio naklade imamo i danas«, pripovijeda. Sve u svemu, kaže, skraćuje se vrijeme trajanja eventualnog uspjeha te vrste literature. »Nije to više samo dojam, nego naprosto činjenica snažnoga ubrzavanja događaja, silne živosti povijesti: političke memoare možeš održavati popularnima dva, tri, najviše pet mjeseci, potom knjiga najčešće postaje osuđena na rasprodaje«, kaže Mišo Nejašmić.

No jedni bi nedavno objavljeni memoari možda mogli izbjeći toj sudbini kratkotrajne zvijezde repatice, pa prerasti u štivo od trajnijeg interesa: politička sjećanja Josipa Manolića, kojih je drugi dio objavljen potkraj prošle godine pod naslovom koji može zvučati i autoironično: »Špijuni i domovina – moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku«. Vjerojatno je, također, da će Manolićevih četiristotinjak stranica pregrmjeti i zajedljivu primjedbu Žarka Puhovskog, koji za memoariste Manolićeve vrste kaže kako su »toliko socijalizirani u kontekst u kojemu se nije smjelo slobodno govoriti, da nisu u stanju reći sve čak ni kada zabrane prestanu«. Manolićeva se knjiga, naime, bavi trajnom traumom HDZ-ove Hrvatske, koju sam Manolić naziva »jednim od najbolnijih pitanja hrvatske novije povijesti«: »ulogom Udbe u dolasku Franje Tuđmana na vlast, ali i ulogom 'udbaša' na našemu putu obnove državnosti«.

Opuštenije čitanje

Da su Manolićeva sjećanja uistinu kontroverzna, pa onda i zanimljiva, svjedoči i podatak da je njegova prethodna memoarska knjiga, »Politika i domovina – moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku« iz 2015., izazvala i sudski spor s Manolićevim nekadašnjim bliskim suradnikom, i kasnijim potpredsjednikom Vlade Tomislavom Karamarkom. No usprkos neprijepornoj zanimljivosti, istinoljubivi će čitatelj i Manolića, kao i svaku drugu aktualnu političku memoaristiku, uvijek čitati »sa zrnom soli«.

Jedni svježi politički memoari – ako se »Dan nakon jučer« Jadranke Kosor može zvati memoarima – mogu se čitati opuštenije nego Manolićev ambiciozni pokušaj da cjelovito obradi stvaranje nezavisne Hrvatske. Ukoričeni i objavljeni prije dva mjeseca, »tekstovi s bloga i kolumne 2015. – 2017.« već i naslovom plijene pozornost, jer se ne događa često da političar knjigu o samome sebi naslovi – vlastitim političkim gafom. »Dan nakon jučer«, naime, doslovni je prijevod pozdrava kojim je tadašnja premijerka na jednome graničnom prijelazu, želeći svoju vlast uoči turističke sezone predstaviti otvorenom i punom dobrodošlice, mađarskoga turista pozdravila nezgrapnom engleskom obaviješću kako je, eto, baš u Mađarskoj bila – »day after yesterday«.

Ta pogreška – htjela je možda reći »day before yesterday« – postala je predmetom općega sprdnje, pa je, primjerice, parodist Predrag Lucić, na melodiju »Yesterday« Beatlesa, o tome ispjevao sjajnu lakrdiju. No Kosor, bivša novinarka, ne čini se zlopamtilom: njezini su tekstovi netipična kombinacija političkih komentara i sjećanja, pisani sa stajališta političarke što je, ne vlastitom krivnjom, iskusila bolnu ali ljekovitu pouku, koju autor pogovora Žarko Puhovski opisuje ovako: Kosor, piše Puhovski, »brzo je shvatila ne samo to da moći više nema (...), nego – što je ključno – i to da se bez moći može posve pristojno živjeti«. Utoliko, što se potpisanoga autora tiče, politička sjećanja Jadranke Kosor vjerodostojnija su i važnija knjiga nego djelce – obujmom kratko a stilom pompozno – nekadašnjeg, kako reče predsjednik – veleizdajnika.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka