Jedna od najdosljednijih politika Davora Bernardića jest ograđivanje od Milanovićeve politike. Tako se većina starih politika u SDP-u mijenja u nove, ali nedefinirane politike
Pad rejtinga SDP-a na praktički ispod 20 posto najveća je nepoznanica za njih same, oni nikako da dokuče kako to da ih je Živi zid već zamalo sustigao, i da unatoč svom trudu Davora Bernardića kojega ulaže u susrete s članovima stranke i građanima, kao i svim kadrovskim promjenama u njihovim komunikacijskim timovima, taj postotak nikako da se vrati na respektabilnu razinu koja bi im mogla osigurati bar pokušaj povratka na vlast.
No, kad se proanaliziraju istupi i politike SDP-a kroz zadnjih nekoliko godina, vrlo lako postaje jasno zašto ova stranka gubi povjerenje birača: neke od ključnih tema hrvatske politike komunicirane su krajnje nekonzistentno, i ta vrludanja morala su ostaviti traga. Naravno, problem je i činjenica da je na vrhu stranke došlo do tranzicije: nakon politike Zorana Milanovića jedna od najdosljednijih politika Davora Bernardića jest ograđivanje od Milanovićeve politike.
Poznato je da je za ere Zorana Milanovića ukinuto saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom na Bleiburgu, nakon čega je biskup Vlado Košić u travnju 2012. skovao izraz »nenarodna vlast« za SDP, koji je kasnije prihvatio i Tomislav Karamarko. Milanović se međutim tada naljutio na predsjednika Sabora pokojnog Borisa Šprema, jer nije znao da se sprema takva odluka, a danas Bernardić vrlo jasno kaže da se to pokroviteljstvo, koje je u međuvremenu vraćeno za mandata HDZ-a, svakako treba dokinuti:– Bleiburg je već dugo godina poligon za promicanje propalih i nazadnjačkih njemačkih, fašističkih ideologija. Stradanje pojedinaca koristi se za veličanje ustaškog pokreta, fašizma i zbog toga mislim da Sabor ne treba biti pokrovitelj tog događanja, rekao je Bernardić, no svjestan je, kaže, da inicijativa neće proći s obzirom na aktualnu vladajuću većinu.
Tako se većina starih politika u SDP-u mijenja u nove, ali nedefinirane politike: od revizije Vatikanskih ugovora, do primjerice ustroja samouprave, pa dok je tako Milanović ranije bio izjavljivao da više nema potrebe razmatrati ukidanje županija ili njihovu teritorijalnu preraspodjelu, odnosno regionalizaciju, sada u nekim dokumentima SDP-a stoji da će stranka izaći upravo s prijedlogom preustroja, a u drugim da se zalaže za status quo. Također, svojedobno se SDP se za Milanovićeve ere pokušao približiti braniteljima, na čemu se na kraju dobrano opekao, dok sadašnja garnitura smatra da braniteljska prava treba bitno umanjiti, odnosno da ih treba jednostavno vratiti na tržište rada. A takvih primjera je bezbroj…
Problem obilježavanja sjećanja na poginule logoraše u Jasenovcu, koji se svodi na to da nema jedinstva ni u državnom vrhu, a ni u redovima oporbe i udruga, što na kraju rezultira sa najmanje četiri zasebne kolone sjećanja i dezavuira pijetet žrtvama, također je tema različitog pristupa unutar SDP-a. Pri kraju svog mandata 2016. godine Milanović je i sam bio pobornik razdvajanja kolona sjećanja, osvrnuo se na komemoraciju u Jasenovcu rekavši »kako će zasigurno ovih dana ići, ali da neće iskliznuti iz šipražja i objaviti to na Facebooku«, što je bila aluzija na tadašnji nenajavljeni posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović spomen području. »U Jasenovcu budu ljudi koji iskreno žale za žrtvama i oni kojima je svejedno. S takvima neću«, poručio je tada Milanović.Danas, SDP se zauzima za jednu kolonu s premijerom i predsjednicom, a član Predsjedništva Arsen Bauk čak je one koji to ne podržavaju nedavno nazvao »petom kolonom«:– Četiri kolone koje obilježavaju jedno od najvećih stratišta režima NDH, koncentracioni logor Jasenovac, pokazuju ponovo podjele u hrvatskom društvu za koje smo mislili prije nekoliko godina da su prevladane. No problem je u petoj koloni. A peta kolona je ona koja je u Jasenovcu, da tako kažem s nama, a u Saboru i Vladi s njima. I kada ta peta kolona bude odlučila da bude jedna kolona, onda će biti jedna kolona. Taj izraz se koristi u jednom drugom kontekstu, ne u ovome aritmetičkom slijedu, ali na najbolji način opisuje odnos u kojem si jedan dan s onima koji bez problema toleriraju Za dom spremni, a onda se drugi dan tome čudiš. I sam Bernardić izjavio je prije nekoliko dana vrlo eksplicitno: »Vjerujem da će već sljedeće godine SDP preuzeti vlast te da će tada u Jasenovcu biti jedna komemoracijska kolona«.
Lutanja se, naravno, odnose i na samu Bernardićevu eru – odnos prema Agrokoru primjerice mijenjao se kroz barem tri faze, od potpune osude lex Agrokora do nuđenja konsenzusa vladajućima oko spasa Agrokora. Da su razlike unutar stranke prevelike pokazuje, uostalom, i primjer Miranda Mrsića – on i Bernardić nisu se složili oko zakona o doprinosima, i Mrsić je na kraju čak isključen iz stranke. Na koncu, i izjave oko ključnog pitanja budućnosti hrvatske politike – velike koalicije s HDZ-om, proturječne su: dok iz stranke stalno dolaze priopćenja o tome da SDP ni mrtav ne bi prihvatio savez sa HDZ-om, s druge strane novi politički tajnik stranke koji će biti i glavni autor novog izbornog programa, Davorko Vidović, neprestano relativizira tu temu i ponavlja da u tome ne vidi ništa loše, a uostalom to je i dokazao kad je bio prihvatio poziv Kolinde Grabar-Kitarović krajem 2015. da se pridružni njenoj tehničkoj vladi (za što, usput rečeno, nije kažnjen u stranci).
Godine 2012. Milanović je jasno rekao da Vlada nema namjeru predlagati reviziju ugovora sa Svetom stolicom. Naime, iako sami ugovori s Vatikanom, koji predviđaju više od 250 milijuna proračunskih kuna godišnje Crkvi, i sami definiraju okolnosti u kojima se može pristupiti reviziji ugovora, vlada Zorana Milanovića čak ni u fazi opće proračunske štednje nije spremna zatražiti razgovore o reviziji, pisali su tada mediji. Danas, Davor Bernardić i SDP zalažu se za reviziju Vatikanskih ugovora, kako kažu, iz jasnih razloga racionalnijeg trošenja javnog novca, koi plaćaju građani koji financiraju cijelu državu te financiraju i Vatikanske ugovore. Kroz malu racionalizaciju troškova mi u Hrvatskoj možemo osigurati svakom djetetu besplatne udžbenike, rekao je Bernardić prije nekoliko dana. Osobno, on ne podržava vjeronauk u školama, jer drži kako je tom učenju mjesto u crkvi, a u mandatu Zorana Milanovića to pitanje uopće nije ni bilo na dnevnom redu niti je itko na ljevici tražio da se vjeronauk istjera iz škola. Treba pritom reći da Predsjedništvo SDP-a, koje donosi političke odluke, pa i ovu, čine gotovo u cjelini isti ljudi kao i za Milanovića.
Iako je Bernardić već preko godinu i pol na čelu stranke, i dalje to razdoblje nije iskorišteno da se proanaliziraju postojeće politike i donesu nove, barem ne na način da se pritom postigne unutarstranački konsenzus i poštuje autoritet aktualnog predsjednika. Problem je odnos Bernardića i njegovih ljudi s jedne, te kluba zastupnika kojeg uglavnom čine Milanovićevi ljudi s druge strane – taj dualizam još nije prevladan, zastupnici uglavnom opstruiraju svaki pokušaj da svi u Saboru i javnosti zastupaju iste stavove i politike, a sam Bernardić pak u očajničkom pokušaju da se svidi građanima i biračima prečesto mijenja stavove i pada u euforiju populizma, govoreći samo ono što misli da javnost želi čuti.
Najzorniji primjer lutanja SDP-a sigurno je Agrokor: u travnju prošle godine Bernardić je lex Agrokor proglasio nacionalnom veleizdajom, a akciju spašavanja radnika pokušao provesti otvaranjem linije SOS telefona za radnike (!). Bernardić je prije godinu dana tvrdio da ovaj zakon »sasvim sigurno ne može riješiti problem, čak ga može i produbiti, jer glavni povjerenik nije konzultirao poljoprivrednike, proizvođače mesa, povrtlare, voćare, radnike i radnice”. Ideja SDP-a bila je izmjena stečajnog zakona, i to izmjene koje vrijede za sva poduzeća, a ne samo za jednu kompaniju. Potom je, u nekoliko navrata, SDP izlazio sa svojim prijedlogom mjera, doduše svaki put drugim, a u međuvremenu je propao i plan sa istražnim povjerenstvom, kao i višekratnim pokušajima oporbe da sruši ministricu Martinu Dalić. Na kraju, s jednim »paketom mjera« SDP je krenuo i ka HDZ-u, tražeći konsenzus za Agrokor, a jedino na čemu je uspio donekle poentirati bile su optužbe oko sumnjivih ugovora tadašnjeg glavnog povjerenika Ante Ramljaka s njegovim bivšim tvrtkama. Što danas SDP predlaže za Agrokor, nije poznato – zadnji prijedlog išao je ka tome da se »osnuje savjetodavno tijelo sa zadatkom praćenja rada i nadzora izvanredne uprave, koja bi tom tijelu bila dužna jednom mjesečno podnositi izvještaj o radu, kao i saborskom Odboru za gospodarstvo«, što sigurno nije najefikasniji mogući prijedlog.
Iako je postoje i opravdanja za takve promjene stavova naprosto u promjeni nekih okolnosti, pa alibi može biti ona stara »o tempora, o mores«, jer nije politička situacija ista 2016. i 2018., ipak o lutanju SDP-a primjeri najbolje govore sami za sebe, a ovdje smo ih nabrojali samo pet najindikativnijih.
Za vrijeme mandata premijera Zorana Milanovića SDP je propustio ratificirati Istanbulsku konvenciju, za koju je on izjavljivao da ga »svijest ili pretpostavka da je to rutina koju treba napraviti na to nije nagnala, jer je to jedan dosta konfuzno pisan tekst, kaotičan, vrlo često nejasan«. Milanović je smatrao da Hrvatska može interese i vrijednost zaštite žena od nasilja provesti i svojim zakonodavstvom, među ostalim i zato jer provođenje Istanbulske konvencije »neće biti mukte«.Bernardić je, s druge strane, stalno inzistirao na ratifikaciji i odmah podnio takav prijedlog u saborsku proceduru, ali to ne znači da i sam nije lutao po tom pitanju. Sjećamo se, za njega je Plenkovićeva tzv. interpretativna izjava bila neprihvatljiva pa je bilo najavljeno da će SDP minirati donošenje, odnosno da neće podržati IK, da bi na kraju to ipak učinili zajedno s HDZ-om, nakon neviđenog pritiska javnosti koja se rugala takvom vrludanju. Bernardić je tom prilikom rekao: »Interpretativna izjava uz Konvenciju beskoristan je pamflet, očajnički pokušaj kojemu je jedini cilj povratak izgubljenog povjerenja dijela birača HDZ-a. Međutim, njome ipak nije narušen integralni tekst, pa će SDP glasovati za konvenciju«.
