RIJEKA Ulazak Hrvatske u Schengen jedan je od strateških ciljeva Hrvatske. Hrvatska želi biti dio »tješnjeg kruga« europskog projekta, a preduvjet za to je ulazak u schengensku zonu i uvođenje eura.

Premijer Andrej Plenković stoga najavljuje da Hrvatska do konca sljedeće godine planira ispuniti sve tehničke kriterije za ulazak u schengensku zonu. Upravo zbog toga je u za to odgovorno Ministarstvo unutarnjih poslova poslao Davora Božinovića, suradnika od najvećeg povjerenja.

Ulazak u Schengen Plenković očekuje 2020. godine, iste godine kada Hrvatska prvi put preuzima predsjedanje Vijećem Europske unije.

Ozbiljna upozorenja

Hoće li slovenska politika poremetiti ambiciozne hrvatske planove? U to ne treba previše sumnjati. Ljubljana je već obavila sve diplomatske pripreme za tu blokadu. Aktualni slovenski premijer Miro Cerar, koji uskoro napušta tu dužnost i malo je vjerojatno da će nakon skorih parlamentarnih izbora igrati bitniju ulogu u sljedećoj vladajućoj koaliciji, zasad oprezno poručuje kako ne isključuje mogućnost blokade hrvatskog ulaska u Schengen ako Zagreb ne pristane na provedbu arbitražne odluke.

Međutim, tko god formira sljedeću slovensku vladu – a najvjerojatnije će to biti vlada lijevog centra, u kojoj bi ključnu ulogu mogli imati socijaldemokrati, koji su u pogledu Hrvatske nepopustljiviji i tvrdokorniji od Cerara – poslužit će se blokadom ulaska Hrvatske u Schengen radi ostvarenja vitalnih slovenskih ciljeva.

Zapravo, aktualna slovenska blokada hrvatskog ulaska u OECD, koja je očito zatekla hrvatsku stranu, predstavlja isključivo najavu buduće blokade Schengena i treba je shvatiti kao upozorenje da Ljubljana misli ozbiljno u ovom pogledu. Slovenija tako poručuje Hrvatskoj da je spremna iskoristiti baš sva sredstva koja joj stoje na raspolaganju, kako ona tradicionalna, tako i nekonvencionalna, poput blokada i ucjena, samo da postigne svoj cilj, koji se tiče arbitražne odluke.

Kada govori o ulasku Hrvatske u Schengen premijer Plenković govori isključivo o ispunjavanju tehničkih uvjeta, premda je proširenje Schengena uvijek ovisilo i o političkim, a ne samo tehničkim uvjetima. Riječ je o političkom, a ne tehničkom pitanju. Bugarska i Rumunjska zbog političkih kriterija već godinama čekaju u schengenskoj čekaonici, iako su sve tehničke preduvjete odavno ispunili.

Iracionalna politika

Hrvatski premijer pritom ispravno zaključuje da je ulazak Hrvatske u schengensku zonu u interesu Slovenije, jer je Ljubljana sada odgovorna za čuvanje vanjske granice Schengena i logično je da joj je u interesu da se ta schengenska granica pomakne dalje na istok, jer bi se tako odgovornost za nadzor nad ilegalnim migracijama sa Slovenije prebacio na Hrvatsku. Takvo objašnjenje, međutim, predstavlja racionalan pogled na ovaj problem, ali ne uzima u obzir činjenicu da je u hijerarhiji slovenskih ciljeva konačno razgraničenje s Hrvatskom daleko ispred interesa da se schengenska granica s Kupe pomakne na Dunav. Slovenska iracionalna politika već je odavno pretvorila razgraničenje s Hrvatskom u najviši slovenski nacionalni interes, kojemu je podređeno sve ostalo.

Zato Slovenija u ovom slučaju inzistira na tezi da odbijanje primjene arbitražne presude predstavlja kršenje vladavine prava, a zemlje koje krše vladavinu prava ne mogu biti u Schengenu.

Štoviše, Slovenija tvrdi da Hrvatska nepoštovanjem arbitražne odluke i odbijanjem implementacije arbitraže otežava Sloveniji provođenje schengenskih pravila, a to je i jedna od četiri ključne osnove slovenske tužbe protiv Hrvatske koja je sada na razmatranju Europske komisije i koja će najvjerojatnije završiti pred Sudom Europske unije u Luksemburgu. Slovenija u svojoj tužbi protiv Hrvatske, uz ostalo, navodi da joj hrvatsko odbijanje arbitražne granice otežava provođenje schengenskih pravila, europske ribolovne politike i još nekih europskih direktiva.

Miro Cerar i Andrej Plenković / Foto: D. LOVROVIĆ

Nedavnom jednostranom implementacijom arbitražne odluke na moru, u Piranskom zaljevu, Slovenija je pokušavala dokazati da Hrvatska odbijanjem implementacije odluke međunarodnog suda ne samo da ne poštuje međunarodno pravo i presude međunarodnih sudova, nego i krši schengensku granicu EU-a, što je onda i diskvalificira za članstvo u toj prestižnoj europskoj integraciji. Time je Ljubljana željela potaknuti Europsku komisiju na intervenciju na slovenskoj strani, u zaštiti schengenske granice, u čemu nije uspjela, ali i prokazati Hrvatsku kao zemlju koja ne poštuje europska pravila, u čemu je djelomično uspjela.

Granično pitanje

Riječ je o pripremi infrastrukture za buduću blokadu, koja je, sudeći prema situaciji u Ljubljani, vrlo vjerojatna. Čini se da o novoj blokadi razmišlja i aktualni slovenski predsjednik Borut Pahor, koji je bio odgovoran i za slovensku blokadu Hrvatske prije deset godina. Iz te je blokade proizišao i arbitražni sporazum, koji je doveo do sadašnje pat-pozicije.

Pahor, naime, smatra da bi sa slovenskom tužbom protiv Hrvatske trebalo pričekati i da Slovenija treba biti strpljiva do trenutka kada će Hrvatska trebati slovensko zeleno svjetlo za Schengen, što bi onda Slovenija mogla iskoristiti da prisili Zagreb da promijeni svoje stajalište prema arbitraži. Kao što je geografske karte u hrvatskoj pristupnoj dokumentaciji, koje su tobože prejudicirale granično rješenje, Pahor prije deset godina iskoristio za blokadu hrvatskog ulaska u EU, hrvatsko odbijanje implementacije arbitražne odluke u Piranskom zaljevu Ljubljana bi mogla uskoro iskoristiti kao argument za slovensku blokadu hrvatskog ulaska u Schengen.

Ili kako je to nedavno plastično objasnio državni tajnik u slovenskom ministarstvu vanjskih poslova Iztok Mirošič, jedan od ključnih kreatora slovenske politike prema Hrvatskoj: bilo bi vrlo smiješno da Hrvatska pristupi Schengenu, a da se ne zna koje su njezine granice prave – one koje je odredila međunarodna arbitraža ili one koje priznaje sama Hrvatska.