Perica Prpić / arhiva NL
Netko je imao tranzistor i upalio vijesti u pet ujutro... Poziv pobunjenim Srbima: ostanite... govor dr. Franje Tuđmana... To je to, prekrižio sam se i rekao »pomozi Bože« i krenuli smo niz Velebit
Tog dana nalazio sam se uz glavnu cestu Medak – Gračac, kada je zapovjednik skupine kojoj sam pripadao, pomoćnik zapovjednika Specijalne jedinice policije Rijeka Ajkula Tomislav Čelik javio vijest da je Knin oslobođen. Erupcija pomiješanih osjećaja ponosa, zadovoljstva, sreće, tuge… Sve u jednom jedinom trenutku, snažan osjećaj dostojanstva koji se pamti i danas. Slike tih vremena i danas, kada sa svojim dečkima pričam o tome, još uvijek su svježe i 21 godinu poslije sjećanja ne blijede, a tako će valjda ostati do kraja – tako počinje svoja sjećanja na početak vojno-redarstvene akcije Oluja Perica Prpić, predsjednik Udruge specijalne policije Domovinskog rata Ajkula.
Specijalna jedinica policije Rijeka – Ajkula, osnovana je krajem ožujka 1991. godine, a prvo postrojavanje bilo je 8. travnja 1991. godine, dan koji se uzima za službeni datum osnivanja SJP Rijeka. USPDR Ajkula osnovana je 3. travnja 2004. godine u Rijeci, s ciljem okupljanja svih pripadnika SJP Ajkule – Rijeka koji su prošli kroz Jedinicu od njezinog osnivanja 8. travnja 1991. godine, pa do danas. Čuvanje vrijednosti i širenje istine o Domovinskom ratu u cjelini te čuvanje uspomena na herojska djela pripadnika SJP Rijeka u Domovinskom ratu, zaštita časti i dostojanstva svih pripadnika SJP Rijeka i svih poginulih pripadnika SJP Rijeka u Domovinskom ratu i svih hrvatskih branitelja te pružanje pomoći i skrbi o članovima Udruge temeljna je zadaća i cilj ove Udruge.
Dani ponosa i slave
Naime, pripadnici riječke Specijalne jedinice policije Ajkula u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja bili su na krajnje lijevom udarnom pravcu skupnih snaga Specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske koje su krenule s Velebita.
– Sve one godine, mjesece i dane koje smo proveli na Velebitu i gledajući prostore oko Medka, Svetog Roka, Lovinca, Gračaca… Sva ona razmišljanja kako je sada tamo dolje i kada ćemo i kako tamo doći, svakom specijalcu bila je konstantna misao i jedna velika želja koja se počela ostvarivati onog trenutka kad smo prenoćili s 3. na 4. kolovoza na početnim položajima koje smo držali sve te godine i u zoru čuli topničku paljbu Hrvatske vojske duž cijele linije obrane. Netko od mojih imao je tranzistor i upalio vijesti u pet ujutro… Poziv svim pobunjenim Srbima: ostanite… Govor dr. Franje Tuđmana … to je to, prekrižio sam se i rekao: »… pomozi Bože…« i krenuli smo niz Velebit – nastavlja svoju ratnu priču Prpić.
O ratnom putu riječkih Ajkula i o njihovom sudjelovanju u najvažnijoj bitki Domovinskog rata mnogo je toga već rečeno i napisano. Mnogi Prpićevi suborci i danas su aktivni pripadnici jedne od najelitnijih postrojbi specijalne policije MUP-a RH, mnogi rade u drugim ustrojstvenim jedinicama i odjelima policije, neki su u HV-u, neki rade u civilnom sektoru, ima ih u mirovini, i uvijek su i dalje tu prisutni.
– Nažalost, u ratu je poginulo osam naših suboraca, a još 18 prijatelja i suboraca više nije s nama, no njih se svih sjećamo i ne zaboravljamo nikoga. Danas, kada se sjećam tog vremena, s pravom svi u Hrvatskoj mogu reći da su to bili dani ponosa i slave. Žrtava je bilo mnogo, suza je bilo, i teških trenutaka, ali sve je to cijena borbe za stvaranje naše Domovine i slobode u kojoj živimo. Rat nije nimalo bezazlena stvar, ali ratovi su se vodili i prije, vode se danas, ali, nažalost, bit će ih još, da li kod nas… Ne dok smo mi živi, a tu mislim na sve žive sudionike tih vremena iz 90-tih i vremena Domovinskog rata. Mi smo svoj cilj ispunili, oslobodili Domovinu od velikosrpske agresije i okupacije i danas smo tu gdje jesmo, dostupni i uvijek spremni za Hrvatsku – kaže Prpić.
Tijekom Domovinskog rata, u Specijalnoj jedinici policije Rijeka Ajkula, u razdoblju od 1991. do 1996. godine, pedesetak pripadnika je lakše, a 12 teže ranjeno usljed bojevih djelovanja neprijatelja, dok su poginula osmorica pripadnika jedinice. To su Zvonko Pavelić, 20. rujan 1991., Gospić, Marino Jakominić, 29. kolovoz 1992., Visočica, Gospić, Ivica Antončić, 4. rujan 1993., Medački džep, Gospić, Bruno Bolanča, 4. rujan 1993., Medački džep, Gospić, Dalibor Dadić, 10. listopad 1993., Gospić, Sergio Šimac, 3. svibanj 1995., Bljesak, Okučani, Atos Načinović, 3. svibanj 1995., Bljesak, Okučani i Velimir Bažok, 1. veljače 1996., razminiravanje, Kamenjak.
Najvažniji praznik
Nastavljajući svoju priču, dodaje: netko će reći razočaran sam, nisam se za to borio, uzalud su nam tolike žrtve… To su teške riječi i ne prihvaćam to. Onaj tko je bio spreman boriti se u ratu, mora biti spreman boriti se i u miru. Puno puta sam rekao da je danas naše oružje olovka, a ne puška, zato paušalne ocijene »ovo nije Hrvatska za koju se borio«, osobno ne prihvaćam.
– Upravo je ovo moja jedina Domovina koju imam i koju sam stvarao i stavio joj se na raspolaganje kada je bilo najteže, ponosan sam na sve učinjeno zajedno sa svim svojim suborcima i zapovjednicima. I danas zajedno s mnogim suborcima doprinosimo boljitku Domovine i zajednice i u miru, i još vodimo »bitke« i ostvarujemo pobjede. Praznik koji slavimo tako se i zove Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, to je najvažniji praznik u Hrvatskoj, to je Dan hrvatskog ponosa i slave, zajedništva i snage Hrvatske. Nema sile koja može dirati u svetinju hrvatskog branitelja i hrvatske države, niti nam može pokvariti slavlje, raspoloženje ili što drugo – zaključuje Prpić.
