Foto M. KRMPOTIĆ
Riječka ekipa koja me ni na koji način nije željela prihvatiti, vezana je strukovno, prijateljski i interesno, a na mene koji se nisam uklapao u njihovu »filozofiju rada« radili su pritisak najrazličitije vrste. Pogođen nizom nepravilnosti, sve sam prijavio i ravnateljstvu KBC-a, i državnom odvjetništvu iz kojeg mi je stigao odgovor kako nema temelja za kaznenu prijavu, odnosno istragu. I danas sam siguran da je temelja itekako bilo, ako već ne za sve slučajeve po ocjeni odvjetništva – ali za neke je bilo više nego dovoljno elemenata
Sredinom ovog tjedna navršila se godina dana otkako je u Domu zdravlja Čabar s radom počeo prof. prim. dr. sc. Dinko Štimac. Rad jednog liječnika u najzapadnijem gradiću Hrvatske, mjestašcu koje sa svim svojim naseljima broji manje od pet tisuća stanovnika, ne bi bila neka posebna vijest da dr. Štimac nije neurokirurg svjetskog ugleda i glasa, čovjek u čijoj biografiji stoji i iskustvo rada sa svjetskim neurokirurzima u SAD-u, te nakon specijalizacije na Rebru i fellowshipa u Washingtonu, vođenje neurokirurških odjela u Osijeku i Rijeci.
Umjesto tih, za hrvatske prilike velikih gradskih sredina, ili čak nekih još većih europskih, dr. Dinko Štimac odlučio se za rad u malom Čabru. I – uživa.
– Evo je prošla godina dana, a ja mogu reći da u tih punih godinu dana rada, kao nikada do sada u liječničkoj karijeri, nisam čuo povišeni ton, spletku ili podmetanje.
Uživam u ovom miru. Radimo kvalitetno, pošteno i predano pa zaista mogu reći da s te strane uživam, te da nisam pogriješio što sam se vratio u zavičaj, u gradić u kojem sam završio dio gimnazijskog školovanja, u Čabru, a živim u dvadesetak kilometara udaljenom Gerovu gdje sam odrastao, gdje su mi roditelji, gdje sam išao u vrtić i osnovnu školu – govori dr. Štimac.
Slične priče
Unatoč zadovoljstvu i miru koji je pronašao u zavičaju smještenom uz samu granicu sa Slovenijom, ne namjerava odustati od traženja pravde zbog svega zbog čega je bio prisiljen dati otkaz i otići iz KBC-a Rijeka s mjesta predstojnika klinike za neurokirurgiju i šefa Odjela za intenzivnu njegu.
– U Rijeci sam radio od 2015. do 2018. godine, a napominjem da nisam dobio otkaz, već sam ga sam dao. Na to sam se odlučio kad sam počeo shvaćati da više od pola ekipe koja mi je radila o glavi najnižim podmetanjima i koja je radila pritisak na mene, čine ljudi koji su otjerali svjetski znanog kardiokirurga Ognjena Šimića.
Protiv njega se nisu birala sredstva, pa je čovjek završio u zatvoru, na kraju je i umro od posljedica stresa. A on je bio u svjetskim razmjerima poznati kardiokirurg. Ako su njega maknuli i praktično otjerali u smrt, što će biti sa mnom, zapitao sam se i odlučio – otići. Mislim da su moja i njegova priča slične. Došli smo kao stručnjaci i znalci u sredinu kojoj to nije odgovaralo i koja ne podnosi kvalitetu jer onda neki gube na značaju.
Ta riječka ekipa koja me ni na koji način nije željela prihvatiti vezana je strukovno, prijateljski i interesno, a na mene koji se nisam uklapao u njihovu »filozofiju rada«, radili su pritisak najrazličitije vrste – od sabotiranja danih zadataka i rada, preko direktnog šikaniranja na drugim odjelima, naprimjer JIL-u od strane daleko niže rangiranih anesteziologa, na sastancima, do tvrdnji nekih liječnika na službenim sastancima nakon moje smjene da sam »upropastio neurokirurgiju, i da će sada on pokušati popraviti učinjenu štetu«.
Hahahaha. Tu se moram nasmijati. Jer nasmijat će se i svi ostali koji znaju o čemu govorim. Izneseno je ne samo smiješno, već i notorna glupost i tvrdnja potpuno suprotna istini, lako dokazivoj argumentima.
Nadalje, šikaniranje se provodilo kroz instruiranje i davanje zelenog svjetla najmlađim specijalistima da vode jutarnji kolegij, sastavljaju operacijske programe i vode vizite (!!!). Kulminacija je istodobni odlazak na lažno bolovanje čak četiri specijalista, onih koji su i potpisali peticiju za moju smjenu – slučajno samo ta četiri – nakon kojeg je ogromna količina posla pala na mene i dva specijalizanta, a tim su ponašanjem itekako bili ugroženi pacijenti i njihova prava.
Taj slučaj istodobnog »bolovanja« ljudi koji su trebali raditi prijavio sam ravnateljstvu, ali nikakve konkretne reakcije nije bilo. Pogođen i nizom drugih nepravilnosti preko kojih normalan čovjek jednostavno ne može prijeći, prijavio sam još nekoliko oblika takvog ponašanja, kako ravnateljstvu KBC-a tako i državnom odvjetništvu iz kojeg mi je stigao odgovor kako nema temelja za kaznenu prijavu, odnosno istragu. I danas sam siguran da je temelja itekako bilo, ako već ne za sve slučajeve po ocjeni odvjetništva – ali za neke je bilo više nego dovoljno elemenata.
Iznad norme
Budući da očigledno ništa nije bilo moguće promijeniti i usmjeriti prema kvaltetnom radu utemeljenom na stručnosti, a ne na tome tko se kome koliko sviđa i kakve političke stavove zastupa, odlučio sam krajem 2018. godine otići.
Da nešto nije dobro i da u Hrvatskoj nije sve kako se govori nama koji smo zbog znanja bili zanimljivi i stranim sredinama, prvi sam put shvatio nakon što sam dobio posao u KBC-u Osijek. Posao sam prihvatio jer su mi obećali ne samo da ću biti šef neurokirugije i raditi na fakultetu, već sam trebao dobiti i kuću koja je u sastavu fakulteta. Naravno da su me takva obećanja privukla i da sam ih odlučio prihvatiti. No, kad sam stigao, potpisao ugovor i počeo raditi, shvatio sam da su to bila samo obećanja. Ipak, u Osijeku sam profitirao sa stručne strane jer sam u tih deset godina obavio brojne operacije te dodatno produbio i proširio svoje znanje, rekao je dr. Štimac.
Kad sam odlazio, na listi za čekanje na operaciju samo u mojoj kolumni bilo je preko 300 pacijenata, a sad je, koliko je meni to poznato, broj pacijenata pao deset puta, kao i svi drugi pokazatelji.
Sad je, koliko čujem, angažiran jedan liječnik iz Italije čiju bi cijenu bilo zanimljivo saznati, a navodno je iznimno visoka i za 24 sata rada taj liječnik zarađuje daleko iznad hrvatske norme.
Uz to, na neurokiruirgiji je sada sedam liječnika i dva specijalizanta, a budući da je broj pacijenata i operacija bitno pao, zna se dogoditi situacija da je na odjelu s 20 kreveta svega troje pacijenata, pa imamo rijetko zanimljivu situaciju da na jednog pacijenta dolaze tri liječnika. I onda se još angažira skupi talijanski liječnik. Zanimljivo. Mi smo očito vrlo bogata država koja si može priuštiti takav luksuz.
Hrvatski obrazac
Naravno, kad bi bilo tko to prijavio kao čudno nadležnim institucijama, sigurno bi dobio odgovor kakav sam dobio i ja, odnosno – kako temelja za istragu nema. Zanima ih samo tko je takvu informaciju dao – ne bi li ga zajašili zakonom o zaštiti privatnosti pacijenata. Pitam se samo tko i što se takvim zakonom štiti?
Pri mom dolasku u KBC Rijeka stanje s opremom je bilo loše. Riječka neurokirurgija je, naprema ostalim u Hrvatskoj, bila daleko iza. Po meni čak i dvadesetak godina iza, primjerice, Osijeka. Za mog mandata nabavili smo ultrazvučni nož kojih je Rebro već tada imalo nekoliko, više desetaka godina. Nabavili smo i neuronavigaciju koju je Rebro imalo već desetak godina. Dakle, i na tom smo području bitno napredovali, a koliko smo kvalitetno radili, možda bi najbolje bilo pitati pacijente. No, na kraju sve to nije bilo važno, smatra dr. Štimac.
To je, na žalost, tako i baš zato je takvo ponašanje moguće. Nekritička sigurnost da se onima koji se tako ponašaju ništa ne može dogoditi utemeljena je na tome da iza njih stoje moćni, ponajprije politički zaštitnici.
No, oni ne razmišljaju o onome što se bezbroj puta do sada dokazalo, da ništa nije vječno i da će promjene, kao što su uvijek dolazile, opet doći. Znam i uvjerio sam se da problema u Hrvatskoj ima gdje god čovjek radi, ali takvih kakvi su u Rijeci, po mom sudu, nema zasigurno nigdje drugdje, zaključio je riječki dio svoje priče dr. Štimac.
Ta partitokracija guši razvoj Hrvatske na svim područjima jer ne samo da stvara negativnu selekciju u okviru koje napreduju ne kvalitetni, već poslušni, nego je već u velikoj mjeri formirala i način ponašanja kod svih koji kad shvate da znanjem, stručnošću i kvalitetom ne mogu napredovati, odlučuju ući u određenu stranku te uz tu političku stranačku pomoć dosegnuti ono do čega nikada ne bi došli stručnim znanjem i sposobnostima.
Interesna povezanost nije samo na razini grada, već na razini države. Neurokirurgija nije učestala grana medicine. Neurokirurga nema previše. Ljudima koji pored rada u državnim klinikama imaju jednu ili više privatnih klinika vezano uz djelatnost neurokirurgije nije odveć odgovaralo da ljudi iz svih dijelova Hrvatske dolaze na liječenje u Rijeku. Taj trend trebalo je promijeniti. Kada vam se poklopi interes više pojedinaca i interesnih skupina – oni vrlo brzo nađu modus zajedničkog djelovanja. Tako je netko iz Hrvatskog neurokirurškog društva na ovogodišnjem skupu u Zadru, a iz službenog zapisnika skupa može se vidjeti tko je to, predložio da se mene izbaci iz Hrvatskog neurokirurškog društva! Tako daleko vam to ide. Treba samo provjeriti ima li taj netko jednu ili više privatnih poli(klinika) vezanih uz djelatnost neurokirurgije, pored rada u državnoj bolnici. Tada sve postaje puno jasnije. Posebno motivi, kaže dr. Štimac.
I tako dolazimo do stanja izvrnute kvalitete jer na čelna mjesta u svim sektorima i na svim područjima rada najčešće ne dolaze najkvalitetniji pojedinci, već stranački vojnici i poslušnici.
Upravo to, po mom je mišljenju, glavni razlog odlaska sve većeg broja stručnih ljudi iz Hrvatske. Ne odlaze ljudi toliko zato što je vani toliko veća plaća, već zato što u Hrvatskoj ne mogu napredovati do razine za koju znaju da vrijede, a istodobno vide da tu razinu bez po muke i bez potrebnog znanja dostignu oni koji su odlučili uzeti stranačku iskaznicu.
Istodobno, ovakvo ponašanje jako loše djeluje na sve naše mlade generacije. Jer, tko danas u Hrvatskoj uopće može reći svom djetetu da treba učiti, završiti škole i pošteno raditi – pa će uspjeti u životu. Sva ta djeca već s 12-13 godina, pa i prije, shvate da to nije tako, već potpuno drugačije. I to je, strah me je, naš najveći poraz.
Umjesto da slijedimo zapadne demokracije i poštujemo ponajprije stručnost i znanje, bez obzira na političku opredijeljenost, mi smo nakon Domovinskog rata krenuli u potpuno krivom smjeru i svaka je vlast na čelna mjesta stavljala podobne, a ne kvalitetne. To smo platili ogromnom pljačkom kroz privatizacju, a plaćamo i danas brojnim nepravilnostima i skandalima te potpunim gubitkom interesa običnog čovjeka za politiku i državu. Pa pogledajte samo slučaj novinara Margetića koji već nekoliko godina iznosi zastrašujuće podatke o pljačkama.
I reakcije nema. Nikakvih. Pa zar ne bi bilo logično – ako taj čovjek laže i ako nema dokaza za svoje tvrdnje – pozvati ga na odgovornost i kazniti ga. Ili, ako je u pravu – pokrenuti istragu i provjeriti njegove tvrdnje te kazniti one koji su te prevare i kriminalne radnje vršili.
No, ne događa se niti jedan od ta dva jedina moguća scenarija. Umjesto toga, čeka se da »oluja prođe« i da se sve nastavi po starom.
Nažalost, reakcija nije moguća jer hrvatsko pravosuđe jednostavno nije neovisno. Jer, kako pravosuđe može biti politički neovisno ako je, primjerice, jednoj državnoj odvjetnici suprug istaknuti HDZ-ovac? Kako sudstvo može biti politički neovisno ako je predsjednici jednog općinskog suda otac u samom vrhu HDZ-a na državnoj razini?
Pa zar ta odvjetnica i ta predsjednica općinskog suda uopće mogu donositi neovisne odluke i biti politički neutralne? Istina, sigurno je da i u pravosuđu ima poštenih i časnih ljudi, koje još nisu uspjeli očistiti i zamijeniti svojim kadrovima. Ima ih jako malo i pod velikim su pritiskom i prijetnjom gubitka posla pa stoga i ne mogu puno promijeniti, tim više što ih se, kad se shvati da su potencijalno opasni, zatrpa poslom.
Sve se to jako odražava na opći pad kvalitete u struci jer na čelu nisu najbolji, a posljedično velik broj kvalitetnih odlazi izvan Hrvatske gdje su stvari daleko poštenije. I tako imamo situaciju da je rukovodeći kadar na svim područjima i razinama sve nekvalitetniji, govori dr. Štimac.
Trud i rad
Na pitanje planira li i misli li se vratiti neurokirurgiji, kaže da, dok je sadašnja garnitura na vlasti, ne želi sudjelovati u tome da njega kao dokazanog neurokirurga teroriziraju osobe koje imaju daleko manje i znanja, i iskustva, i dobrih rezultata od njega.
– Moje je znanje posljedica ogromnog truda i rada, stoga je moje obrazovanje drugačije, primjerice, od onog koji prolazi kurs od tri dana u nekoj susjednoj zemlji i dobije neku diplomu s kojom onda maše okolo. Baš zato što cijenim sve one koji krvavo rade da bi stekli veliko znanje, ja uočavam različite načine dolaženja do titula.
Znate, do statusa neurokirurga možete doći tako da, kao ja, završite gimnaziju, medicinski fakultet u Zagrebu, budete godinama asistent na najjačem zavodu za anatomiju u državi, završite specijalizaciju na najboljoj klinici u državi te puno znanja stječete i na školovanjima u SAD-u i Njemačkoj. No, možete do ove titule doći i tako da završite školu za konobara, potom upišete i završite studij npr. u Mostaru, pa vas se političkim vezama za nekoliko godina prebaci u Rijeku, pa vam se dogovori specijalizacija u Rijeci, pa postanete specijalist, pa dobijete mjesto i na katedri…
I sve to zahvaljujući političkim vezama i vezicama. I tako se svojim trenutno odgovarajućim političkim stajalištima probijete jako visoko. Pa onda lagodno radite i brzo napredujete.
Za razliku od takvih primjera, ja sam sve radio sam i moje je znanje pravo, temeljno i čisto, moja je titula u svakom svom pogledu dokazana. Na svoje obrazovanje potrošio sam svu svoju mladost, puno energije, truda i znanja, a pomoć sam imao samo od svojih roditelja, te od onoga što sam sam zarađivao.
Zato ja nikome ništa nisam dužan, do bilo koje pozicije došao sam ne vezama, već znanjem i radom, a pri tom nemam dlake na jeziku. To, na žalost, u hrvatskom društvu u kojem je sve manje stručnjaka, a sve više klimavaca i poslušnika, ne prolazi. Meni je to jasno, ali mijenjati se ne mislim, zaključio je prof. prim. dr. sc. Dinko Štimac.
