Bez zaštite Jasmina Klarića

PROBLEM JE DRŽAVA Thompsonov biznis model i vlast u vječitom strahu od desnice

Jasmin Klarić

Snimio Silvano JEŽINA / Nl  arhiva

Snimio Silvano JEŽINA / Nl arhiva

Problem je država. Ona je ta koja ne zna što bi s ustaškim pozdravom, s pločom u Jasenovcu, s vlastitom poviješću



Voljeli li je ili ne, ali njegova glazba tutnji moćno. Žestoki hard-rock riffovi, često upareni s dijelovima narodnih (ne narodnjačkih!) melodija, nakostriješeni glas i tekstovi natopljeni patriotskom patetikom lako naelektriziraju masu.


Nema tu pretjerane originalnosti – glazbeno je Thompson zakonito dijete pastirskog rocka, koje je na ovim prostorima iznijelo Bijelo Dugme, a poezija je poigravanje s nacionalnom mitologijom, svetosti države, krvi, teritorija i povijesti.


Ne treba biti licemjeran, Thompsonova glazba nije puko smeće. Iako nosi nekima neprihvatljive poruke i jer se poigrava sa strastima koje lako zavriju u mržnju. Nije čak ni zato što nekim stihovima i nekim svojim porukama iz prošlosti koketira s ustaštvom, najgorom epizodom u povijest naroda iz kojeg i Perković dolazi.




Čak i onima kojima pastirski rock i nacionalni patos dvostruko idu na jetra bi možda neke od njegovih pjesama, da mogu staviti antagonizam na stranu, bile slušljive i, oprosti Bože, lijepe. Primjerice, »Samo je ljubav tajna dvaju svjetova« s posljednjeg albuma je dojmljiva rock-balada.


No, nije Thompson to što jest zbog pjesama uz koje bi se mladi i oni koji se tako osjećaju mogli zaljubljivati.


On je fenomen iznad svega zbog kontroverze koju izaziva.


Gusta magla


»Reci brate moj, jesmo li prokleti/ Pa se tako brzo sve zaboravi/ Al’ neka ned’o Bog, pa nas budu trebali/ Opet će se gusta magla spustiti«, tekst je Thompsonove pjesme »Reci brate moj« i uz poznati pozdrav »Za dom spremni« s početka »Čavoglava« najjača referenca u njegovoj pjesmarici na ustaštvo.


»Spustila se gusta magla« je naime ime i refren poznate ustaške pjesme u kojoj se veliča Poglavnik i Crna legija. Aluzija iz Perkovićeve pjesme je stoga više nego jasna i više nego prijeteća.


No, Thompson ovdje uopće nije problem.


On je na svojoj kontroverzi, domoljublju i trljanju o ustaštvo, sagradio karijeru i zaradio ozbiljan novac.



Kolika je zaleđenost aktualne vlasti pred problematikom ekstremne desnice u Hrvatskoj jasno pokazuje priča o ploči u Jasenovcu, na kojoj je pozdrav »Za dom spremni«. Ovog tjedna je došao novi dokaz za to – Vlada, naime, na saborsku interpelaciju u pogledu te ploče nije uopće odgovorila, iako je istekao rok koji za odgovor predviđa saborski poslovnik.Moguće je da Banski dvori čekaju pravorijek svog povjerenstva  za povijest, koje će, nastavi li ovim ritmom rada, svoje zaključke taman donijeti na stotu obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata, ali, nažalost, rokovi koje im postavljaju pravila hrvatskih institucija su nešto manje rastezljivi.No, ako već nemamo četiri ministra, ne znamo imamo li saborsku većinu, valjda nije problem ni u tome se ne poštuju pravila po kojima rade institucije.Dobro je sve.


Problem je država.


Naime, Thompson, kao što to i inače radi moderna ekstremna desnica, pliva kanalima dopuštenog. Nije on taj koji ne zna gdje su granice. On je brzo odustao od fotografiranja pod slikama ustaških zločinaca (što je radio početkom devedesetih) i sličnih ekscesa kad je zaključio da je to previše.


Da se o ustaškom pozdravu »Za dom spremni« desetljećima ne valjaju otužna relativiziranja o »starom hrvatskom pozdravu«  i da se takva vrsta provokacije kažnjava, Thompson bi ga odavno odbacio kako ne bi ugrozio svoj biznis model.


Zaustavio bi se na nekoj nižoj koti, nekoj daljoj aluziji, ne baš na jasno zločinačkom pozdravu.


Dakle, Thompson uopće nije problem.


Niti su njemu neki ogroman problem zabrane koncerata koje pljušte u inozemstvu, s posljednjom koja je stigla iz Slovenije. Samo će raspiriti vatru inata u onima koji inače pohode njegove koncerte u Hrvatskoj, a vjerojatno i proširiti broj štovatelja. Jer, znate onu o zabranjenom voću…


Samo Sanader


Problem je, dakle, država.


Ona je ta koja ne zna što bi s ustaškim pozdravom, s pločom u Jasenovcu, s vlastitom poviješću. Hrvatska država se ne usudi – tko god bio na vlasti, osim možda u nekim trenutcima Ivo Sanader – jasno pokazati crveni karton ustašluku.


Ne, obožavanje ustaša i korištenje njihovog pozdrava nije domoljublje. Radi se, jednostavno, o izdaji, na koju god povijesnu stranu se pogleda; od prodaje Dalmacije i otoka do industrije zločina i rasnih zakona.


U svijetu bilo kakav spomen na takve zločinačke povijesne devijacije izaziva, jasno, gađenje i osude.


U Hrvatskoj, međutim, vrlo često tapšanje po ramenu, iz političkog kukavičluka ili beskrajne političke kratkovidnosti.


Sjetimo se, uostalom, nogometaša  Joea Šimunića i načina na koji je on završio karijeru  – s deset utakmica zabrane koju mu je izrekla FIFA, zbog skandiranja »Za dom spremni« na Maksimiru nakon utakmice s Islandom.


Povijesno neobrazovani Joe tako je izgubio priliku da za kraj karijere, primjerice, u hrvatskom dresu igra protiv Brazila na svjetskom prvenstvu u Brazilu. A Hrvatska dobila još jednu skupu lekciju iz svjetske povijesti.


I koji je bio odgovor?


Oni koji su instalirali Antu Čačića za izbornika reprezentacije su Šimuniću, valjda kao nagradu za ustašluk, dali mjesto pomoćnika izbornika.


Gotovo identična stvar, jednaki napad povijesnog slijepila i dogodio se i ovaj tjedan kad je zabranjen Thompsonov koncert u Mariboru, u Sloveniji.


Iz, vele, sigurnosnih razloga.


Kako nikad baš i nije bilo nekih značajnih izgreda i ugrožavanja javne sigurnosti dosad na Perkovićevim koncertima, jasno je da zabrana nije sigurnosna, nego politička.


Bliskost Thompsnovih stavova (i stavova njegovih poklonika) s ekstremnom desnicom sigurno nije nešto što oduševljava bilo koga tko treba udomaćiti »slavuja iz Čavoglava« i taj nemir domaćina valja razumjeti, koliko god mogli biti protiv bilo kakvih zabrana.


Obzirom da se pritom radi o drugoj državi i samo jednoj u nizu onih koji Thompsona nisu željeli primiti, očito je da tu hrvatska vlast nema što reći.


Ali, eto, ipak se digla na noge. I predsjednica, i premijer, i ministrica kulture, i ministarstvo vanjskih poslova su divanili ovih dana kako je zabrana čudna i kako su tražili objašnjenja slovenskih kolega.


A tu prestaje estrada.


Tu službena Hrvatska ne zaključuje, recimo, kako je pitanje zabrane koncerta u Sloveniji »delikatno pitanje« ili kreće u formiranje »Povjerenstva za Thompsona« koje bi im, jednom, pomoglo definirati stav u ovako kompliciranoj situaciji.


Ne, službeni Zagreb staje žestoko iza pjevača, što znači i žestoko iza njegovih najspornijih stihova. Službeni Zagreb, iako još nema pravorijeka povjerenstva za povijest oko pozdrava s ploče u Jasenovcu, jasno staje iza »Za dom spremni« i ustaškog pozdrava, pokazujući tako istu onu dozu provincijskog sljepila koja je već znala koštati Hrvatsku u posljednjim desetljećima.


Ustaše su zločinci i izdajice. Ustaški pozdrav je uvreda Hrvatskoj. A hrvatska vlast koja to odbija jasno reći – i zakonski sankcionirati – tek je grupa ne baš hrabrih ljudi kalkulantskih namjera i postupaka koji izazivaju izvjesno štetne posljedice.


A Thompson?


»Neka se pjesme dignu/ Ravno do neba stignu/ I dobre duše/ Nek’ mržnju sruše« (»Samo je ljubav tajna dvaju svjetova«)


Dajte mu da pjeva.