ISTANBULSKA KONVENCIJA

Sanja Barić: Neznanje i laži oko Istanbulske konvencije koriste se radi očuvanja položaja žene kao »drugotne«

Vedrana Simičević

Izmišljaju se argumenti protiv Konvencije koji nemaju nikakvo utemeljenje u tekstu, pravnom značenju i dosegu, niti cijelom njenom smislu i ideji, kaže riječka ustavnopravna stručnjakinja



Laži i iskrivljene interpretacije u javnom diskursu sve su popularniji način manipulacije masama koji, svjedočimo to posljednjih godina, može poprimiti apsurdne dimenzije.


U Hrvatskoj je najbolji primjer za to Istanbulska konvencija o kojoj je posljednjih mjeseci izrečena nevjerojatna količina besmislica i dezinformacija čime je fokus sa sprječavanja nasilja nad ženama pomakut na, u konvenciji nepostojeći, koncept “rodne ideologije”.   


“Napadi konzervativnih, katoličkih i desnih ekstremista i populista na Istanbulsku konvenciju protiv nasilja nad ženama s argumentom »rodne ideologije« imaju za cilj obnoviti patrijahalne odnose unutar obitelji, veza i na radnom mjestu, usput negirajući realnost nasilja nad ženama”, komentirala je poznata austrijska znanstvenica Birgit Sauer za naš list




Pravne aspekte koje donosi Istanbulska kovencija pojasnila je prof. dr. sc. Sanja Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci, stručnjakinja za ustavno pravi i vanjska članica Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava HAZU-a:


„Užasava me količina i sadržaj neistina koje se iznose o Istanbulskoj konvenciji. Jako sam nesretna što to moram reći, ali postoje samo dvije mogućnosti: ili je u pitanju neznanje – ne samo pravno neznanje, već kao da tekst nije ni pročitan – ili o lažima. Ne znam koja je opcija gora.


Dakle, Istanbulska konvencija je pravni instrument koji sadrži sveobuhvatne mjere za borbu protiv nasilja nad ženama. Nadam se da nitko ne spori da je to glavno nasilje – statistike su upravo zanemarive u odnosu na nasilje žena prema muškarcima. Konvencija govori i uvodi sustavne mjere za ostvarivanje ravnopravnosti između muškaraca i žena.


Ona prepoznaje povijesnu i sustavnu društvenu predstavljenost žena kao nejednako vrijednih, potčinjenih i instrumentaliziranih ljudskih bića. Niz mjera koje predviđa, uključujući i obrazovne mjere, sadrže obavezu afirmacije ravnopravnosti i jednake vrijednosti žena te nema apsolutno nikakve veze ni s kakvim dokidanjem spolova ili izjednačavanjem razlika. Jedino što Konvencija dokida su svi oblici poimanja i tretiranja žena kao manje vrijednih bića samo zato što su žene.


U pravnom smislu, Konvencija donosi niz obaveza koje se odnose na sustavan i ozbiljan pristup ostvarenju temeljnog ustavnog načela: načela ravnopravnosti spolova (npr. čl.3. Ustava RH, Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o suzbijanju diskriminacije). Rješenja iz Konvencije su nam potrebna jer je posve očito da nismo u RH, kao uostalom i u nekim drugim državama, uspjeli ostvariti zadovoljavajuću razinu ravnopravnosti, a to je posebno vidljivo u količini nasilja nad ženama, s ogromnim brojem slučajeva fizičkog nasilja te ubojstava žena.

Dodatno užasava činjenica da se neznanje ili laži koriste u službi očuvanja stvarnog položaja žene u društvu kao »drugotne«.


Na riječima su navodno svi protiv nasilja nad ženama, a onda se u praksi pokazuje tisuću »ali…«. Tako sudovi često ne prepoznaju ili toleriraju pokoje batine u braku, tako nasilnici bivaju vrlo brzo vraćeni u obitelj, tako se nalazi niz olakotnih okolnosti za muževe. Pa se sada tako izmišljaju argumenti protiv Konvencije koji nemaju nikakvo utemeljenje u tekstu, pravnom značenju i dosegu, niti cijelom njenom smislu i ideji.


UGLEDNA ZNANSTVENICA ‘Prava meta kritičara Istanbulske konvencije je ravnopravnost žena’