Foto S. Ježina
Iako virusi mutiraju i postaju agresivniji, za sada stvari jesu pod kontrolom i znanost drži korak s mikroorganizmima. No bakterije razvijaju vrlo moćnu rezistenciju prema zadnjim generacijama antibiotika, a na žalost, nemamo na vidiku novih antibiotika
Iako je i laicima jasno da je danas u 21. stoljeću broj smrti uslijed zaraznih bolesti drastično reduciran, svjedoci smo ponovnog izbijanja smrtonosnih epidemija poput još uvijek aktualne ebole u Africi, no i činjenice da bakterije koje izazivaju turbekulozu mutiraju na način da postaju rezistetnte na lijekove, a tuberkuloza i dan danas ostaje uzročnik mnogih smrti diljem svijeta. S riječkim infektologom prof. dr. sc. Ivicom Pavićem, aktualnim pročelnikom Katedre za zarazne bolesti na Medicinskom fakultetu u Rijeci, porazgovarali smo o tome što su glavni problemi zbog kojih je smrtnost i dalje visoka, a epidemije poput slučaja s ebolom mogu u nekoliko mjeseci postati drastični globalni problem.
– Iako je čovjek dovoljno naivan da misli da je on glavni na Zemlji, mikroorganizmi postoje na ovom svijetu puno duže nego što postoji čovjek. Mikroorganizmi se puno brže adaptiraju na promjene u okolini od čovjeka i od kad ljudska vrsta postoji, naš imunološki sustav i mikroorganizmi se međusobno pokušavaju nadmudriti. Kad viruse i bakterije stavimo u kontekst s lijekovima, oni vrlo brzu uspiju razviti svoje obrambene snage, pa postaju rezistentni na lijekove. S druge strane postoje i stalne mutacije u prirodi. To se događa i s mikroorganizmima koje poznajemo kao banalne uzročnike, pa je tako primjerice korona virus koji je jedan od čestih uzročnika prehlade mutirao i 2002. godine u Kini izazvao epidemiju SARS-a, koja je pak krenula po cijelom svijetu. U sedam ili osam mjeseci bilo je oko 8000 zaraženih i nešto manje od 10 posto ljudi je umrlo.
Virus koji inače izaziva prehladu mutirao je na način da je počeo izazivati teške upale pluća. Danas kad je svijet globalno selo i u jednom danu možete doći s jednog na drugi kraj svijeta, a putuju i životinje i hrana, mikroorganizami se lako šire s jednog područja gdje su možda endemični na druga područja gdje se s tim uzrocima prvi put srećemo. Sa SARS-om, koji je tada bio proširen u Kanadi, SAD-u i Africi, a sporadični slučajevi su bili i u Zapadnoj Europi, bilo je zanimljivo to što je nakon osam mjeseci virus jednostavno nestao. Osim par slučajeva kod laboratorijskih radnika koji su radili analize uzoraka, sve je bilo mirno do 2012. godine na jesen kada su u Saudijskoj Arabiji počeli ljudi oboljevati od teških plućnih bolesti, ovog puta uz često zatajivanje bubrega.
Ponovo je izoliran korona virus, ali se pokazalo da to ipak nije mutacija koja je izazvala SARS. Bilo je zaraženo oko 1000 ljudi, ali je smrtnost bila veća. Taj virus je ubrzo izoliran i kod deva, pa je postalo jasno da su se mnogi i na taj način zarazili. Dobio je naziv MERS. No upravo zbog činjenice da je već viđena situacija u kojoj ovaj banalni virus izmutira, postojala su već mnogobrojna istraživanja i tada, 2012. se novu mutaciju vrlo brzo lociralo i potom ograničilo na područje Arapskog poluotoka.
Agresivne mutacije
Dakle, mikroorganizmi se stalno dijele, umnožavaju, stvaraju se milijuni i milijuni virusa svaki sat, i oni u tim svojim prepisivanjima rade greške. Što znači da na kraju više nemamo onaj isti virus »majku«, već se virusi »kćeri« promijene i dobiju neka druga svojstva. Prije nekoliko godina čitali smo puno o »bakteriji žderaču« koja proždire mišiće, kožu, potkožje. Radi se o streptokoku koji je najčešći bakterijski uzročnik angine, ali je taj streptokok doživio mutaciju i postao vrlo agresivan. S druge strane, pored spontanog mijenjanja mikroorganizama, mi sami potičemo promjene s terapijom i lijekovima, pa onda znamo da će virus, što duže dajemo lijekove kod HIV-a ili kod Hepatitisa B, s vremenom razviti rezistenciju, pa je potrebno imati drugi, treći, četvrti, peti lijek koji ćete moći uvesti u toj situaciji. Kod gripe je, na primjer, problem taj što se virus ne nalazi samo kod čovjeka nego i u čitavom nizu životinja, od peradi, svinja do konja.
Pri tome se događa da u jednoj životinji, primjerice svinji, mogu egzistirati i ptičji virus gripe i ljudski virus gripe, pa se u toj situaciji mogu zamijeniti pojedini dijelovi između ta dva virusa i nastane neki novi virus koji može biti patogen za čovjeka. I zato se u početku kad se opet izolira neki takav virus, recimo ptičje gripe, pokušava biti brži od virusa jer opasnost postaje velika jednom kad se taj virus adaptira na interhumani prijenos – s čovjeka na čovjeka. U početku oboljevaju ljudi koji su u tijesnom kontaktu s peradi, no virus tada još uvijek nije adaptiran na širenje s čovjeka na čovjeka, pa je jedna od mjera zaštite masovno ubijanje peradi da se virusu ne bi dalo priliku da se prilagodi interhumanom prijenosu.
U slučaju kad bi to bio neki novi mikroorganizam s kojim se ljudi još nisu sreli, odnosno naš imunološki sustav ga nije zapamtio i nemamo nikakvu obranu, postoji mogućnost neke velike pandemije gripe s tko zna kakvim posljedicama. Iako bi, kad je o posljedicama riječ, teško bilo raditi paralele s onom famoznom Španjolskom gripom, jer je medicina danas bitno drugačija.
Ebolu poznajemo
Jako puno toga, međutim, se svodi na to da se u žarište bolesti dostavi velika količina novca kako bi se pokušao rješiti problem tamo gdje je nastao. Situacija ebole je, pri tome, drugačija od gripe, u smislu da je smrtnost veća. Važna je i tzv. infektivna doza. Kod ebole je dovoljna jedan virus, dok je za izazivanje izazivanje infekcije salmonelom recimo potrebno sto tisuća bakterija, a za koleru 100 milijuna bakterija. Ebola se brzo razvija, ima kratku inkubaciju, vrlo brzo progredira u teške oblike, dakle lako se prenosi i ima visoku smrtnost. Činjenica je da treba proći najmanje šest mjeseci do razvoja cjepiva i da u međuvremenu puno ljudi umire. No, ponavljam, sreća je da virus ebole poznajemo i mnogi laboratoriji su analizirali virus i prije izbijanja ove nove epidemije.
U tzv. hladnim razdobljima izvan epidemija cijelo vrijeme traje nadzor poznatih virusa da se krene u pripremu cjepiva. Konačno, stare epidemije »španjolske gripe« su dovele do toga da danas postoje dva centra, u Londonu i Atlanti, koji prate kretanje virusa influence i putem analize prognoziraju koji će sojevi virusa biti aktivni u idućoj sezoni. Zbog toga se cjepiva protiv gripe uvijek sastoje od tri potencijalna soja koja bi mogla »cirkulirati«, jer je upravo više-desetljetno praćenje virusa omogućilo da se s velikom sigurnošću predvidi koji će virus biti aktivan. U nekim paničnim situacijama, kad bi se prvi puta susreli s nekim virusom, vjerojatno bi se reagiralo brže i s puno manje provjera, kako bi se ipak smanjila šteta.
»Uvezene« bolesti
Ljudi misle da zaštićuju svoju djecu na način da ih ne cijepe jer se boje nuspojava cijepiva, i razmišljaju da ih nepotrebno izlažu nuspojavama jer bolesti nema, no zapravo time polažu zdravlje djece u ruke okoline. No dijete vjerojatno neće biti pod staklenim zvonom u Rijeci cijeli život i nitko više ne može garantirati da neće doći u kontakt s infekcijom. Kako sve više roditelja odbija cijepiti djecu, populacija postaje sve osjetljivija za izbijanje infekcije. Amerikanci su primjerice objavili da je sad nedavno od stotinjak slučajeva ospica koje su imali, njih više od 80 posto bilo kod necijepljenih osoba. Lako je bit hrabar i izbjegavati cijepljenje kad znaš da oko tebe nema bolesnih, ali to više nije garancija. Svako ljeto HZJZ prije početka turističke sezone upozorava da se o tome razmišlja, jer ospica ima u sve više zemalja. Protivnici cijepljenja se utrkuju tko će navesti groznije nuspojave, pa se spominje neka neurološka bolest koja se pojavi u jednom slučaju na 100 tisuća, spominje se multipla skleroza, autizam.
– Iako za neke bolesti nemamo odgovarajuću terapiju, imamo odgovarajuće cjepivo. Tu na našem području imamo krpeljni meningoencefalitis, virusnu bolest koja može završiti sasvim blagim meningitisom bez posljedica, ali može rezultirati i upalom mozga s ozbiljnim posljedicama. Imali smo smrtnih slučajeva u tom smislu i kod mladih ljudi na našem području. Nemamo odgovarajući lijek za tu bolest, nego se treba pouzdati da će se čovjek izboriti svojim imunitetom i preboljeti infekciju, no neki puta će ostati neurološke posljedice i neki trajni invaliditeti. No zato imamo cjepiva i smatram da bi trebalo puno glasnije propagirati ljudima koji žive u tim šumovitim krajevima ili se po prirodi posla kreću puno po šumi, da se cijepe protiv krpeljnog meningoencefalitisa. Sličan je slučaj i s nekim drugim bolestima koje se mogu prevenirati cijepljenjem…
No malo tko kaže kolike su šanse razvijanja komplikacija nakon prirodno preboljelih ospica. Rijetko kad ćete u tim tekstovima na internetu naći podatak da jedna na 1000 osoba oboljelih od ospica dobije upalu mozga, a od toga onda 15 posto slučajeva završi fatalno, a kod 25 posto njih razvijaju se trajna neurološka oštećenja, mentalna retardacija, slijepoća, epilepsije i dr. Dakle mi govorimo da nas straši 1: 100 000 mogućnosti nuspojave, ali nas ne straši 1: 1000 mogućnosti upale mozga s mogućim fatalnim ishodom i teškim posljedicama. Svojedobno se jako puno pričalo u javnosti kako živine soli u cjepivu izazivaju autizam, no od 2001. njih više nema u cjepivima, a autizma ima i dalje i to sve više.
Dio razloga zasigurno leži u činjenici da ga se danas bolje prepoznaje i dijagnosticira, a sve veći broj studija povezuje ga s genetskim poremećajima. U svakom slučaju, nelogičan je taj pristup ljudi koji dođu kod doktora i pitaju možete li vi meni sto posto garantirati da se ništa neće dogoditi ako cijepim dijete. Nema stopostotne garancije nizašto. Možete imati teške posljedice od andola, pa i injekcija vitamina.
Strah od nepoznatog