Unutarnji zov

ONI SU ČULI PORUKU Donosimo priču o ljudima koji su osjetili potrebu ponijeti dio Pavlićevog tereta

Andrej Petrak

Foto A. Petrak

Foto A. Petrak

Prvi koji se svom sugrađaninu pridružio još u Gorskom kotaru i na svoje rame stavio preteški križ nebrige za djecu bio je Marin Miočić Stošić. Putem su se priključivali i drugi, svatko iz svog razloga, svi ujedinjeni u cilju da se poruka mora prenijeti



Saša Pavlić na svoj put s križem od Rijeke do Zagreba krenuo je sam, prenoseći jednostavnu poruku da se više nikad ne smije dogoditi da neko dijete u Hrvatskoj čuje: »nema novca za tebe i tvoj lijek«. Krenuo je sam, ali u Zagreb je ušao u društvu nekolicine anđela koji su njegovu poruku jasno čuli i spontano odlučili dati svoj mali doprinos pomažući nositi križ, kako bi upozorili na nebrigu Vlade oko liječenja teško bolesne djece.


Prvi koji se svom sugrađaninu pridružio još u Gorskom kotaru i na svoje rame stavio preteški križ nebrige za djecu kojoj je lijek život bio je Marin Miočić Stošić. Putem su se priključivali i drugi, svatko iz svog razloga, svi ujedinjeni u cilju da križ mora doći do Zagreba i da se poruka mora prenijeti. – Nosim poruku. Nisam bitan ja kao nositelj nego poruka i taj križ koji je iza mene. Nakon dugo godina Hrvatska je oko ovoga ujedinjena, zovu ljudi iz cijele zemlje, svi su na istoj strani i to je nešto predivno, neopisivo, isticao je ovih dana u svakoj prilici Saša Pavlić. Upravo je Marin Miočić Stošić svoje suputnike nazvao anđelima. Jedan anđeo ubrzo se pretvorio u njih pet, pa sedmero sve do barem desetak anđela koji su pomogli koliko su mogli prije nego li je put čovjeka s križem došao svome cilju. On sam pridružio mu se impulzivno nakon susreta u Gorskom kotaru. Namjera mu je originalno bila dati mu podršku, ponuditi ga kavom i zadarskim maraškinom, kad je iz Rijeke potegnuo zajedno sa suprugom Anitom i sinom Matkom.– To jutro kad smo ga odlučili posjetiti pročitali smo njegove twitter poruke. Kaže mi moja Anita: »Marine, upravo sam se naplakala«. Ja čitam, a suze cure. Anita isto plače. Pogledamo se mi i kaže Anita: »Kuham kavu i idemo«, prisjeća se Marin Miočić Stošić.

»Prozvala me savjest«


Našli su ga konačno u Dokmanovićima, a Saša u teškom stanju, muči se hodati.– Kad sam ja vidio tog čovika, divnog i finog, svu silu pozitivnih vibracija osjećam, a vidim muči ga gležanj. Kažem, pa da zbog jednog gležnja propade akcija! Rekao sam Aniti: »Ajte vi lipo doma«, opisuje.

Sam čin Saše kao pojedinca opisuje kao vrlo veliku stvar.


– Saši sam rekao odmah prvi dan: »Saša ti si ideja, svitlo ovoga čina«. Ja sam samo pomoćnik. Došao sam pomoći da ideja ne propadne. Grizlo bi me znaš kako, kaže.Tijekom utorka neizmjerno im je pomogao Martin, mladić koji je nakon posla potegao iz Zagreba, kako bi dao svoj doprinos. Najteži trenutci po putu događali su se petog dana, u srijedu, kad Saša Pavlić zbog bolnog gležnja nije mogao nastaviti nositi križ. Zastao je, u pravi trenutak došao je pomoći fizioterapeut, koji je potegao iz Velike Gorice, kako bi Saša barem šepajući mogao nastaviti put. Marin Miočić Stošić krenuo je dalje s križem, u cilju da poruka stigne do Zagreba. I već je i on bio na izmaku snaga, kad je iz automobila izašao Toni Bedalov, momak iz Kaštela, koji živi u Zagrebu. – Prozvala me savjest i morao sam doći, jednostavno kaže Toni.Noć prije autobusom se vraćao u Zagreb iz Splita i usput čitao na portalima o Sašinom poduhvatu. Kasnije nije mogao spavati. Cijelo vrijeme pitao se kako to da u se nitko već nije pridružio u većem broju?

– U meni se probudilo nešto, odlučio sam nositi taj križ. Pojavio sam se taman kad je Marinu postalo preteško. Vukao se kao pas. Došao sam do njega i samo mu rekao: »Daj meni križ, povući ću ja dalje«. Što se dalje događalo teško je opisati. Nisam religiozna osoba, ali dogodile su se stvari zbog kojih se zamisliš. Osjetio sam nešto što mi nije objašnjivo. Postoji jedna pozitivna energija koja stvara stvari oko tebe, opisuje Toni.


Ova pozitivna energija privukla je tog dana Karla, Juru, Pericu, koji im se pridružio na dijelu puta kod Jastrebarskog, Tihomira iz Zagreba, ali i Danijela iz Novog Vinodolskog koji je na koncu ostao sve do cilja na zagrebačkom Markovom trgu.– Svatko normalan napravio bi isto. Da smatram da je uzaludno, ne bih bio tu. Uzaludno nije. Za djecu bi uvijek trebalo biti novca. Saša je krenuo, mi smo mu samo došli pomoći. Svaka mu čast, skidam mu kapu. Da probudimo petero ljudi, nešto smo napravili, optimističan je Danijel. Pridružili su im se te srijede i Zagrepčani Marko Ferek i Duje Strmotić, ali i mala kolona Riječana, koja je Saši pravila društvo od Klinča sela pa sve do pred Lučkog. Riječanka Branka Franović ostala je sa Sašom sve do cilja.– Srce mi je kao kuća. Toliko, ljubavi, topline i svega pozitivnog sam osjetila. Ponosna sam na sve koji su dali svoj doprinos, rekla je.

Dobrota i solidarnost


Vedran Jakominić ističe da je ovo bio građanski čin, koji je valjalo podržati, dok Svetozar Nilović Tozo kaže da nije imao često unutarnji zov da nešto mora napraviti, a ovo je morao.– Biti tu, biti tamo i ne žalim niti jednog jedinog mikronskog koraka koji smo jučer napravili. Tko je shvatio je shvatio, kaže.– To i je bio Sašin cilj, ističe Marin Miočić Stošić.

– Kad prolaziš da se ljudi odazovu, konkretnošću nošenja križa! Govori djelom! Čovjek može fenomenalno, zdravo osvijestiti, divno misaono obrazložiti, elokvetno napisati analizu, pokupiti aplauze, ali ako izostane djelo, ništa to ne znači! Saša je ispravno krenuo: najvažnije je ozdravit’ dicu. Samo zdrava dica donose nam bolju budućnost, kaže Marin Miočić Stošić.


On u svom intimnom dnevniku po povratku namjerava opisati sve kroz što su prošli po putu, a prošli su tih dana doista svašta. I muke zbog napora puta i bezbroj lijepih trenutaka pomoći slučajnih prolaznika i stanovnika malih, a velikih mjesta koji su ih dočekivali i ugošćivali. Roman se kaže može napisati o divnim ljudima Gorskog kotara, Duge Rese i Karlovca, koji su ih čekali uz cestu, nudili vodu, hranu, konak. Sva vrata bila su im otvorena. Darovali im majice i hlače, jer su čuli da im je potrebna odjeća. Pomoć su nudili i riječki taksisti, jedne večeri dostavljač Braće Burek u Severin im je donio bureke i jogurte.


– Lude, nevjerojatne stvari su se događale. Toliko ljudske dobrote i solidarnosti smo osjetili, kaže Marin Miočić Stošić.Posebno emotivni trenutci bili su susreti s roditeljima bolesne djece, koji su im došli dati podršku. – Koliko li sam se samo naplakao slušajući njihove priče. Grle Sašu pa svi zajedno plačemo. Svatko od njih nosi svoju priču o maćehinskom sustavu Hrvatske, kaže Marin Miočić Stošić.Pozivi i susreti s roditeljima bili su i najteži i najljepši trenutci i za Sašu Pavlića. – Osjetite tu bol, a onda osjetite nadu. Da smo im nakon dugo godina probudili nadu da će se nešto promijeniti. Najstrašnija mi je pomisao da ćemo ih opet razočarati. Molim sve ljude da ne razočaramo one najmanje među nama, rekao je Saša Pavlić, koji se cijelim putem nije odvajao od dječjeg plišanog ježića, dara jedne majke.Ne može očekivati ni od koga ništa, kaže. Može napraviti samo svoj dio posla.

– Moj posao je prenijeti poruku i donijeti je. Mediji također prenose poruku političarima, a na političarima je da sjede u Saboru i donose zakone. Da mogu donijeti zakon, ja bih ga napisao. Ako svi napravimo po vlastitoj savjesti ono što je najbolje i iskreno onda će sve biti u redu. Ali, ja ne mogu odlučivati umjesto njih. Kad odradim ovaj svoj zadatak, vratit ću se u svoj dom, raditi svoj posao i nadam se da ćete me lagano zaboraviti, poručio je Saša Pavlić.


On je svoju dionicu s križem odradio, prenio je poruku Vladi, kao i svi oni pomoćnici i pomagači koji su mu se putem pridružili. Iz Vlade su otišli ondje, kako je to poručio na Markovom trgu, negdje daleko, gdje cijene čovjeka, dijete i život. Hoće li to cijeniti i ljudi koji čine Vladu?