Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka (CZM) nezaobilazno je mjesto promicanja mira i zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj. No četvrt stoljeća trebalo je proći pa da mirotvorna organizacija iz napadnutog grada dosegne toliku razinu samosvijesti i utjecaja. Rođena iz žudnje za mirom u onim užasnim danima početka rata 1991., zamisao o mirotvornoj građanskoj udruzi morala je proći sve osobne i institucionalne krize što vrebaju mirotvorce u zemlji koja se brani od oružanog napada.

O tome za naš list govori Katarina Kruhonja, suosnivačica centra, Osječanka i magistra nuklearne medicine, danas poznatija kao jedna od najupornijih hrvatskih mirotvorki.

»Prije rata nisam bila politički zainteresirana. No kada sam vidjela što se počinje događati, pomislila sam: ‘Čovječe, da sam ja možda malo drukčije postupila, do svega toga možda ne bi ni došlo! Da je svak ispunio svoj dio građanske odgovornosti, svega ovoga možda ne bi ni bilo!’. Ta pomisao potakla me da pokušam nešto učiniti«.

Preko barikada

U to je vrijeme vodila odsjek u osječkoj bolnici. »Okupila sam nekoliko liječnika i sestara s nakanom da krenemo preko barikada. Bilo je tih dana u Osijeku više spontanih mirotvornih pokušaja i inicijativa, ljudi su osjećali potrebu da spriječe najgore. No vrlo brzo sam osvijestila koliko je teško stvarati mir i nenasilje. Tako lako ‘sklizneš’: prosvjeduješ protiv rata, a odjednom se uhvatiš kako mašeš nacionalističkim zastavama«, sjeća se Katarina Kruhonja.

Prirodno, pacifizam koji ju je tako snažno privlačio, u osvit rata morao je izazvati duboku osobnu krizu.

»Nasilje se strašno brzo širi, postaje dio tvoje vlastite logike. Negdje u kolovozu i rujnu 1991., u našoj smo molitvenoj zajednici razgovarali: što znači nalog naše vjere da voliš vlastitog neprijatelja, u uvjetima kada se ‘ili oni ili mi’ logika čini jedinom mogućom? Nisam mogla prihvatiti tumačenje da neprijatelja treba ubiti kako bismo ga spriječili da čini daljnja zla. I sam mi je koncept »neprijatelja« upitan: nismo ni svjesni koliko često druge percipiramo kao ‘neprijatelje’, kao nekoga tko nas ugrožava, koga se treba bojati. U tim krizama, nadahnuo me primjer čovjeka koji je prošao kroz tu prisilu nasilja, i izišao u slobodu – primjer Isusa Krista. I u jednom trenutku, osjetila sam se oslobođenom od logike nasilja. Našla sam se oslobođenom, kao da sam prodisala u nekome drugom svijetu«.

Vizija budućnosti

I tada je, sasvim slučajno, srela Krunoslava Sukića. »Otprilike u listopadu 1991., profesor Ante Lauc pozvao je nas nekoliko na razgovor kako da zaustavimo rat u Osijeku. Tu sam srela Krunu, ateista i prigovarača savjesti, koji je oružje odbio rečenicom: ‘Ne želim živjeti u državi koja će svoje probleme rješavati oružjem i ratovima. Bio je to ljekovit susret. Možda prvi put, pronašla sam nekoga tko misli kao ja.« Tih dana, naime, kada su granate uvelike već razarale i Osijek i Hrvatsku, teško je ljudima bilo govoriti o miru.

Sugovornica našeg lista uvjerljivi je primjer koliko su neistinite razvikane neistine radikalne desnice, da se u Hrvatskoj ljudskim pravima i mirotvorstvom bave uglavnom Srbi i promarksistički ateisti.

»Vjernica sam. Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, koja je uvijek njegovala vjeru, premda nikad dogmatski. Moj tata redovno je išao na misu, a dvaput godišnje, u vrijeme redovite blagdanske večere, glasno bi izrekao zahvalu Bogu. I ja sam takva vrst vjernice. Prevedeno na sekularni jezik: dobar si Hrvat ako si dobar čovjek – premda se o naciji u nas nije razgovaralo. Dobar si katolik ako si dobar i pošten. Poštenje i solidarnost prema svim ljudima glavne su vrijednosti koje je njegovala moja obitelj«, pripovijeda Kruhonja.

»Naprosto se nije moglo. Nas dvoje, Kruno i ja, u našim dugim razgovorima, shvatili smo da ne možemo zaustaviti rat, ali da možemo početi graditi viziju budućnosti. Osvijestili smo: želimo zajednicu otporniju na nasilje, koja će imati strukturu za nenasilne društvene promjene, i koja će nenasiljem graditi trajni mir.

Postalo nam je jasno da želimo više od političkog pluralizma i demokracije: želimo pravo da kao građani utječemo na kvalitetu vlastitog života i uređenosti države, ne samo na izborima i putem institucija. Shvatili smo da ako to želimo, moramo okupiti ljude koji slično misle, i da naše zahtjeve moramo postaviti javno. I odlučili smo: napravit ćemo organizaciju, i objaviti da želimo centar koji će raditi na miru, nenasilju i ljudskim pravima«.

Jedan na jedan

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava službeno je osnovan u svibnju 1992. »Skupili smo nekoliko istomišljenika da bismo uopće mogli održati skupštinu. Nije bilo lako, nikako kao danas: pošalješ pozive i ljudi ti dođu. Ne; morali smo osobno razgovarati s ljudima, ‘jedan na jedan’, da ih čuješ, da slušaš što im treba, da ih pozoveš… Krajem rata, 1995., dogurali smo do stotinjak članova. I u tom smo razdoblju napredovali. Štoviše, tada smo možda bili i najbolji«, ponosno govori Katarina.

Danas, četvrt stoljeća kasnije, CZM je iskusan mirotvorni gremij mirotvoraca, istodobno stručnih i nadahnutih, s iskustvom u najraznolikijim poslovima zaštite ljudskih prava i nenasilne akcije, od legislativnih praksi do važnoga udjela u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Nedavno su uredili svoju arhivu, za koju im je lijep prostor ustupilo osječko Visoko evanđeosko teološko učilište, njihov dugogodišnji simpatizer i podupiratelj.

S mnogo razloga, Katarina Kruhonja silno je ponosna na tih 67 metara arhivske građe, i rad koji je u njima sačuvan – sada i trajno. Jer, ona zna: napor njezinih prijatelja i suradnika nije bio uzalud. CZM je častan obraz na onome, nažalost, manje poznatom, ali zato ne manje važnom, mirotvornom licu Osijeka, i najplodnije mjesto iz kojega bi, ne tako daleko u budućnost, trebao izrasti regionalni Institut za mir.