Foto D. KOVAČEVIĆ
Milanović je lani govorio da euro, sam po sebi, ne jamči niže kamate (što je i istina), dok je u samoj kampanji na jednom predizbornom skupu (u Ogulinu) i otvoreno stao uz domaću valutu rekavši da, »kakva je – takva je, naša je.« Ekonomski suverenizam neki su mu zamjerili, a neki tvrde da je to rekao »u žaru borbe« te da sigurno neće biti protiv uvođenja eura, jer je svjestan političke težine tog pitanja. Prije će biti korektiv, nego kočničar
RIJEKA – Pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima otvara, naravno, prije svega pitanje suradnje između predsjednika i premijera, no s obzirom da je jedan od strateških ciljeva Vlade Andreja Plenkovića uvođenje eura, a da se Milanović u kampanji, možda i ne posve iskreno, oko eura odredio donekle skeptično, pitanje je može li to biti poteškoća za plan koji si je zacrtao Plenković, u suradnji s guvernerom Hrvatske narodne banke Borisom Vujčićem.
Zanimljivo je da je Vujčić na čelo HNB-a 2012. došao upravo uz podršku tadašnje Milanovićeve vlade.
Bio je, ustvari, Milanovićev izbor, u trenutku u kojem je tadašnji premijer odlučio uskratiti daljnju podršku Rohatinskom, koji je pak iza sebe već tada imao dva mandata.
Ako je već moralo doći do promjene, Vujčić je bio logičan izbor, jer je svo vrijeme bio drugi čovjek HNB-a, nazora veoma sličnih onima pokojnog Rohatinskog.
To je pak jamčilo stabilnost tijekom prenošenja monetarne vlasti.
No, Vujčić je, nakon što je Milanovićeva vlada izgubila izbore, u nastavku brzo našao zajednički jezik s Plenkovićem, čija mu je dakle vlada 2018. povjerila još jedan mandat na šest godina.
Mandati guvernera protežu se na šestogodišnja razdoblja, dakle traju dulje od političkih ciklusa, i predsjedničkih i parlamentarnih, baš zato da bi se izbjeglo »zbližavanje« između nositelja vlasti koji moraju surađivati, ali i biti neovisni jedan o drugom. No, politika naravno diktira sve procese, pa na nju nije imuna ni funkcija guvernera.
Gospodari priče
Uglavnom, Milanović je lani govorio da euro, sam po sebi, ne jamči niže kamate (što je i istina), dok je u samoj kampanji na jednom predizbornom skupu (u Ogulinu) i otvoreno stao uz domaću valutu rekavši da, »kakva je – takva je, naša je.«
Kazao je i da »nema pravih i bespogovornih argumenata da je uvođenje eura prava stvar«, dok je zagovaratelje eura bez pravih argumenata nazvao »gospodarima priče«.
Kritiku uvođenja eura, odnosno ekonomski suverenizam tog tipa, neki su mu zamjerili, a neki tvrde da je to rekao »u žaru borbe« te da sigurno neće biti protiv uvođenja eura, jer je svjestan političke težine tog pitanja.
Na novogodišnjem pak primanju u središnjoj banci, neki su visokopozicionirani ljudi iz te institucije neslužbeno komentirali kako je očito da Milanović i Vujčić dugo nisu razgovarali, jer da jesu, Milanović sigurno ne bi bio protiv eura, impliciravši dakle da ga netko pogrešno instruira i savjetuje, u smislu da ulazak u eurozonu znači još jedan korak bliže eurointegracijskim procesima, ne samo u kontekstu ekonomije nego i u smislu vrijednosti, otvorenog društva, različitosti i svega onog što Europa (još uvijek) predstavlja.
No, budući da je Milanovićev politički identitet neporecivo i čvrsto vezan upravo uz ove, europske vrijednosti, teško da će i nakon kampanje biti zagrižen po ovom pitanju.
Vjerojatnije je da će se tu ipak naći zajednički jezik na relaciji Plenković-Vujčić-Milanović, budući da sva trojica pripadaju vrlo sličnom, proeuropski orijentiranom, intelektualnom krugu.
Podrška Snage
Ono na što bi, međutim, Vlada i HNB trebali računati je da bi Milanović, iako naravno razumije političku težinu procesa, mogao naglasak staviti na stvarne ekonomske implikacije uvođenja eura, za građane i potrošače, gdje stvari nisu baš tako ružičaste kako ih tumače sadašnji nositelji vlasti.
Taj socijalni moment na kojem će možda inzistirati Milanović mogao bi tako postati tek korektiv, a nikako točka razmontiravanja postojećih procesa, što je dobro.
U jednom od sučeljavanja Milanović je rekao da je »ponosan na pitanje franka«, te da će »ljudi koji su tužili banke imati njegovu podršku.« Ova godina donosi rasplet slučaja švicarac. Naravno da institucija predsjednika tu ne dopušta upliv na bilo kakve odluke, a Milanović je i obećao da će se svojih ovlasti držati, te ih ničim ne prekoračivati. Zbog toga je dijelom i dobio glasove. No, stvar je u tome što je svojim simboličkim kapitalom uspio djelovati kohezivno na određeni dio političkog spektra; postao je onaj koji okuplja, a to neće biti nevažno ni za budući koalicijski potencijal SDP-a.
Uostalom, najvažniji zapravo doseg koji Milanović baštini sam od svoje bivše vlade jest odluka o konverziji kredita u švicarskim francima. Taj je potez, koji je nažalost odrađen tek pred kraj mandata, najveći socijalni iskorak Milanovićeve vlade gdje je ona koliko-toliko potvrdila svoju lijevu orijentaciju, onu koja bi trebala štititi obespravljene, socijalno ugrožene, malog čovjeka – bez ikakve primisli da mu se patronizira.
Bivša Milanovićeva Vlada rekla je tada »stop« bankarskom korištenju prilike da još zaradi na dužnicima, te je donijela zakon kojim se Hrvatska istaknula kao najradikalniji primjer »obračuna« s bankarskim lobijem u ovom dijelu Europe.
Za vjerovati je da Milanoviću to birači ni sada nisu zaboravili, a znakovita je i podrška koju je dobio od Gorana Aleksića i stranke Snaga. Ta je opcija vrludala, od podrške Mostu pa dalje, da bi se sada ipak konačno priklonila onome tko je jednom zaista nešto konkretno po pitanju švicaraca i napravio.
