Priča je, čini se, počela u nedjelju, kad je voditelj poznate emisije »Nedjeljom u dva« na HRT-u Aleksandar Stanković održao monolog kojim se založio za zaustavljanje govora mržnje na internetu, za posijecanje te džungle hejta koja truje iole suvisliju javnu raspravu. Načelno – pohvalna inicijativa. Trolove koje šire mržnju i one koji ima daju prostora pristojno društvo treba makar pokušati zaustaviti.
Nije da već godinama ne svjedočimo propasti domaćeg novinarstva. Da se, uz stravičan gubitak financijske snage većih medija, proizišle iz novih tehnoloških okolnosti distribucije vijesti i shodnom nesnalaženju da se na njih prilagode, dramatično gubi kredibilitet, a javna rasprava zagađuje političkim i korporativnim lažima i poluinformacijama svih vrsta.
Sva ta strka
Priča je, čini se, počela u nedjelju, kad je voditelj poznate emisije »Nedjeljom u dva« na HRT-u Aleksandar Stanković održao monolog kojim se založio za zaustavljanje govora mržnje na internetu, za posijecanje te džungle hejta koja truje iole suvisliju javnu raspravu. Načelno – pohvalna inicijativa. Trolove koje šire mržnju i one koji ima daju prostora pristojno društvo treba makar pokušati zaustaviti.
I – hop! Već dan poslije domaći mediji objavljuju priču o tome da Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva kreće u obračun s »digitalnim Divljim zapadom« i da će se novim zakonom urediti govor mržnje i širenje lažnih vijesti na internetu. Sama vijest nije toliko čudna – svako malo neki državni ured, stranka ili političar imaju ideju o tome da bi se moglo krenuti, ili da se kreće (ako su na vlasti) u neke zakonske izmjene. No, kad je stvar ovoliko dramatično nedefinirana, dakle zna se samo namjera i apsolutno niti jedan drugi detalj, onda je malo čudo da tako nešto uopće dobije koji redak u novinama ili sekundu u tv-prilozima. Kad ono – naslovnice, cijele stranice, višednevno nastavljanje priče, debate, tiskovne konferencije, kolumne…
Što je najzanimljivije – sve ono što dosad znamo, a čime bi se navodni zakon trebao baviti je već – zakonski regulirano! Pa ni danas nije dozvoljeno širiti mržnju, lažne vijesti, ili prijetiti. Policija je posljednjih mjeseci, štoviše, bila dosta ažurna po pitanju prijetnji putem interneta i društvenih mreža.
Čemu, onda, pobogu sva ta strka?!
Proces ničega
Ona je očito nastala prije svega zbog odavno obavljenog procesa odumiranja medijskog i bilo kakvog drugog promišljanja stvarnosti. Jede se ono što je servirano i to s brzim, nervoznim ugrizima i sa što više laveža. Jedna rutinska i otužno nepotpuna vijestica koja je razvučena preko cijele stranice i stavljena na naslovnicu tako postaje »materijal« o kojem odmah konkurencija mora raditi nastavke »priče«, a novinarska pješadija s mikrofonima i unaprijed pripremljenim pitanjima nastalim očito isključivo čitanjem naslova zaskače ministre i političare. Oni, jasno, odmah daju svoja tumačenja, podrške i kritike nečemu što uopće ne postoji, nakon čega slijedi rafal komentara i kolumni, pa reakcije na njih, pa nove naslovnice i cijeli proces ničega veselo kreće iznova.
Opisana situacija je već godinama solidno precizan opis medijsko-političke stvarnosti u Hrvatskoj, samo što je doista rijetko da cijela jedna tema oko koje se društvo pjeni i bavi danima u svojoj suštini – ne postoji. Jer, valja ponoviti čak i ako se doista krene u izradu tog već čuvenog zakona, nema odgovora ni na pitanja o tome tko će ga raditi (mnoge organizacije koje su navedene kao suradnici na pisanju zakona nemaju pojma o tome), ne zna se po čemu bi se razlikovao od postojećih zakonskih rješenja, ne zna se čime bi se točno bavio… Ništa. Ideja je to tek najopćijeg mogućeg tipa »hajdmo napraviti zakon kojim ćemo ojačati gospodarstvo« koja se, čini se, malo otela kontroli.
Black ads
Sve ovo, naravno, ne znači da nema stvarnih i golemih problema s utjecajem interneta i poglavito društvenih mreža na društvo i demokraciju. O mogućem reguliranju internetskih divova koji su zapravo postali najveći izdavači – iako se na njih uglavnom ne odnose sadašnji medijski zakoni – dumaju mudre glave s obje strane oceana. Lažne vijesti i širenje mržnje nalaze plodno tlo na društvenim mrežama i imaju potencijala ugroziti i samu stabilnost demokracija, stoga je to problem koji ne poznaje državne granice. No, koliko je rasprava hrvatske medijsko-političke javnosti o tobožnjem zakonu koji bi imao regulirati te probleme promašena pokazuje i jedna pojava o kojoj se kod nas ni ne govori.
Logičan ishod pojave da se nepostojećoj temi daje golemi medijski prostor je taj da se onima koje doista postoje oduzima kisik. Osnovno je to pravilo svakog dobrog spina (»Treba nahraniti medijsku zvijer«, jedan je od osnovnih aksioma ovog nauka prodavanja magle), a kako je narodna vlast konačno ukinula zabranu koju je nametnula nenarodna – za novce građana će se iste opet moći obmanjivati PR trikovima iskusnijih magova.
Tako se, eto, umjesto priče o golemom skandalu zbog pokušaja ministra branitelja da skida njemu nepoćudne filmove s programa javne televizije i umjesto propitivanja o odgovornosti odgovornih na Prisavlju zbog povijanja pod tim pritiskom (»Ministarstvo ljubavi« je, podsjetimo, prvo odgođeno za tjedan dana, a onda gurnuto u porno-termin) javnost bavila nečim drugim – slavljenjem uspjeha vlasti što je film ipak prikazan! Dobri Plenki, zli desničari i smotani Medved. Fali još samo mašna.
Mnogo se dramatičniji skandal na Prisavlju dogodio kad je u posjet Hrvatskoj, drugi put u nepune dvije godine, došla Međunarodna misija vodećih organizacija za zaštitu slobode medija. Kao najbolniju točku ugroženih medijskih sloboda ljudi su locirali javnu televiziju i željeli održati sastanke s njezinim vodstvom. No, vodstvo se, odjednom i kompletno – razboljelo!
I, eto, nitko, baš nitko iz uprave nije mogao sjesti s predstavnicima najjačih i nacjenjenih medijskih udruga u Europi da im pojasni kako je na HRT-u, zapravo, sve super. Kao kad se cijeli razred odjednom »prehladi« prije teškog ispita.
Iako je u trenutku pisanja ovog teksta teško predvidjeti hoće li i kakav medijski i politički tretman dobiti ovaj skandal, iskustvo uči da nam slijedi tek prikladna – mašnica.
Na engleskom se to zove black ads, a točniji hrvatski prijevod bio bi malo dosadniji – netransparentni oglasi. Dok je, naime, političko oglašavanje kod uobičajenih medija strogo zakonodavno regulirano i transparentno, na društvenim mrežama možete platiti oglas koji se prikazuje samo ciljanoj skupini korisnika za koju pretpostavljate da još dvoje oko toga kome će dati glas na izborima. U oglas možete staviti potpuno izmišljenje optužbe protiv kandidata za kojeg želite da izgubi na izborima i nadati se da će one natjerati barem nekog iz ciljane populacije da ne iziđe na izbore ili da svoj glas pokloni kandidatu kojeg vi preferirate. U to možete ulupati milijune dolara, koje vam može, recimo, prepustiti mafija, ili moćna korporacija kojoj je stalo da na vlast ne dođe netko tko bi mogao, štajaznam, poništiti kredite u švicarskim francima. Za te oglase – nitko ne zna. Osim, jasno, vas, onoga tko ih je vidio na svom profilu i društvene mreže.
Reguliranje takvih oglasa bi trebao biti jedan od glavnih i relativno lako ostvarivih ciljeva novog zakonodavstva koje bi se bavilo internetom.
O tome praktički nitko u hrvatskoj dosadašnjoj, golemoj javnoj raspravi nije rekao niti jedne jedine riječi. Stoga je zaključak cijele priče jednostavno neodoljivo zabavan: Borba protiv fake newsa u Hrvatskoj je – fake news.
