Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
21. listopada 2019.
Knjiga Martina Previšića

POVIJEST GOLOG OTOKA: Precizna i zaokružena priča o strahotama mjesta na kojem je Tito 'preodgajao staljiniste'

snimio Darko Jelinek, Sergej Drechsler / naslovnica knjige Povijest Golog otoka
snimio Darko Jelinek, Sergej Drechsler / naslovnica knjige Povijest Golog otoka
Autor:
Objavljeno: 14. kolovoz 2019. u 18:31 2019-08-14T18:31:00+02:00

Previšić piše razložno, suvislo, detaljno i sveobuhvatno uspijevajući čitatelju pojasniti sve motive i uzroke koji su doveli najprije do sukoba dva komunistička vladara te potom i do odluke o osnivanju kaznionice u koju će biti slani dojučerašnji suborci, odnosno njenom funkcioniranju.

Nedvojbeno je kako nakon pojave knjige »Povijest Golog otoka« mladog hrvatskog povjesničara Martina Previšića, svi proučavatelji povijesti nekadašnje Jugoslavije imaju kapitalno djelo vezano uz jednu od najtajnovitijih, ujedno i najmračnijih »epizoda« postojanja te države – političku kaznionicu i logor na Golom otoku.

​Dobivši ime po svojoj temeljnoj vizualnoj odrednici, ovaj otok smješten podno velebitskih padina, između sjeveroistočnog dijela otoka Raba i kopnene obale u sjevernom dijelu Velebitskog kanala, dobio je u kolektivnoj svijesti svih koji su živjeli u Jugoslaviji dodatnu zloslutnu odrednicu zbog nasilja i terora koji su se na njemu odvijali dok je od 1949. pa do 1956. godine služio kao kaznionica i zatvor za navodne zagovaratelje i simpatizere surovog komunističkog diktatora Josifa Visarionoviča Staljina, odnosno one koji su bili osumnjičeni za sklonost da surađuju sa Sovjetskim Savezom, tada vodećom zemljom komunizma.

Naime, po završetku Drugog svjetskog rata Staljin je ne samo u tada ogromnoj državi nazvanoj SSSR (Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika), već i u svim zemljama Istočne Europe (Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Bugarska i Rumunjska) stvorio te silom (policija i vojska) održavao rigidni komunistički društveni sustav koji je trajao praktično do rušenje Berlinskog zida (1989.) i početka procesa demokratizacije u nekadašnjim komunističkim državama Istočne Europe.

Otok za »preodgajanje«

​Među tim zemljama – iako je i u njoj vladao komunizam – nije bila i ondašnja Jugoslavija i to ponajprije stoga jer su se tadašnji i kasnije doživotni predsjednik te države Tito i Staljin, 1948. godine politički razišli što je saznao cijeli svijet zahvaljujući pisanom dokumentu zvanom Rezolucija Informbiroa kroz koji je Staljin »isključio« Jugoslaviju iz svijeta komunističkih zemalja.

Taj je sukob, do kojeg je došlo svega tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, tijekom kojeg je ruska Crvena armija postala jedna od dvije vodeće svjetske vojne sile, bio vrlo žestok i tek stvorenoj zajednici južnoslavenskih naroda prijetila je nova opasnost rata te, ovog puta, intervencije s Istoka. Školovan u Rusiji, Tito je vrlo dobro znao s koliko će surovosti Staljin odgovoriti na neposluh, ali je opravdano smatrao kako bi u ratu stvorena Jugoslavenska armija, također vrlo brojna i efikasna, znala odgovoriti na napad. Problem je bilo nešto drugo, problem su bili svi oni koji su ideološki stajali uz Staljina i bili vjerni njegovoj ideji rigidnog komunističkog sustava. Njihov je utjecaj trebalo umanjiti i njih je trebalo izolirati pa je upravo stoga stvorena ideja o kaznionici u koju će na »preodgajanje« (čitaj: robijanje) biti upućivani svi oni koji pristaju uz Staljina i prihvaćaju njegovu Rezoluciju Informbiroa. I tako je stvoren Goli otok.

goli

Na otoku na kojem nije bilo ničega osim kamena, sunca i bure, nedugo po sukobu Tito – Staljin počela je gradnja kamenih kuća za policiju i isljeditelje te baraka za zarobljenike, a 7. srpnja 1949. godine prispjeli su i prvi kažnjenici. Do 1956. godine i službenog zatvaranja zatvora za političke neistomišljenike tu je, na četiri lokacije, boravilo oko 13.000 kažnjenika, a najveći dio njih bili su članovi Kominističke partije Jugoslavije, iste one koja ih je u taj goli pakao i poslala. Ove podatke, kao i iznimno velik broj drugih, nudi zaista sjajna Previšićeva knjiga za koju Ivo Banac, također vrsni proučavatelj povijesti i Previšićev profesor, kaže: »Martin Previšić prvi je autor koji je koristio bogate i tek sada dostupne arhivske zbirke u Zagrebu i Beogradu kako bi, pored mnoštva intervjua što je obavio s bivšim logorašima, došao do precizne i zaokružene slike o Golom otoku kao sustavu. Zato ova knjiga nudi gotovo prvi arhivski utemeljen uvid u prvorazrednu temu iz političke i društvene povijesti Jugoslavije druge polovine dvadesetoga stoljeća te postavlja vrlo visoki standard za daljnja istraživanja«, piše Banac.

Arhivski utemeljen uvid

Previšić je svoju opsežnu knjigu (555 stranica) radio maksimalno poštujući pravila struke, a to znači da je korištena brojna do ovog trenutka stvorena literatura o Golom otoku, ali je još bitnije da je autor donio i niz novih podataka i saznanja do kojih je došao istražujući donedavno nedostupne arhive UDBE u Zagrebu i Beogradu te razgovarajući s preživjelim logorašima koji su mu prenosili svoja sjećanja i iskustva. Jako je dobro da je ovoj temi Previšić pristupio i s uočljivom dozom emocija, posebno vidljivih u predgovoru, što cijeloj knjizi daje jednu pažnje vrijednu nadogradnju, oslobađa autora one ponekad pretjerane znanstvene distanciranosti i omogućava mu vrlo uvjerljivo pripovijedanje koje praktično na svakoj stranici nadilazi suho nizanje činjenica i pretvara se u gotovo pa literarno pripovijedanje o povijesti Golog otoka.

Znanstvenik i košarkaš

Martin Previšić rođen je u Zagrebu 1984. godine, docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autor je niza znanstvenih tekstova i suradnik na nekoliko znanstvenoistraživačkih projekata u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je i Fulbrightove stipendije za 2019. godinu na Stanford Univesity, a svakako je zanimljivo da se prije akademske karijere vrlo uspješno bavio košarkom pa je, primjerice, bio član juniorske košarkaške reprezentacije Hrvatske koja je 2002. godine u Stuttgartu osvojila zlatnu medalju, a na Svjetskom prvenstvu U-19 održanom 2003. godine u Solunu bio je dio reprezentacije koja je osvojila četvrto mjesto.

Previšić piše razložno, suvislo, detaljno i sveobuhvatno uspijevajući čitatelju pojasniti sve motive i uzroke koji su doveli najprije do sukoba dva komunistička vladara te potom i do odluke o osnivanju kaznionice u koju će biti slani dojučerašnji suborci, odnosno njenom funkcioniranju. Poštujući kronološki redoslijed zbivanja autor detaljno progovara o prvim reakcijama na Rezoluciju IB kod ondašnjih jugoslavenskih komunista, hapšenju onih koji su je smatrali ispravnom, istragama koje su provođene, osudama, transportom kažnjenika prema Golom otoku, stvaranju logora, životu u njemu prepunom poniženja, besmislene surovosti, patnje i bola, bolestima koje su se javljale, organizaciji i sustavu rada u logoru, raznim oblicima »preodgoja« zatvorenika te odlasku iz kaznionice i životu nakon toga koji je uvijek ostao obilježen golootočkim iskustvima – bilo kroz sjećanja, bilo stoga što su gotovo svi bivši kažnjenici još dugo godina – neki čak do kraja osamdesetih! – praćeni i nadzirani od tajne policije.

goli2

Teško je, pogotovo sa stajališta današnjeg društva u kojem ipak vladaju temeljna demokratska načela, shvatiti i razumjeti potpunu ideološku zaslijepljenost tog doba, posebno pak mržnju i agresivnost prema svima koji nisu razmišljali poput tadašnjih vlasti. Mučenja i ponižavanja, kako fizička tako i psihička, brutalni sustav »preodgoja« koji se temeljio na stalnom prijavljivanju i denunciranju drugih, neljudski odnos isljednika i čuvara prema robijašima, javna ponižavanja i brutalnosti poput prolaska svake nove skupine zatvorenika kroz špalir u kojem su ih čekali udarci, manipuliranje i okretanje ljudi jednih protiv drugih u surovoj igri opstanka, stupidne agitpropovske parole te mnogo toga drugoga što je činilo bolnu svakodnevicu logoraša na Golom otoku ispričano je u ovoj knjizi kako službenim podacima, izvješćima i zapisnicima, tako i živom rječju bivših logoraša.

Sagledana cjelina

Saznajemo tako, primjerice, kako je najbrutalniji dio logora bila Petrova rupa, svojevrsni logor u logoru gdje su pod dodatno otežanim uvjetima bili smješteni najistaknutiji predstavnici ranijih komunističkih vlasti koji su ostali vjerni Staljinu. Čitamo o »utovaru« robijaša u brod pri čemu su doslovce bacani u brodsku štivu s 3-4 metra visine pa su ozbiljne ozljede bile česte. Svjedočimo transportu robijaša u vagonima gdje su »higijenski uvjeti« bili takvi da je pedesetak ljudi dijelilo jednu noćnu posudu. Pratimo poniženja ljudi kažnjenih »čuvanjem kible« pri čemu su oni koji su morali vršiti nuždu pišali po njima. Jednom rječju svjedočimo užasavajućoj količini nasilja i ponižavanja nakon koje čovjek lako gubi vjeru u humanu stranu ljudskog bića.

Slavni logoraši

Posebno je zanimljivo da su od onih koji su preživjeli te torture Golog otoka mnogi kasnije ostvarili karijere koje su daleko nadilazile lokalne okvire. U elaboratu Službe državne sigurnosti SR Hrvatske iz 1979. godine »zaključuje se da se na značajnim pozicijama nalazi 316 osoba (npr. tridesetak direktora u privredi)«, piše Previšić koji navodi i neka od značajnijih imena golootočkih mučenika.

Između ostalih tu su bili hrvatski pjesnici Zvane Črnja i Ante Zemljar, sjajni dizajner, slikar i karikaturist Alfred Pal (crteži logora u knjizi njegovi su), poznati srpski književnik Dragoslav Mihailović, autor romana »Kad su cvetale tikve« i »Petrijin venac«, filozof Danko Grlić, profesori Ivan Esih i Ivo Kuvačić....

Naravno, Previšić uz opise i analize nastoji ponuditi i zaključke te takve oblike ponašanja razumjeti s obzirom na vrijeme u kojem su se događali. Zahvaljujući razumijevanju materije, ali i nedvojbenom umijeću analize i sinteze, autor uspijeva pred čitatelja staviti zaista impresivnu sliku svega što je činilo Goli otok, ili, kako to u tekstu koji na ovitku prati ovu knjigu, kaže Aleksandar Jakir: »Previšićeva namjera da Goli otok sagleda u cjelini i svom kontekstu, kako bi što potpunije objasnio njegovu logiku, ciljeve, smisao i posljedice, s tumačenjem glavne funkcije logora kao procesa političkog preodgoja, omogućio mu je dojmljiv opis surovosti i nasilja unutar kompleksnog i inovativnog sistema kakav je stvoren u logoru na Golom otoku. Detaljno je prikazano na koji je način logor funkcionirao, kao i misao i kontekst u kojem je otvoren i zatvoren, a opisano je također kako se njegov efekt produžio i nakon zatvaranja, i to za pojedinca kao i za tadašnje jugoslavensko društvo«, napisao je Jakir.

Šokantni detalji

Neke od brojki na koje nailazimo u ovoj knjizi pomalo su i šokantne. Primjerice, u tih sedam-osam godina borbe protiv staljinizma zloglasna UDBA (Uprava državne bezbednosti) evidentirala je 55.633 osobe kao tzv. ibeovce. Od tog velikog broja koji je ekvivalent nekom današnjem hrvatskom gradu srednje veličine, uhapšeno je i u logore internirano 15.737 ljudi, a 4.076 ih je uhićeno te nakon ispitivanja pušteno na slobodu. Šokantno je da je za uhićenje i »obradu« bilo dovoljno da vas netko vidi s nekim tko je bio »za Staljina«. Naravno, u takvim uvjetima kad se u zatvoru završavalo neobično lako, bile su brojne i prijave zbog čisto nepolitičkih razloga – ljubomore, zavisti, mržnje... baš stoga vrlo velik broj ljudi u logorima je završio – potpuno nevin!

Svakako je šokantno i to da je najveći dio logoraša na odsluženje kazne (najčešće je to bilo dvije godine) upućivan bez suđenja, tek administrativnom odlukom UDBE u koju nitko nije smio sumnjati. Vojnim pak osobama i nekadašnjim visokim funkcionarima koji su bili optuženi za staljinizam priređivani su inscenirani sudski procesi na kojima je jedina presuda mogla biti – kriv je. Viši funkcionari i vojna lica služili su najčešće minimalno do tri godine, a zanimljivo je – pa i itekako bolno za osuđenike – bilo to da vremenske odrednice nisu uvijek bile poštovane, odnosno znalo se robijanje produžiti i nakon roka određenog takozvanom kaznom.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.