Rada Borić je znanstvenica, aktivistica, feministica, a odnedavno i formalno političarka koja dugo javno djeluje. Od prošle godine je zastupnica Nove ljevice u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Bila je dugogodišnja lektorica hrvatskog jezika u Helsinkiju, napisala je prvi finsko-hrvatski i hrvatsko-finski rječnik. Za vrijeme rata radila je s izbjeglicama u Centru za žene žrtve rata, jedna je od osnivačica Centra za ženske studije. S Radom Borić razgovarali smo o 8. martu, Međunarodnom danu žena, današnjem položaju žena, socio-ekonomskim problemima žena, a razgovor nije mogao započeti ničim drugim nego jednom od u javnosti najsnažnijih tema u posljednjih godinu dana – Istanbulskom konvencijom.

Ovogodišnji 8. mart, a i godina koja mu prethodi, prolazi u raspravi o Istanbulskoj konvenciji i njenoj neratifikaciji. Što se može iščitati iz toga što je ovo već treći saziv parlamenta i treća vlada, a ta Konvencija koja je posvećena borbi protiv nasilja nad ženama i nasilju u obitelji još uvijek nije ratificirana?

– Mogli bismo iščitati nekoliko stvari. Zašto je ratifikacija u ovom trenutku sporna, ako se s jedne strane čini da postoji suglasje svih, i desnih i lijevih, pa i prethodnih vlada koje Konvenciju nisu ratificirale iako su mogle, a govore da je nisu ratificirale zato što nije bilo dobre ekonomske podloge koju ta Konvencija doista i traži. Dok je Hrvatska bila u europskoj čekaonici naučili smo da je ona potpisivala sve što je trebalo, ali nije, kako bi se to novohrvatski reklo »mečirala«, odnosno osiguravala sredstva za provedbu. Dakle, kada je bilo potrebno osigurati sredstva, SDP-ova je vlada rekla da nema osigurana sredstva. Tako je govorila i da nema osigurana sredstva za Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u ratu, pa su na kraju sredstva pronađena. I doista je tada trebalo reći i da je zakon izuzetno važan i da se sredstva mogu naći jer ako se mogu udvostručiti sredstva za branitelje, onda se mogu naći i za žrtve, sve, i muškarce i žene, seksualnog nasilja u ratu.

SDP-ovska vlada Konvenciju je propustila ratificirati, ona smiješna Oreškovićeva vlada se time nije niti stigla baviti i da je htjela. S Oreškovićevom vladom je došla poputbina ekstremno desnih organizacija, posebice iz Sjedinjenih Država, a došlo je i nešto ljudi koji su dobili pozicije u Vladi i ministarstvima, iz te iste Amerike i Australije. Oni su donijeli, ne bih rekla samo konzervativne svjetonazorske priče, jer je u redu biti konzervativan, nego nešto što u svakom slučaju ide na štetu žena. Oni nominalno govore da su neprijeporno protiv nasilja nad ženama i umjesto da tu stave točku, stavit će »ali«. U Istanbulsku konvenciju upisuju nešto čega tamo nema, rodnu idelogiju.

Politička volja

Rasprave o tome traju godinu dana.

– Da. Uvijek je najvažnija politička volja. Premijer Andrej Plenković sigurno ima ruku u Saboru koje bi izglasale Konvenciju. Pri tome mislim i na one koji čine njegovu koaliciju – zastupnike manjina i HNS. Na tematskoj sjednici Odbora za ljudska prava u utorak čuli smo i oporbenu zastupnicu iz Mosta koja podržava ratifikaciju i to bez obzira na nedavnu izuzetno neprimjerenu izjavu Bože Petrova da nam se nešto kroz tu Konvenciju šverca. Dio Crkve, i to onaj koji ima moć, je protiv. Mi znamo da se Konvenciju može izglasati, znamo da bi bilo dovoljno ruku da je se izglasa. Pitanje je zašto se ne izglasava? Što priječi premijera?

Što je konkretna posljedica neizglasavanja? Navodi se da je u posljednjih deset godina više od 300 žena u Hrvatskoj ubijeno.

– Četiri su temelja Istanbulske konvencije. To je prevencija nasilja koja je također sporna ultradesnim krugovima jer im je sporno što će se u prevenciji učiti. Drugo je zaštita žena, odnosno stvaranje zaštitnih servisa za žene. Potrebno je, uz ostalo, povećati broj skloništa za žene žrtve nasilja jer Konvencija navodi da na 10.000 stanovnika treba imati sklonište. Ono što je najzanimljivije i što je najveći prijepor, a to desnici ne smeta, jest to da je država odgovorna za nasilje. Spomenuli ste 300 ubijenih žena. Prošle godine ubijeno ih je 18 i u samo dva slučaja nije bilo prethodno prijavljenog nasilja. To znači da je sustav negdje zatajio. Ako bi se to nakon ratifikacije dogodilo, onda bi se žrtve takvog nasilja mogle žaliti, ali bi se mogli žaliti i recimo roditelji žrtve tužeći državu zato što nije uradila sve da se nasilje ne dogodi. To je ključno. Ako se ti mehanizmi ne pokrenu u Hrvatskoj, mogu se pokrenuti postupci i pred Europskim sudom za ljudska prava i u tim bi slučajevima država plaćala odštetu. Četvrto polje je nadzor provedbe Konvencije.

Država bi već sada trebala reagirati ako se netko tko se protivi Konvenciji služi, reći ću tešku riječ, lažima, dakle neistinama. Na spomenutoj tematskoj sjednici Odbora za ljudska prava čuli smo da se 30 udruga povezalo u nešto što se zove »Istina o Istanbulskoj«, a koriste se neistinama, doista trumpovskim »fake news«. Netko bi trebao reći »ne možete narodu govoriti neistine i strašiti ga«.

Devastacija radnih prava

Pitanja žena nisu samo Istanbulska konvencija. Aktualno pitanje, toliko dugo je aktulano da je postalo evergreen, je rad nedjeljom i rad bez ugovora na neodređeno vrijeme. Ovo drugo vjerojatno u podjednakoj mjeri pogađa i muškarce i žene, a rad nedjeljom, mimo službi koje moraju raditi nedjeljom zbog prirode svog posla, u pravilu pogađa žene, posebno u trgovini. Neke udruge koje se svrstava vrlo desno, poput »U ime obitelji«, zalažu se za to da se to barem suzbije.

– Istanbulska konvencija je iz fokusa maknula druge oblike nasilja nad ženama. Zasigurno jedan od najvećih problema za žene u Hrvatskoj je ekonomsko nasilje i sva devastacija radnih prava koja se tiču i žena i muškaraca. Žene su dodatno diskriminirane na tržištu rada: muškarcu kada traži posao neće se dogoditi da ga pitaju kani li rađati. Diskriminiraju se dodatno i kada se kaže da se za treće ili četvrto dijete daju dodatne olakšice. Što znači kada žena četiri ili pet godina ostaje izvan tržišta rada i nije se imala priliku usavršavati u svom poslu? Bit će teže zapošljiva. Žene su i dodatno izložene seksualnom nasilju. Zamislite kakva žena mora biti prema potencijalnom gazdi ako ima ugovor na tri mjeseca ili pola godine, ne bi li sačuvala posao.

Netko će reći da se slažem s gospođom Željkom Markić oko nerada nedjeljom. Ali ja se slažem i s papom da je prostitucija nasilje i da je ne treba legalizirati.

Dojam je da je jedan od prioriteta države u posljednje vrijeme demografija, odnosno populacijska politika. Postoji niz radova znanstvenika, primjerice Anđelka Akrapa, koji pokazuju da rad nedjeljom u trgovini ima izravan negativni utjecaj na demografske pokazatelje.

– Naravno. Ne bih demografiju gledala samo kroz rađanje ili nerađanje.

Ali muškarci i žene teško mogu zasnovati obitelj u takvim uvjetima. To nije pitanje žene kao stroja za rađanje.

– Žene ne mogu biti samo stroj za rađanje koje će, budu li to, dobivati beneficije. Kako će dvoje mladih koji su zaposleni na određeno vrijeme dići kredit, a nisu kreditno sposobni? Kako će kupiti svoju prvu nekretninu? Kakvu sigurnost za odgajanje djece imaju, ako nemaju sigurnost rada? Hrvatski problem je ponajprije sigurnost, ali ne vojna sigurnost pa da kupujemo stare avione, nego sigurnost od nasilja, sigurnost posla, pristojno plaćenog posla. Za 8. mart ćemo pred Vladu odnijeti prijedloge zakona koji upravo ciljaju na tu sigurnost i prosvjed smo nazvale »Blagajnica želi ići na more«. Tim blagajnicama, ženama u trgovini i trgovačkim lancima, treba vrijeme za kulturu, za odmor. Mi tražimo one starinske tri osmice.

Znanje nema moć

Onda znači da su u pravu oni koji tvrde da se Hrvatska vratila u 19. stoljeće. To je zahtjev iz tog stoljeća.

– Nažalost, vratila se. Ne radi se samo o radnim pravima. Govorili smo o nasilju nad ženama. Malo smo svi zaboravili, a to nas čeka iza prvog ugla, da ta ista ekstremna desnica kao sljedeća na udaru ima reproduktivna i seksualna prava. To je zadiranje u privatnost. Oni bi s jedne strane vratili nasilje u privatan prostor, u četiri zida, a s druge bi radili kontrolu nad privatnom odlukom žena i njenih partnera.

Kako ukratko generalno ocijeniti položaj žena u Hrvatskoj danas? S jedne strane govorimo o problemima, a s druge neke su se promijenile. Žene će, ako već nisu, ubrzo biti obrazovanije i njih studira više nego što ih je u udjelu stanovništva.

– U visokom obrazovanju nam se događa nešto što se događa u cijeloj Europi, a to je da oko 60 posto diplomiranih čine žene, 40 posto muškarci. Pitanje je to i promjene paradigme jer čini se da znanje nema moć.

HAZU je samo pokrovitelj, ne financira žene u znanosti, već to financira L’Oreal Adria kroz stipendijski program. Od 35 žena koje su se javile za stipendiju, dodijeljene su tri. Zašto svih 35 nije dobilo stipendije, ako ćemo poticati žene u znanosti, a Akademija, koja je financirana iz proračuna, nije uložila ni jednu kunu u nagradu. To je samo jedna od malih mjera. Govorili smo o demografskoj obnovi, a o njoj se ne može govoriti ako nema popodnevnih vrtića, ako su sve socijalne službe u propadanju, ako žene u obitelji imaju stare i bolesne roditelje i po rodnim ulogama su one te koje brinu i o djeci i o starim roditeljima. Ponovno se uspostavlja priča da muškarac mora biti hranitelj i branitelj, a žena mora preuzeti odgovornost doma.

Dovoljno je pogledati definiciju žene objavljenu u hrvatsko-hrvatskom rječniku Školske knjige i Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«. U starijem Anićevom rječniku stoji da je muškarac odrasla osoba muškoga spola, a žena je za razliku od muškarca odrasla osoba. Dakle, muškarci su norma, žene su razlike. Ali, u ovom rječniku piše da je žena i ona koja je najzaslužnija za uzgoj i odgoj djece. Ne znam odakle im ovaj »uzgoj«, nisu djeca biljke. Ako se u jednom rječniku upisuje što bi bila uloga žene, onda doista imamo pravo govoriti o kakvom se perpetuiranju 19. stoljeća radi.

Jednaka prava

Oni su u tu definiciju upisali rodnu idelogiju.

– Točno. To više nije neutralna definicija, iz nje se doista iščitava ideologija.

Postoji nešto što se tiče samog 8. marta. Smeta li vam što se na taj dan ženama poklanjaju ruže, što se posebno za žene oglašavaju razni popusti, od ugostiteljskih do raznih kupnja. Nije li već to što se ženama na 8. mart, zato što je 8. mart, daje popust od recimo 20 posto, na neki način ponižavajuće?

– Jest, ponižavajuće je, ali ne smijemo zaboraviti da živimo u neoliberalnom kapitalizmu koji će iskoristiti svaku priliku da nam nešto dodatno proda. Ista je priča i s Valentinovom koji je uvoz. Za Valentinovo muškarci moraju kupovati ruže, čokoladice, crvena srdašca, a pri tome zlostavljaju žene. Isto je i s 8. martom.

Žene tradicionalno zaslužuju i kruh i ruže, ali mislim da nam ne trebaju ruže dok nemamo kruha i da ne trebaju popusti od 20 posto na kozmetiku koju si te žene ne mogu priuštiti niti s tim popustom. Devedesetih je on bio proskribiran jer je bio tretiran kao socijalistički blagdan, ali netko vrlo nepismen je zaboravio da je to Međunarodni dan žena i da se obilježava tradicionalno. U socijalizmu se slavio tako što su žene išle na izlete, a muškarci su doma donosili cvijeće zamotano u zgužvane novine. Sretna sam što danas donose cvijeće svojim prijateljicama, ženama, djevojkama i onako, bez posebnog povoda. Svaki dan bi trebao biti 8. mart što se tiče ženske borbe. Tragično je da se doista vraćamo nekoliko koraka unatrag. Sva prava za koja su se izborile naše mame i bake, seksualna i reproduktivna prava, radna prava, za sve se moramo boriti ponovo.

Koliko je to posljedica međunarodnih okolnosti? To nije ekskluzivno hrvatski fenomen.

– Slažem se. Istraživanja rađena nakon izbijanja krize 2008./2009. godine pokazala su što su donijele mjere štednje u Europi. Steže se kaiš za socijalne servise i u onom trenutku kada više nema dječjih vrtića, domova gdje će biti smješteni stari roditelj, taj teret kao da se ponovno vratio na žene, na njih kao na one koje se brinu. Mi se rado brinemo za druge, ali želim imati ne samo jednaka prava i jednake mogućnosti kao muškarci, želim imati jednako ostvarenje tih prava i mogućnosti.