Tisućljeće rapskih benediktinki: Pashalni misterij i Uskrs su temelj našeg postojanja

Snimio Roni BRMALJ

Naše je geslo iz našeg Pravila »Da se u svemu slavi Bog«, no s vremenom je prevladalo: »Moli i radi«. I to je ono što mi koludrice radimo: molimo i radimo

Uskrs je naša egzistencija. Uskrs je razlog našega postojanja. Zbog te tajne koja se dogodila i zbog koje kršćanstvo postoji, koju svi mi duboko u sebi nosimo, postojimo i mi, mi benediktinke. Pashalni misterij i Uskrs su temelj na kojemu gradimo svoje živote i bez toga naš život ovdje ne bi imao smisla. Tim riječima majke (m.) Marine Škunca, opatice samostana benediktinki Sv. Andrije u Gradu Rabu zaključili smo naš nedavni novinarski posjet rapskim benediktinkama i njihovom drevnom samostanu.

   Smješten u Gornjoj ulici Grada Raba oduvijek vezan s crkvom i zvonikom sv. Andrije, zdanjem iz 11. stoljeća i spomenikom nulte kategorije, na stotinjak koraka od zvonika nekadašnje rapske katedrale, ovaj samostan u kontinuitetu postoji i djeluje skoro cijelo tisućljeće.

Prolazeći Gornjom ulicom samostan se prepoznaje po crkvi i zvoniku Sv. Andrije, a gledajući s mora njegovo južno pročelje vidimo sazidano na stijenama tako da izgleda kao da je iz mora izraslo. Kako piše ponajbolji poznavatelj »Raba – Grada umjetnosti« Miljenko Domijan u istoimenoj svoj knjizi »S južne su se strane samostanske zgrade podigle na kamenim liticama iznad mora i dio su gradskoga obrambenog sustava«.

Unutar tih zidova, čini se kao da potpuno odvojene od svijeta benediktinke žive tihim molitvenim i radnim životom. Predaja kaže da samostan koludrica ovdje postoji neprestance od 1018. godine. Njegov je arhiv nekoliko puta gorio u požarima tako da arhivskih izvora o početcima samostana nema, no arheološki nalazi i crkvu i samostan datiraju u 11. stoljeće.

»Samostan je utemeljen tijekom 11. stoljeća, a prvi se put izrijekom spominje godine 1208.«, piše Domijan. Isto tako bilježi, a u obilasku samostana nam koludrice i pokazuju, kamenu ploču ugrađenu u južni zid zvonika na kojoj piše da je 1181. godine zvonik dao sagraditi arhiđakon Kuzma u vrijeme biskupa Andrije i opatice Ioane.

   »Naš samostan je u svojim početcima bio samostan samo za djevojke plemićkih rapskih obitelji. Kasnije je uz nedaleku crkvu Sv. Justine otvoren i samostan benediktinki za djevojke pučanke. Ta besmislena razlika odavno je ukinuta i koludrice iz Sv. Justine prešle su u naš samostan. Arheolozi tu imaju još puno posla, jer ni u našoj crkvi ni u našem samostanu arheološka istraživanja nikad nisu završena. Puno je učinio Miljenko Domijan, no uvijek za to nedostaje novaca. Danas nas ima deset koludrica. Naše je geslo iz našeg Pravila »Da se u svemu slavi Bog«, no s vremenom je prevladalo: »Moli i radi«. I to je ono što mi koludrice radimo: molimo i radimo. Za ovaj svijet dajemo koliko možemo. Molimo za cijeli svijet, molimo službenu molitvu crkve, monaški Časoslov za sve koji se preporuče i za one koji se ne preporuče. Zbog naših molitvi zovu nas ‘srce Crkve’«, kažu nam opatica Škunca i njezina prethodnica na mjestu poglavarice samostana s. Giuseppina Bacchia.   

Dug i zahtjevan put

Pitamo o dnevnom rasporedu u klauzuri u kojoj se čak održava i šutnju, i on je zaista od rane zore, od 4,30, do navečer ispunjen molitvom i radom. »Molimo sedam puta na dan zajedničkom molitvom, i svih 150 psalama molimo u tjedan dana. Skoro sva liturgija je kod nas pjevana, po onoj sv. Augustina tko pjeva, dvostruko moli. Njegujemo koralno pjevanje. Iza Jutarnje slavimo sv. misu i to je najvažniji trenutak našeg dana: Gospodin nas je pozvao i mi smo se odazvale i blagujemo njegovu Riječ i njegovo Tijelo, i tako hranimo našu dušu. Uopće, naše postojanje ovdje je samo zbog toga, jer vjerujemo da je to nešto najuzvišenije što možemo kao osobe učiniti. Kao zajednica svaki dan molimo i krunicu i namjenjujemo je za sve dobročinitelje po kojima Gospodin brine za nas.

Najviše su to Talijani, ali ima i domaćih ljudi koji nam pomažu. Mi im nemamo čime uzvratiti osim našom molitvom i našim predanjem Gospodinu i ta krunica je znak naše molitve Gospi da ona providi njima ono što je njima potrebno. Uz molitvu, naši su dani ispunjeni radom i zapravo dani su nam prekratki. S. Zrinka Roglić i s. Skolastika Krstaš koje su Rabljanke šivaju misna ruha, određenih dana u tjednu s. Skolastika peče hostije, s. Benedikta obrađuje naš vrt…

Zajednički navečer u vrijeme naše »rekreacije« dok razgovaramo radimo razne slike, čestitke od prešanog cvijeća, razglednice, ručne radove, izrađujemo čisla – brojanice kako me je naučio jedan mađarski pravoslavni monah, izrađujemo krunice, marmelade, likere, ljekovite masti. Jedna sestra je prije pisala ikone, jedna izrađivala čipke od niti agava…, pripovijeda nam ljubazna i nasmiješena m. Marina Škunca, podrijetlom iz Novalje, opatica samostana već u trećem mandatu. Štoviše, sa s. Giuseppinom provela nas je dijelovima samostana i upoznala sa svim sestrama. Sve smo ih zatekli u nekom poslu, sve nasmiješene i zadovoljne osobe, i sve su nam posvetile malo vremena i ljubaznu riječ.

   Pitali smo i kako uspijevaju održavati zgradu, jer očito je da je to stalno potrebno, no ova generacija benediktinki ne sjeća se da su od rapske gradske uprave ikada samostanu bila namijenjena neka sredstva. Tako ove časne kao da žive u nekim davnim vremenima, i održavaju to staro zdanje – po kojemu se, među ostalim, Rab prepoznaje – od priloga svojih dobročinitelja. K tome, od m. Marine doznajemo i za žalosnu ideju nekih iz gradske uprave Raba od prije nekoliko godina, da se uz južno pročelje samostana prije niza stoljeća izgrađeno na hridi, napravi – dogradi šetnica. Treba se nadati da to nikad neće biti dopušteno.   

Najbolja rapska torta

»Mnoge djevojke koje nam dolaze odasvuda, ne samo iz naše zemlje i budu s nama 15 dana, često znaju reći kako je naporno, kako su dani ovdje vrlo zahtjevni. No, nama je to normalno. Mi živimo u klauzuri, ali nismo odvojene od svijeta: puno ljudi nas zove telefonom, mnogi i dolaze, a posla imamo puno. Tu smo se našle, i to je za nas to – predanje Bogu. Imamo i mladih, imamo zvanja, a kako je svaki samostan benediktinki autonoman, svaki ima svoj novicijat«, kaže m. Marina i mogli smo zaključiti da nije lako postati benediktinka, da je to dug i zahtjevan put.

   Prije nekog vremena benediktinke su na ulazu u samostan otvorile malu trgovinu u kojem prodaju svoje proizvode i ručne radove, među njima i rapsku tortu. Pitamo je li stvarno istina da čuvena, prefina i zahtjevna za izradu rapska torta potječe iz ovog samostana. Časne potvrđuju i kažu da su koludrice dugo radile rapsku tortu i da su svoj recept dale i ženama izvan samostana. »Po našem starom receptu mi smo ju ponovo počele raditi prije desetak godina. Starije koludrice prenijele su nam recept i imamo ga zapisanog.«

Ako nije tajna, pitamo i koja je »tajna« toga recepta, jer rapska torta rapskih koludrica ipak je drugačija od svih drugih? »Naša nema nikakvih konzervansa. A onda, mi koristimo rozolio, liker od ruža koji same izrađujemo od posebnih crvenih mirisnih ruža. Nemamo dosta naših ruža, ali donosi nam ih moj brat iz Novalje i neki domaći ljudi s Raba. Od njih radimo i mirisna ulja. Mendule kupujemo, ali kako su nam sad vratili šumu nadamo se da ćemo u dogledno vrijeme tamo posaditi mendule i tako imati svoje domaće. Prije je na Rabu bilo puno mendula pa je moguće da je i zato nastala ova torta. Sada rapsku tortu radimo redovito, a ljudi ju i naručuju kad im treba više. Otvorile smo dućančić, a počelo je s marmeladama i sirupima koje smo radile i darivale našim dobročiniteljima.

Ti ljudi su nam predložili neka ih i prodamo, i tako je ta priča krenula. Zahvaljujući dragoj prijateljici iz Vele Luke počele samo raditi i likere, počele su razmjene recepata – tako je to pomalo krenulo. Radimo i razne masti, ljekovite masti, tinkture i ulja, najviše od gaveza, ali i od kamilice, nevena i smilja. Namjeravamo zasaditi i smilje jer imamo puno vrlo dobrih povratnih informacija o ljekovitosti te masti.

Uglavnom, netko preporuči nekome, ljudi se raspituju i dolaze tražiti. Nešto radimo po recepturi Marije Treben iz knjige »Zdravlje iz Božje ljekarne« koja je valjda prevedena na sve svjetske jezike i doživjela mnoštvo izdanja, a nešto po starim receptima za koje se i inače zna.

Počele smo raditi za naše potrebe, a ljudima smo davale kako bi tko tražio. Kod nas je sve to jednostavno: bilje koje nam je Bog dao i mast ili maslinovo ulje ili rakiju koristimo onakve kakvi jesu, i to je to. Radimo jednostavne recepte koje znamo, a budući da ti pripravci ljudima jako pomažu rado to radimo. Prekrasno je kad nas nazovu iz Zagreba, Rijeke, iz Varaždina, Splita i zahvaljuju jer su im te masti pomogle. To je zadovoljstvo. Kažu nam da smo prejeftini, ali nećemo za sada podizati cijene jer ljudi teško žive. Važno nam je da ljudima pomognemo i pokrijemo troškove«, upoznaje nas časna Marina s tim novim poljem rada rapskih koludrica.   

Časne benediktinke upoznaju nas i s pravnom bitkom koju vode: »Uz naš samostan je kuća koju su naše koludrice sagradile 1938. godine, u koju smo iz samostana izravno mogle ući, i koja je u katastru upisana kao naša. Ta zgrada je nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirana, kao i mnoga naša zemlja. Tražili smo njezin povrat, ali Grad Rab je za vrijeme gradonačelnika Zdenka Antešića tu kuću prodao. Zbog toga smo Antešića tužile, a sudski spor za povrat oduzete kuće traje već 18 godina. Ta kuća nam je neophodna, jer svaki samostan mora imati svoj gostinjac, kako je to bilo još u vrijeme sv. Benedikta. U današnje vrijeme pogotovo mnogi ljudi traže ovakve duhovne oaze u kojima se mogu odmoriti i s nama moliti.

Slika Gospe Rapske

Raspitujemo se i o izradi hostija i opatica kaže da ovaj samostan hostijama opskrbljuje skoro sve rapske župe i neke izvan Raba. »Hostije su koludrice radile uvijek. Zvali su nas nedavno neki da ako ne bismo više radile hostije da bi preuzeli naše mašine za njihovu izradu. No rekla sam im da bi hostije kod njih radili laici, a da ih ovdje rade posvećene osobe, osobe koje mole, koje mole i dok ih rade. Prekrasno je da mi to radimo i bilo bi šteta da to prekinemo. I naše koludrice u Krku rade hostije i zar nije to predivno da smo i na taj način u svetoj misi prisutne«, jasna je opatica.    Pitamo ju i o kontaktu koludrica s vanjskim svijetom, jer mnogi im dolaze na vrata, nazivaju telefonom.   

»Mi smo klauzurne koludrice i trudimo se sačuvati svoju bit. A dolazak ljudi, njihova pitanja, molbe – to za nas nije ometanje i opterećenje iz vanjskog svijeta. To je naše poslanje. Pogotovo je to u današnje vrijeme kada nedostaje onih kod kojih možeš doći i istresti svoju dušu, koji imaju za tebe vremena, koji će te saslušati i za to neće tražiti ništa već će ti dati neki savjet i za tebe moliti. Današnji ljudi to itekako znaju prepoznati i cijeniti. Puno ima patnje na ovom svijetu i kad nam se ljudi obrate naše je da to nekako primimo i da se molimo. Ljudi nam kažu: »Mi to vama govorimo zato što ste vi bliže Bogu«, i doživljavaju nas kao nekakav most njih prema Bogu. No, nismo mi bliže Bogu, mi samo i to njihovo molitvama usmjeravamo prema Bogu. I ne javljaju nam se ljudi samo sa životnim mukama, nego se javljaju i s radostima – kad smo s njima bile u teškim trenucima, jave nam i one radosne«.

   Rabljanima, pa i šire, poznata je pripovijest o slici Gospe Rapske koja je utkana u zavjetni blagdan Raba, u Križi, povezujući tako ovaj samostan s cijelim otokom. Benediktinke sliku čuvaju tijekom cijele godine, a iz samostana, odnosno njihove crkve iznosi ju se samo posljednje nedjelje mjeseca travnja, na Križi, kada u procesijama iz svih mjesta na otoku vjernici hodočaste u nekadašnju katedralu. Sve to zajedno jedan je od unikuma u rapskoj crkvenoj povijesti, a i današnjici.  

Rapski samostan benediktinki moguće je najstariji benediktinski samostan na Jadranu. Današnje koludrice upoznaju nas da je u povijesti njihov samostan bio jako poznat jer su časne u svom podrumu proizvodile dudov svilac i svilu i od toga radile paramente koje su izvozile u Veneciju. Na Jadranu su bile poznate kao najbolje tkalje paramenata, no požari su učinili svoje. S. Giuseppina Bacchia sjeća se kada je kao mlada koludrica iz creskog samostana došla u rapski, da su u njemu koludrice još radile na razboju. A mnogi vremešniji Rabljani pamte da su im koludrice izrađivale pokrivače, štramace, džempere. »Časne su od toga živjele i vrlo teško su živjele. Bilo je to u vrijeme kada su komunisti samostanu sve oduzeli te je ostao bez sredstava za život. Časne su radile stalno i mnoge su se zbog toga razboljele. Još je ovdje s. Benedikta koja je radila te štramace i s. Skolastika koja je znala i po tri džempera dnevno napraviti«, priča nam majka Marina.    No izdvaja i sljedeće: »U vrijeme komunizma ovdje su se događale predivne stvari. U samostan su dolazili mnogi i ovdje u našoj govornici su se održavale kateheze, tu su se mnogi krstili, krizmali, vjenčali, sve da nitko ne zna.«    Komunikaciju i suživot s narodom, izdvaja i s. Giuseppina prisjećajući se da su 1980. godine u samostanu ostale samo dvije časne, a izbio je i požar, te su ga zato htjeli zatvoriti. Kaže da ga je od takve sudbine spasio krčki biskup Karmelo Zazinović, da je rekao neka zatvore i creski i krčki samostan, ali ne samostan u Rabu, jer da ovaj rapski puno znači za ljude.

»Naš arhiv su zapravo fragmenti, no imamo sačuvanu knjižicu koja govori o Gospinom ozdravljenju koludrice Luchine de Dominis u našem samostanu. Prilikom ulaska u samostan 1530. godine rapska plemkinja Luchina de Dominis je tu ikonu donijela sa sobom. Devet godina paralizirana je ležala u krevetu. Na jednu Malu Gospu, u noći, dok su koludrice molile Bdjenje s. Luchina je čula ove riječi: ‘Luchina, ustani i pođi u kor moliti’. Rekla je da nema što obući jer je već devet godina vezana za krevet, no glas ju je pozvao da uzme habit i ponovio da pođe u kor moliti. I ona se doista ustala, obukla habit i otišla u kor. Kad su je vidjele, koludrice su mislile da je to njezin duh, a u isto vrijeme su ribari, koćari pod Rabom sa svojih brodova vidjeli veliku vatru i mislili da se samostan zapalio.

Ostavili su ribarenje i pohitali spasiti samostan. Kad su stigli, vidjeli su da nije požar, već da se ovdje dogodilo čudo. Kako je u Rabu bila biskupija, biskup je odmah htio tu ikonu odnijeti na štovanje i pokušao ju je skinuti sa zida, ali nije uspio. Zamolio je Luchinu da ju ona uzme i tako je slika u procesiji odnijeta u crkvu. Po Gospinu zagovoru ovdje se dogodilo puno uslišanja, puno čudesa. Ljudi su vjerovali i mnogi su je darivali tako da ikona ima dosta zavjetnih darova. A kad je na Rabu harala kuga Rabljani su se zavjetovali da će iz svih sela na otoku doći u katedralu sa križima. Dolazili su u procesijama prvo u katedralu, a onda iz katedrale do našeg samostana gdje ih je čekala Gospa. Pozdravili bi je i opet u procesiji s ikonom išli u katedralu na misu. To su rapski Križi, tradicija koja se zadržala do danas«.