Šeks faktički zaziva ukidanje višestranačja u Hrvatskoj s ishodom u betoniranju vlasti jedne jedine stranke – njegove
Za razliku od zadnjih desetak godina, gospodarski pokazatelji su, hvala Svevišnjem i globalnoj konjukturi, pozitivni. Nema presinga uzastopnih kvartala padajućeg BDP-a, masovnih otkaza, bankrota firmi i svega onog što je činilo svakodnevicu i Jadranki Kosor i Zoranu Milanoviću, koji su brodili Hrvatskom kroz mučnu krizu svjetske i europske ekonomije.
Kriza Agrokora je tu tek potencijalna opasnost, ali je ni rejting agencije i strani ekonomski analitičari ne vide ni izbliza fatalnom za ukupnost domaćeg gospodarstva. Riječju, stabilnost.
A da bi se ona održala, HDZ je ove godine uložio pogolemi trud. Iz Vlade je izbačen nepredvidivi Most, tajni pregovori s Ivanom Vrdoljakom koji su očito vođeni tjednima, ako ne i mjesecima su uspjeli, a većina je osigurana i sitnijom trgovinom sa saborskim zastupnicima među kojima se izdvaja podrška bivšeg SDP-ovca Tomislava Sauche, koji se u nekoliko tjedana sredinom godine našao pod istragom, u Remetincu, pa odjednom u vladajućoj većini, dok je rad istražnih i sudskih tijela ostao u debeloj pozadini one poznate – nek’ institucije rade svoj posao.Riječju, stabilnost.
Šeksova distopija
Ali, čini se da je ova politička stabilnost u kojoj nesmetano uživamo ukazanjem Andreja Plenkovića i svim što je uslijedilo supstanca sa sredstvima opijata. Jer, izgleda da što je više ima – više je se ište.
Vladimir Šeks, recimo. Čovjek koji je iz pozadine kreirao izbacivanje Mosta iz vlasti i krpanje do makar 76 saborskih ruku, smatra da bi Hrvatskoj itekako trebalo još više stabilnosti, pa je o tome odlučio progovoriti protekla dva tjedna.
Situacija u kojoj je HDZ »zaključan« u koaliciju s liberalnim HNS-om i SDSS-om, koji, osim što je stožerna stranka srpske manjine u Hrvatskoj za sebe rado ističe i lijeva, pače, socijalistička skretanja, rađa idealnu priliku za desnicu. Odnosno, sve stranke koje su desnije od Plenkovićeve, briselske rute kojom brodi HDZ. S druge strane, pozicija SDP-a koja je ideološki nedovoljno definirana, ali zato dobro uzdrmana stranačkim sukobima, rađa idealnu priliku za ljevicu, odnosno, sve stranke koje se zaklinju u »pravu lijevu politiku«.Unatoč tome, ni jedni ni drugi, makar po anketnim pokazateljima, praktički – ne postoje.Jedina stranka klasične desnice koja se pojavljuje u oba relevantna mjesečna istraživanja političkog rejtinga su Nezavisni za Hrvatsku, projekt Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića. Oni prosječno dostižu maleckih 1,25 posto glasova. Drugih ni nema. Kao ni na ljevici; nikakve Radničke fronte, Zagreb je naš i slični pokreta ne iskaču izvan okvira rubrike »ostali« u kojoj se politički rejting mjeri promilima, a ne postotcima.Nepostojanje lijeve i desne alternative rezultat je dvaju procesa. Jedan je taj da je dio birača ljevice Živi zid prihvatio kao svoju opciju, pa je rezultat toga visokih 8,6 posto rejtinga za listopad ove stranke što je čini trećom političkom snagom u državi. U isto vrijeme, dio birača desnice je kao čistiju, pošteniju verziju HDZ-a prigrlio Most, koji je sa 7,4 posto četvrta opcija u Hrvatskoj i posljednja koja na nacionalnoj razini prelazi izborni prag.No, niti je Živi zid ljevica, niti je Most desnica, pa njihov uspjeh, između ostalog, valja pripisati i drugom procesu koji minira stvaranje alternative SDP-u i HDZ-u na njihovim bazičnim političkom polovima. Naime, ti dijelovi političke scene izrazito su fragmentirani, s mnoštvom nebitnih strančica i još manje bitnih, ali nemalih liderskih ambicija. To je sve ove godine hrvatske demokracije sprječavalo stvaranje stvarne alternative HDZ-u i SDP-u na njihovim ideološkim stranama, a sva je prilika da će tako ostati i ubuduće – iako je, valja ponoviti, prilika koja im se u ovom trenutku pruža za konsolidaciju – golema.
I o tome što je predložio treba prozboriti jasno: Šeks faktički zaziva ukidanje višestranačja u Hrvatskoj s ishodom u betoniranju vlasti jedne jedine stranke – njegove.Namjera sive eminencije HDZ-a je svođenje rezultata izbora na nadmetanje samo dvije najjače stranke, uz dopuštanje dovoljno kisika za postojanje eventualno još jedne, treće, s kojom bi se u slučaju nužde moglo koalirati. To bi se postiglo zabranjivanjem predizbornih koalicija, uvođenjem većinskog sustava i podizanjem izbornog praga na sedam posto. Jasno, oni koji bi ovo, osim u regionalnim tragovima mogli preživjeti su samo HDZ i SDP. Kako je SDP uspijevao dosad doći na vlast samo u širim predizbornim koalicijama lijevog centra, ne treba pregrijavati imaginacijski aparat da se zaključi kome je ovdje namijenjena sistemska prednost.
Ali, ni to nije dovoljno.
Broj zastupnika dijaspore, gdje jedina bitna stranka koja bi uz Šeksovu ostala na političkom bojnom polju nema nikakve šanse, povećao bi se sa tri na šest. Da se nađe. Radi stabilnosti, jasno.
Broj zastupnika nacionalnih manjina, pak, Šeks ne bi dirao. Ostalo bi ih osam. Ali, to zapravo i ne bi bili pravi saborski zastupnici. Čini se da Šeks, koji namjerno govori ne potpuno određeno, smatra da oni ne bi smjeli glasati ni o Vladi, ni državnom proračunu. Srećom, imali bi puno pravo glasa kad bi Sabor odlučivao o, recimo, izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s Bangladešom.
I još nešto – Plenkovićev bliski savjetnik smatra kako ne bi bilo loše da se zastupnici manjina biraju putem općeg prava glasa, što prevedeno najvjerojatnije znači da bi, kao što Bošnjaci biraju zastupnike Hrvatima u BiH, zastupnike nacionalnih manjina u Hrvatskoj birali – Hrvati.Vizija Vladimira Šeksa, od koje se, uzgred budi rečeno, nitko iz HDZ-a nije ni pokušao ograditi, tako se nazire kao politička distopija vrijedna kvalitetne SF literature.
Otvaranje Ustava
Hrvatska s potpisom vrhovnog druida stabilnosti tako bi dugoročno bila zemlja u kojoj je praktički zagarantirana prevlast HDZ-a. Kakvo bi društvo i državu (s)tvorio taj šah-mat političkog sustava, koji formalno višestranačje okružuje zatvorskim rešetkama i osigurava gotovo isključivo vladavinu jedne stranke, doista nije ni ugodno zamišljati, pogotovo u zemlji u kojoj i danas ultradesnica izvodi javne performanse s kojih se poručuje kako i silovane žene moraju roditi, a ustaški pozdrav je praktički postao normalizirana stvar ratničkog ponosa.
Nacionalne manjine bi izgubile posebna politička prava koja su ih trebala štititi od diskriminacije i majorizacije, što bi posljedično sasvim sigurno imalo utjecaja na smanjenje državnog novca za njihove kulturne i društvene potrebe. Ne treba biti posebno zloban da se zamisli da bi to vodilo njihovoj daljnoj diskriminaciji i asimilaciji u svemoćni politički korpus jednog naroda i jedne stranke.
A kad bi i HDZ uspio rasturiti stvari do te mjere da im SDP postane stvarna prijetnja, uvijek se može računati da nemali bonus od šest zastupnika iz dijaspore. A šest ruku je, znamo to iz natezanja oko parlamentarnih većina u posljednje dvije godine – golema brojka. No, to je (za HDZ) najmanje povoljan scenarij.
Nije, naime, teško zamisliti situaciju u kojoj bi HDZ iskoristio globalnu ekonomsku konjukturu i slabost SDP-a – dakle, vrlo sličnu sadašnjoj, da se dovuče i do dvotrećinske većine u Saboru.
Onda bi pred sobom imali otvoren Ustav i sva pravila bi mogla pasti u vodu.
Onda bi možda Šeks, ili neki njegov nasljednik, mogli napraviti i taj jedan, jedini formalni koračić prema savršenoj političkoj stabilnosti – i formalnom pretvaranju Republike Hrvatske u zemlju s višestranačkim sustavom u kojoj na vlasti smije biti samo jedna, jedina stranka.Zajednica, zapravo.
