Slučaj Trnjanske Savice

Park je naš: Građani trebaju livade, parkove i rock, a ne kič, plastiku i silikone

Vanja Vesić

Foto Slavko Midzor/PIXSELL

Foto Slavko Midzor/PIXSELL

Ovotjedni građanski prosvjedi u parku na Savici igrom slučaja nisu završili fizičkim nasiljem. No, zato je bilo onog, verbalnog nasilja, sočnih psovki i vrijeđanja, čak i prema djeci



Nakon dobrodošle propasti personaliziranog plana zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da baš u parku na Trnjanskoj Savici izgradi crkvu s parkiralištem, čini se da mu je ovog tjedna propala i ona »rezervna« osvetnička ideja da umjesto nesuđene bogomolje opet mimo volje građana ali s njihovim novcima isčupa dvadesetak stabala i uništi travnjak te »posadi« novi betonizirani park s plastičnim i gumenim rekreativnim stazama.


Neočekivano, Bandić se ovih dana obratio domaćoj javnosti i objavio kako ipak odustaje od projekta silikonskog parka na zagrebačkoj Savici i traži neku novu lokaciju jer, eto, »ne želi ići protiv volje građana«.


Ovom neočekivanom izljevu osjećaja za participaciju građana u odlučivanju, uhodanu tekovinu uređenih demokratskih država ali i nekih ne tako davnih vremena suodlučivanja na ovim prostorima dugovječni gradonačelnik izrekao je, prigodno, uoči lokalnih izbora na kojima se natječe za još jedan mandat na čelu hrvatske metropole. Razumljivo, prosvjednici s Cvjetnog trga, s najpoznatijeg simbola urbanističkog zločina grohotom se smiju.





Ključan problem jest što gradski oci ne shvaćaju ili ne žele shvatiti da su zelene površine između stambenih višekatnica novogradnje na Savici, kao i u većini sličnih kvartova ciljano i urbanistički zamišljene kao tzv. tampon zone, mjesto za odmor i boravak stanara obližnjih zgrada, nepretenciozne travnate površine sa zasađenim stablima koje imaju potencijal za dodatno oplemenjivanje i sadnju dodatnog zelenila. Bilo kakve intervencije umjetnim materijalima nauštrb zelenog okoliša urbanistički je nonsens i kič koji šteti kvaliteti stanovanja, napose, u današnjim okolnostima utječe i na kupoprodajnu vrijednost nekretnina. Čak, štoviše, u gusto naseljenim urbanim područjima treba se i forsirati povećanje fonda postojećeg zelenila. Teza pojedinih stručnjaka da je riječ o drugorazrednim zelenim površinama ne opravdava devastacijske zahvate, pogotovo ne mimo javnih rasprava s građanima i konzultacija sa strukom. Ovakvi i slični projekti u kojima se predviđa korištenje materijala poput betona, gume i plastike zapravo bi se trebali graditi na devastiranim gradskim i drugim površinama, primjerice, na poligonima bivših industrijskih postrojenja i skladišta. Svakako, to bi moglo imati i komplementarne prednosti i sinergijski efekt s pripadajućim objektima. To mogu biti velebni prostori nekadašnjih tvornica i hala, neka od mjesta gdje je došla i prošla neslavna privatizacija – mjesta gdje trava odavna više ne raste.



Iznenadna Bandićeva senzibilnost za volju građana dogodila se nakon što su ovog tjedna stanovnici Trnjanske Savice spriječili upad bagera na travnjak i početak radova. Računica Bandićevog izbornog tima pokazala je da baš nije najbolji tajming za inaćenje s građanima i uništavanje kvartovskih zelenih površina. Em je to ludost »teška« 12 milijuna kuna koja bi se financirala iz gradskog budžeta, em bi projekt izradila stanovita »Arhitektura u bijelom« firma osnovana tek prije tri mjeseca, a da o nepostojanju natječaja za izbor najpovoljnijeg ponuđača i ne govorimo.



S tim brojkama i podacima nije se uputno hvaliti dok se lovi novi mandat. Previše riskantno i za jednog Bandića, pogotovo u situaciji kad su se mediji, barem privremeno, odlijepili od manipulativnog praćenja ideoloških brbljarija novokomponiranih instant-zvijezda zagrebačkih izbora i pažnju usmjerili na, činjenično, puno relevantnije izborne subjekte i projekte, vrišteće probleme lokalne zajednice koja izlazi na birališta za tri tjedna.


Uzmak uoči izbora


Očekivano, građanska inicijativa »Čuvamo naš park« koja je prosvjednim akcijama i danonoćnim dežurstvom u parku okupila preko 500 građana i spriječila ponovnu devastaciju zelenila ne vjeruje u Bandićevo odustajanje – smatra da je posrijedi samo privremeni uzmak uoči izbora. Ispada tako da se gradonačelnik namjerio da izgradi bilo što, samo da se gradi.


Takva fiksacija naizgled, protivi se zdravom razumu, osim ako nije u pitanju nešto »opipljivije«, goli interes za brzom zaradom nekog građevinskog ili inog lobija kojem se jako žuri. Riječ je zahvatu koji je predvidio uklanjanje prirodne trave i zamjenu betonom i sintetskim pokrovom na površini od čak 9.300 četvornih metara(m2) i opločnike na 1.500 m2. Takva ludorija, preračunato, znači čak 42 posto nepovratno izgubljene površine parka.



U noći s 18. na 19. travnja u parku na Savici osvanula je tabla s pomalo nestvarnom, gotovo psihodeličnom slikom novog parka i naredno jutro izazvala zgražanje stanovnika. Taman su uspjeli spriječiti gradnju crkve u parku i prisiliti Bandića da je zdravorazumski pomakne 150 metara dalje. Ispred te iste table u 7 sati sati ujutro 19. travnja pojavio se zagrebački gradonačelnik i slavodobitno najavio početak gradnje betonsko-plastičnog kičeraja:


– Za četiri mjeseca se ovdje vidimo u najljepšem parku u gradu Zagrebu, investicija je teška oko 12 milijuna kuna –  rekao je tada i nakon sedam dana sve porekao.


Podrška građevinskim planovima


Ovotjedni građanski prosvjedi u parku na Savici igrom slučaja nisu završili fizičkim nasiljem. No, zato je bilo onog, verbalnog nasilja, sočnih psovki i vrijeđanja, čak i prema djeci, što je rijetko kad zabilježeno uz prisustvo kamera i novinara. Naime, uz 500 prosvjednika ove srijede u isti park stigli su i njih 250 tzv. kontraprosvjednika koji su pak došli podržati Bandića i izgradnju »novog parka«. Otkrilo se da su stigli na poziv Marina Ćubele, predsjednika UHVIDR-a Peščenica, dakle, iz sasvim drugog kvarta koji nema veze s Trnjanskom Savicom.



Portal Index snimio je i sms-poruku poziva koju je Ćubela poslao članovima svoje udruge. No, po svemu sudeći upravo je netko od ratnih veterana otkrio novinarima da je »kontraprosvjed« bio režiran i motiviran kao podrška Bandiću i njegovim građevinskim planovima. Bliski susret prosvjednika i Bandićevih fanova priječilo je tridesetak interventnih specijalaca. S dubokim gađenjem među novinarima komentirala se situacija kada se 14-godišnja djevojčica iz kvarta pokušala obratiti kontraprosvjednicima. Kamo sreće da nije:


– »M’rš tamo, je.. mater« – prostački joj je dobacio netko iz gomile, vičući i psujući još koješta na njezine naivne riječi:


– Ja sam u ovom parku odrasla, imam 14 godina. U njemu sam bila svaki dan nakon vrtića s mamom. Ne razumijem čemu ovo sada – pokušavala je s njima komunicirati djevojčica. Uzaludno. Likovi koji su joj po godinama mogli biti očevi ili djedovi, blago rečeno, nisu bili pri sebi:  


– Nemoj mala dizat’ tenzije, past će krv – dobacio je drugi iz gomile i pokušavao joj se približiti. Pred kamerama su govorili da su mnogi od njih naoružani(!?). Policija nije nikog privela, a možda je trebala. Zlu ne trebalo. Pošteđeni nisu bili ni predstavnici medija. U jednom trenutku novinaru Radija 101 jedan od nasilnika izbio je mobitel iz ruke a potom je drugi, ocvali huligan od nekih svojih 60 godina života, ne znajući da ga je snimila kamera, nogom šutnuo njegov aparat. Primitivizam se vidio na svakom koraku, a uzaludno su prisebniji kontraprosvjednici pokušali urazumiti svoje agresivnije članove. Strpljenja nisu imali, što je u konačnici utjecalo da se brže raziđu.


Izgubljen osjećaj za lijepo


Stanovnici Trnjanske Savice ostali su čuvati park. I to 0 do 24 sata organiziranjem danonoćnog dežurstva. Za zajednički park ispod prozora, vrijedi se boriti, po drugi put:  


– Naša borba je pozitivna i nema šanse da odustanemo! Policija nas može jedino silom odvesti, a takvo bi nasilje bilo protivno svim demokratskim procesima – poručila je u ime građanske inicijative organizatorica Nevenka Trumbetaš – Bakić. Bandić, u pomalo autističnom stilu, tvrdi da »ne zna« tko su ti ljudi koji prosvjeduju:   


– Ne znam tko na Savici prosvjeduje. Pričekat ćemo još par dana pa ćemo vidjeti što je. A ono što ja mogu sigurno reći da kada se većina ljudi na Savici izrazi da ne žele park mi ćemo vratiti u prvobitno stanje, a park ćemo – projekt od 12 milijuna kuna – napraviti negdje drugdje u Zagrebu, jer na silu se ništa ne radi. Gradonačelnik nikada neće to raditi i neće tamo raditi ništa protivno volji ljudi – izgovarao je zagrebački gradonačelnik. Jednako kratku ali puno životniju poruku imao je jedan od sudionika prosvjeda, generacijski Bandićevog godišta:  


– Ljudima treba dati livade, parkove, knjige, rock, ljubav i posla da mogu živjeti i raditi na sebi da ne zatupe. Pogotovo je to važno za djecu i mlade. A sve te gluposti, silikoni, betoni, plastike!? To je opasno za fizičko i mentalno zdravlje građana. Prođite Zagrebom i pogledajte u balkone i prozore zgrada. Ljudi više ni ne sade cvijeće u vazama. Izgubili su osjećaj za neke lijepe, jednostavne stvari. Nemaju vremena, možda gledaju sapunice ili one tv-manijake koji vode večernje političke emisije. Truju si dušu i krate život. Parkovi su važni, oni su najbliži kontakt gradskog čovjeka s prirodom – zaključio je naš sugovornik. 


    


Ono što bi u bliskoj budućnosti moglo zabrinuti građane nekih drugih kvartova jest spomenuta Bandićeva najava da će odustajanjem od prvotne lokacije potražiti neku novu. Dakle, moguće je da se dogodi ponavljanje potpuno istog scenarija samo u nekom drugom zagrebačkom naselju u kojem, građani, možda i neće imati vremena da se pošteno organiziraju. Bit će zanimljivo doznati koji će kvart biti te sreće da mu se u već viđenom političko-promotivnom hororu u 7 sati ujutro u parku nacrta gradonačelnik Bandić. Ipak, šanse mu nikad nisu bile manje, ma koliko računao na sms-kontraprosvjednike.