Piše Branko Mijić

Stari mačak protiv Pipi Duge Čarape: Pet je razloga zašto bi Milanović ipak mogao postati predsjednik

Branko Mijić

Foto Darko Jelinek / arhiva NL

Foto Darko Jelinek / arhiva NL

Miroslav Škoro je Lola Bekrija, on je sve o sebi rekao oslonivši se na Bujanca i njegovo društvo kao promotore. Milan Bandić bi mogao postati Joker ako se doista u izbore uključi direktno iz Holdingove garaže. Stari Mačak može završiti na Pantovčaku, a Pipi Duga Čarapa možda i postane astronaut



Zagrijavanje polako završava i službena predsjednička utrka samo što nije počela. Glavni takmaci poredali su se na startu, prema posljednjim anketama »pole position« pripada aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović koju bi biralo 30,2 posto birača, na drugom mjestu je Zoran Milanović sa 25,5 posto glasova, a na trećem Miroslav Škoro sa 19,2 posto. Bez prolaznog vremena za sada je od potencijalnih favorita ostao samo Milan Bandić od kojeg se očekuje da bi se ovoj trojci mogao priključiti direktno iz Holdingove garaže.


Ozbiljni analitičari vjerojatno će ponoviti onu staru o još jednim najneizvjesnijim izborima u kratkoj ali bolnoj povijesti hrvatske demokracije, jer sve su to razlike koje se daju nadoknaditi, svatko svakoga u ova tri-četiri mjeseca može prestići, dovoljna je jedna afera, jedan skandal i jedna nesmotrenost da trkači sami sebe zabiju u ogradu i moraju odustati od nauma da prvi prođu ciljnom ravninom. No što rade, gdje su, čime se bave i kako se pripremaju za ovu predsjedničku majku svih bitaka glavni favoriti?


Ima slike, nema tona


Društvene mreže preplavila je snimka Kolinde Grabar-Kitarović kako u svom predsjedničkom uredu, uz državnu i predsjedničku zastavu, s pažljivo odabranim svojim fotografijama s Papom, Angelom Merkel i ostalim svjetskim facama, te malim globusom na stolu, čita Pipi Dugu Čarapu! Tko kaže da se predsjednica nije uključila u kampanju, samo se ne obraća odraslima već djeci čitajući priče koje su svakako ljepše od njezinih autorskih tekstova i govora, poput onog o žalu za puškom na Kninskoj tvrđavi ili pak migrantske teorije i prakse »pushbacka« u šipražju, na granici s BiH.





Nekako su djeca najdraža publika Kolinde Grabar-Kitarović, plemenita je njezina namjera da ih motivira na čitanje kako bi »slušali lijepe hrvatske riječi i prepoznali bogatstvo hrvatskog jezika«. Doduše, netko od lektora mogao joj je reći da se višesložne riječi kao što je »pročitate« ne naglašavaju na prvom slogu. »Vi ste naši budući vođe, predsjednici i premijeri, a možda čak i astronauti«, pokušala je Predsjednica motivirati učenike prvog školskog dana da se kao i ona uhvate politike, jer je taj najstariji zanat na svijetu ipak lakše savladati od leta u svemir jer ne pamtimo da je tamo lansiran netko iz hrvatskog školskog sustava.


– Nemojte razmišljati samo o onome što volite, razmišljajte malo i o tržištu. Ako studiraš povijest i arheologiju možda u ovom trenutku nećeš naći radno mjesto, poručila je pak Kolinda Grabar-Kitarović srednjoškolcima očekujući valjda da bi već tinejdžeri trebali zatomiti ono što vole i žrtvovati svoje talente za probitak hrvatskog kroni kapitalizma. Valjda je i ona zato otišla na školovanje u Sjedinjene Američke Države gdje sada šalje i vlastitu djecu koja će sa sigurne udaljenosti malo, ali sasvim malo, razmišljati o potrebama hrvatskog tržišta za radnom snagom.


Budući da Kolinda Grabar-Kitarović još uvijek nije službeno u kampanji teško da možemo govoriti kako je strategija njezinog stožera da preko dječjih simpatija dođe do glasova njihovih roditelja, baka i djedova ili susjeda. Nekima će vjerojatno biti simpatično to što Predsjednica čita Pipi Dugu Čarapu dok će drugi u tom urnebesnom videu prepoznavati maestralno utjelovljenje predsjednice Jelene Krsnik koje je ostvarila u svom glumačkom nadahnuću Nives Ivanković u serijalu »Novine«.


Bilo kako bilo, Predsjednice više nema ni u kakvoj emisiji za odrasle, ona nikakve političke poruke ne šalje izravno, tu i tamo se oglasi nekakvim priopćenjem, rekli bismo ima slike, nema tona. Ne računamo li u javne istupe prijateljske intervjue koje s njom vode poslušnici državne televizije gdje se na unaprijed napisane odgovore zamaskirane cvjetnim aranžmanom HTV-a postavljaju pitanja, jedino programatsko obraćanje koje se može računati u predizbornu kampanju Kolinda Grabar-Kitarović je imala u proustaškom »Hrvatskom tjedniku«.


Velika diktatorica


O sadržaju tog intervjua sve je rečeno, za nekoga tko želi biti predsjednik jedne demokratske države, članice Europske unije, on je sramotan i nedostojan tako visoke funkcije za koju se upravo školuju naši osnovci. Dodatno je poražavajuće da su upravo savjetnici iz Ureda predsjednice tražili da baš »Hrvatski tjednik«, koji je svojedobno Kolindu Grabar-Kitarović na naslovnici proglasio »Bestidnicom«, sa svojim profašističkom pedigreom, objavi što to Predsjednica ima za poručiti naciji.


efinitivno poniženje Kolinda Grabar-Kitarović doživjela je od glavnog urednika i autora Ivice Marijačića (je li i njega primila za stolom za kojim je čitala Pipi Dugu Čarapu?) koji je gostujući u emisiji »Bujica« kod bivšeg Kolindinog intimusa Velimira Bujanca ovako okarakterizirao njezin lik i djelo:


– Meni je poznata konformistička dimenzija njezine osobnosti. Ona će sugovorniku reći ono što se od nje očekuje. Ona će Vučiću reći ono što on očekuje od nje, meni ono što ja očekujem, a vama što vi očekujete. To je karakteristika politički neizgrađenih osoba. Mislim da predsjednica još uvijek nije dovoljno politički izgrađena i educirana osoba jer jednostavno nema takav sustav odgoja ni obrazovanja.


Da, možda bi bilo bolje da je Kolinda Grabar-Kitarović postala astronaut, ali za nas je sada već kasno, mi smo duboko zaglibili u povijesna bespuća i arheologiju. Doduše, ostaje nejasno da Predsjednica nije posumnjala kako su joj Marijačića i »Hrvatski tjednik« smjestili upravo savjetnici iz njezinog ureda, ovoga puta nikome se ništa nije dogodilo kao svojedobno Mati Radeljiću koji je morao otići s Pantovčaka kao remetilački faktor, uz nimalo bezazlene prijetnje. Bolji poznavatelji dvorskih igara smatraju da je sve češći i sve veći angažman srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u hrvatskoj predsjedničkoj kampanji upravo motiviran simpatijama prema Radeljiću koji zna istinu kako je termin »velikosrpska agresija« nestao iz službenih govora za njegova posjeta Zagrebu.


Za Radeljića se smatra da je stajao iza kandidature Miroslava Škore kojem najviše idu na ruku sve češće provokacije i tvrda retorika službenog Beograda, a nema sumnje da Vučiću i njegovim vučićima itekako odgovara što ekstremnija vlast u Hrvatskoj kako bi vlastito četništvo pokušali prikazati kao antifašizam spram ovdašnjeg ustašovanja. Uplela se Kolinda Grabar-Kitarović u tu ratničku retoriku kojom vodi predsjedničku kampanju ujutro dok navečer čita priče djeci za spavanje! Njezino militantno »Nikada! Više! Nijedan! Jedini! Srbijanski! Tenk! Neće! Ući! U! Vukovar!«, uz lupanje šakom po stolu, bilo je toliko groteskno, kao da se globusić s njezinog stola pretvorio u globalni balon kojim se poigrava Adenoid Hynkel u »Velikom diktatoru«.


Divlji zapad


Gdje je i u kojoj noćnoj mori vidjela Kolinda Grabar-Kitarović srbijanske tenkove koji idu na Vukovar, ostaje nejasno. Ako se uplašila onog tenka kojeg su navijači »Crvene zvezde« postavili uz aplauze Aleksandra Vučića ispred Marakane, onda je mogla svome kolegi ispričati priču o jednom drugom vukovarskom tenku, onom na koji je podsjetila mirotvorka Vesna Pešić na »Peščaniku«. Dok su Beograđani bacali »cvijeće zla« na tenkove koji su odlazili ubiti Vukovar, nasilno mobilizirani tenkist Vladimir Živković iz Valjeva odlučio je dići glas protiv besmislenog rata, krenuo je u suprotnom pravcu, sjeo u svoj tenk i vozio ga od ratišta do Narodne skupštine Srbije gdje ga je parkirao 24. rujna 1991. godine. Usred Beograda. Živkovića je kao dezertera uhapsila vojna policija i osuđen je na godinu dana zatvora.


No mirotvorci ovdje nisu na cijeni. Hrvat Josip Reihl-Kir, načelnik Policijske uprave Osijek, baš kao i Srbin Dmitar Obradović, predsjednik Skupštine općine Vrginmost, izrešetani su 1991. odnosno 1992. godine u svojim automobilima samo zato što su se zalagali za mir. Od »svojih«. Zaboravljeni su, kao i tenkist Živković, »kao i antiratna istorija na margini velike ratne istorije.«.


Zoran Milanović odlučio se za Aleksandra Stankovića kao svog Ivicu Marijačića kojem će dati ekskluzivu iako se kao premijer nikada nije htio pojaviti u studiju »Nu2«. Prevarili su se oni koji su očekivali da će Milanović pokušati javnosti pokazati svoje novo, umiveno lice, da će vagati riječi i napokon početi brinuti treba li spominjati Plenkovićevu »mamu vojnu lekarku«, svoga »djeda ustašu«, čaršijsku politiku Beograda nazivati »šakom jada«, a BiH proglasiti »velikim govnom«. Ne, Milanović se nije promijenio, samo je nešto stariji, opet je potegao revolver i puca na sve oko sebe sa zadovoljnim osmijehom na licu. Na predizbornim plakatima slobodno bi mu mogao biti Stari Mačak iz stripa genijalnog Andrije Maurovića, jer, nema sumnje, Milanović će i u kampanju ući kao kauboj i samozvani djelitelj pravde:


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



»U gradiću Sund Riveru i u njegovoj okolici, samom srcu Divljeg zapada vlada razbojništvo. Bande haraju posvuda, a podmićeni sudovi izriču krive presude i šalju na vješala dobre i plemenite ljude. Vođa te ološi, Jeff Dlyk, samoprozvani guverner imao je nesreću da su u vrijeme njegovih nedjela u tom kraju obitavali Stari Mačak i Polagana Smrt.«


Valjda neće ustati na noge braniteljske udruge samo zato što se netko usudio usporediti Hrvatsku s Divljim zapadom, baš kao što je to Milorad Pupovac učinio s NDH. Za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović, koja je svojim prijetećim pismom dolila kerozin kad se požar oko Pupovčeve izjave počeo smirivati, Milanović je principijelno stao na stranu napadnutog pokušavši smanjiti napetosti. Štoviše, Predsjednici je preporučio da pročita jednu drugu knjigu Astrid Lindgren, »Razmo u skitnji«, što zbog njezinih političkih skitanja, a vjerojatno i zbog »road showa« i izmještanja Ureda diljem Hrvatske po čemu smo je zapamtili u prvom mandatu.


Ono što je Milanović već sada postigao svojom kandidaturom je otvaranje javnog prostora prema ljevici, ma kakva ona bila u ovom trenutku, te razbijanje mita o Hrvatskoj kao po defaultu desno orijentiranoj zemlji. Uspon SDP-a otkako je Bernardić u njega vratio Mirelu Holy i Ivu Josipovića te Milanovićeva kandidatura koju za sada iznutra nitko javno ne minira, govori da Milanovićeve šanse tijekom kampanje mogu samo rasti. Pet je preduvjeta koje Zoran Milanović mora ispuniti misli li postati petim hrvatskim predsjednikom.


Klaun hrvatskog nacionalizma


Prvo, mora dokazati ne samo da je predsjednik s karakterom već da ima i karakter predsjednika s ljudskim licem. Onaj koji ima razumijevanja za male ljude i njihove probleme koje iskreno doživljava i onda kada im, unatoč funkciji, ne može pomoći. Milanović se definitivno spustio među ljude, hoda okolo i s njima komunicira, dok je kao neprikosnoveni vladar Iblera bio okrenut dvorskim igrama i podmetanjima. Iako nema crvenu kosu i krumpirast nos, Zoran Milanović svojom svojeglavošću podsjeća na Pipi Dugu Čarapu, govori stvari koje se ne smatraju dobrim odgojem, primjerice kako je Plenković flertovao sa SDP-om, možda jedini od političara spava naopako u krevetu, ali sada mora pokazati njezinu dobrotu i pomagati onima kojima je pomoć jako potrebna. To bi se zvalo karakter predsjednika prijatelja.


Drugo, kao što kaže kolegica Sanja Modrić, mora ohrabriti građansku Hrvatsku i nagovoriti je da izađe na izbore, to je njegov glavni izazov. Ovoga puta Zoran Milanović nema ama baš nikakve potrebe natjecati se za glasove desnice, jer su tamo svoje mreže već bacili Kolinda Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro. Motivaciju hadezeovaca s prošlih izbora mahanjem zastava, obogotvorenjem Tuđmana, ustaškim obiteljskim pedigreom i ostalim pričama koje su željeli čuti platio je glupim porazom, ostavši zapamćen kao »tužni klaun hrvatskoga nacionalizma«. Ovog puta Zoran Milanović mora uvjeriti pristojan svijet da izađe na izbore.


Treće, mora otkloniti i najmanju sumnju u svoje poštenje makar morao otkriti i poslovne tajne s kime je ugovorno bio vezan u privatnom biznisu koji je vodio protekle tri godine. Narod nije glup da bi mu smetalo što netko odrađuje pošten posao za tvrtke u Čermakovom ili Tedeschijevom vlasništvu, a politički protivnici pokušat će uporno soliti baš tu ranu koju mu je trljao i Stanković.


Četvrto, SDP i stranke koje ga budu podržale na izborima morat će se potruditi da u kampanji iznjedre »jake birače«, one koji imaju potencijal da za sobom na birališta izvuku barem još petero drugih koji nisu stranački obojeni kako bi glasali za Milanovića.


Peto, treba već sada učiniti sve da barem u zemlji, kad to već nije moguće u dijaspori, izbjegne sudbinu Ive Josipovića. Zvali to sprečavanjem izborne krađe ili srećom, svejedno je.



Što se tiče Miroslava Škore, on je sve o sebi rekao oslonivši se na Velimira Bujanca i njegovo društvo kao promotore. No, Škoro, Lola Bekrija, jedini nema što izgubiti na ovim izborima, on će biti pobjednik i uđe li u drugi krug, a svaka tisuća glasova više koju dobije od očekivanog, dovoljna su garancija da će i ako ne zasjedne na Pantovčak dobro profitirati u svome »core businessu«.


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



Teško je očekivati da će zagrebački gradonačelnik Milan Bandić napustiti sigurnost metropole kako bi se grlom u jagode upustio u ovu trku, ali da sebe vidi kao Tuđmana nakon Tuđmana, vidi. Pitanje je hoće li Bandića kao Jokera upomoć pozvati njegov koalicijski partner Andrej Plenković ne bi li pomogao HDZ-u i Kolindi Grabar-Kitarović da sa svojim prebjezima–žetončićima barem u Zagrebu otkine dio kolača Zoranu Milanoviću. Jer, pred Bandićem je još dosta odlazaka u sudnice.


A pred nama još mnogo priča za malu djecu o još jednim, najneizvjesnijim i najpresudnijim izborima u našem životu.