Bivši šef diplomacije

Miro Kovač: Želio sam ostati ministar, ali Plenković je imao obaveze prema Stieru

Dražen Ciglenečki

Miro Kovač, Foto: D. KOVAČEVIĆ

Miro Kovač, Foto: D. KOVAČEVIĆ

Razgovarao sam s Plenkovićem nekoliko dana prije glasovanja o povjerenju vladi. Rekao je da ima određene obaveze i da će ih ispuniti



ZAGREB Miro Kovač nije hrvatski rekorder po kratkoći obnašanja dužnosti ministra vanjskih poslova. U prvoj polovici devedesetih, Franjo Tuđman na toj je poziciji ljude mijenjao gotovo kao čarape. Ali, činjenica je da Kovač šef diplomacije nije bio niti deset mjeseci, od čega, k tome, polovicu vremena u ulozi tehničkog ministra. Premijer Andrej Plenković jednostavno ga nije želio u svojoj Vladi.


– To je sada iza mene i više se time ne bavim. Koncentriran sam na posao saborskog zastupnika i predsjednika Odbora za vanjsku politiku, a i međunarodni tajnik sam HDZ-a i u predsjedništvu stranke. Evo neki smo dan, nakon skoro 15 godina, imali sjednicu Odbora za vanjsku politiku posvećenu Bosni i Hercegovini.


Vjerojatno vas je ipak pogodilo kad ste doznali da više nećete biti ministar.




– Tijekom predizborne kampanje bila mi je prirodna želja da nastavim taj posao, ali, kažem, ne trošim svoju energiju na tu stvar. Kad je tako odlučeno, prihvatio sam to i idemo dalje. Premda sam po izobrazbi, među ostalim, i povjesničar, okrenut sam budućnosti.


Je li vam Plenković jasno rekao zašto vas miče iz Vlade?


– Imali smo razgovor na tu temu nekoliko dana prije glasovanja o povjerenju vladi. Rekao je da ima određene obaveze i da će ih ispuniti.


Kakve obaveze?


Pretpostavljam da je imao dogovor s kolegom Stierom da će on biti ministar. Želim njemu da bude što uspješniji na mjestu ministra vanjskih poslova.


Možda je njega htio za ministra jer je htio neku drukčiju vanjsku politiku nego što ste je vi vodili. Primjećujete li neku razlike u sadašnjoj hrvatskoj vanjskoj politici u odnosu na onu koju ste vi sukreirali?


– Hrvatska je svoju vanjsku politiku počela mijenjati dolaskom na čelo Vlade Tihomira Oreškovića, u kojoj sam i ja bio ministar, i drago mi je da se sada nastavlja taj kurs. To je pozitivno.


Postoji, znači, kontinuitet vanjske politike s prošlom Vladom?


– Postoji kontinuitet i, ponavljam, drago mi je zbog toga.


Za premijera je karakteristično da inzistira da HDZ i Hrvatska moraju pripadati »europskom mainstreamu«. Kako vi to shvaćate?


– Prava borba za ulazak Hrvatske u »europski mainstream« počela je, barem sam to ja tada tako doživljavao i proživljavao, krajem osamdesetih godina. O tome svjedoči programska deklaracija HDZ-a iz 1989., kasnije i pristupni govor predsjednika Tuđmana u Saboru 1990. Htjeli smo da Hrvatska postane dio »europskog mainstreama«, dakle političke »Zapadne Europe«. To smo, uz velike muke i žrtve, i postigli. Ulaskom u Europsku uniju 2013. Hrvatska je postala »europski mainstream«.


U EU nismo ušli u »paketu«


Zašto onda Plenković sada to toliko naglašava?


– Moje je shvaćanje da još u potpunosti ne koristimo mogućnosti koje nam nudi članstvo u EU. Vlada Zorana Milanovića propustila je 2013. šansu da mobilizira i motivira građane na činjenici da je pristupanje Uniji objektivno predstavljalo veliki podvig hrvatskog naroda. Pa mi smo ušli u EU sami, ne »u paketu«, unatoč snažnoj struji u europskoj politici koja je inzistirala na »regionalnom pristupu«.


Zbog produbljenja krize povjerenja u europske institucije danas je to vrlo teško učiniti. Međutim, hrvatska politika ima obvezu stvoriti društveni ambijent u kojem će širi slojevi stanovništva više sudjelovati u debatama koje se tiču Europske unije i pozicije Hrvatske u njoj. Temeljno je pitanje kakvu Europsku uniju mi Hrvati želimo.


Miro Kovač, Foto. D. KOVAČEVIĆ


Miro Kovač, Foto. D. KOVAČEVIĆ



Uvjeren sam da je tu o nečem drugom riječ. Kad Plenković govori o »europskom mainstreamu«, on time ističe da bi Hrvatska trebala biti poput, primjerice, Njemačke, a ne Mađarske ili Poljske. Vlast Viktora Orbana i Jaroslaw Kaczynski u Poljskoj sigurno nisu »europski mainstream«.


– To je šablonsko gledanje, navest ću vam nekoliko primjera kontra te teze. Viktor Orban ima dobru komunikaciju s Horstom Seehoferom, predsjednikom bavarske vlade i CSU-a, stranke koja je dio njemačke vladajuće koalicije i time svakako »europskog mainstreama«. Što se Kaczynskog tiče, iako on nema dužnost u izvršnoj vlasti, mnogi se europski dužnosnici sastaju s njim, pa sam tako i ja kao ministar. Angela Merkel neki je dan bila kod njega.



Treba li Hrvatska pomoći Ukrajini u mirnoj reintegraciji nekih područja pod nadzorom proruskih separatista ili poboljšati odnose s Rusijom?


– Hrvatska mora s Rusijom intenzivnije surađivati, to je u interesu države i gospodarstva. Podsjećam i da je Rusija jedan od jamaca Daytonskog sporazuma za BiH. I s Ukrajinom trebamo dobro surađivati, moguća je jedno i drugo.


Ne znam, Plenković je u Kijevu obećao Ukrajini pomoć u reintegraciji tih područja i odmah su iz Moskve zagalamili na njega.


– Nastavit ćemo razvijati tijesne odnose i s Ukrajinom i s Rusijom. I mi u Saboru ćemo tomu dati doprinos. Evo, slovenski predsjednik Borut Pahor primio je nedavno predsjednika Ukrajine, a svejedno je nakon toga otputovao u posjet Rusiji. Može i Hrvatska, uz vještu diplomaciju, i jedno i drugo.


Što mislite o Putinovom režimu?


– Rusija je velesila, posjeduje nuklearno oružje, snažnu vojsku i diplomaciju i, primjerice, uspjela se uključiti u mirovne pregovore o Siriji, sada tim procesom zajedno s Turskom i upravlja. To je nevjerojatan uspjeh ruske diplomacije. Rusija promovira i neke vrijednosti koje nisu »europski mainstream«, ali spadam među one koji smatraju da moramo puno više činiti kako bismo razvijali dijalog s Moskvom. Neprihvatljive stvari osuditi, ali Rusiju ipak na neki način trebamo približiti sebi.



Poljaci se sada ne osjećaju baš ugodno zbog nekih izjava iz Amerike i svjedočimo jednom zatopljavanju između Berlina i Varšave. Nije to crno-bijelo. Za Hrvatsku je važno da živimo po vrijednostima zapisanim u svom Ustavu, da poštujemo Povelju o temeljnim pravima Europske unije i Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, to su europske vrijednosti, da budemo demokratska, napredna zemlja koja svojim građanima omogućava da se u njoj osjećaju slobodno i ugodno.


Vi, dakle, nemate problema s Orbanom i Kaczynskim.


– Bio sam kao ministar u Mađarskoj i Poljskoj, a sada je također i kolega Stier. Ova Vlada ima dobre odnose i s Mađarskom i s Poljskom, to je pozitivan kontinuitet.


Ako su i Orban i Kaczynski »europski mainstream«, onda zaista ne znam tko to nije i zašto Plenković poručuje da će se boriti za »europski mainstream«. Nešto tu nije u redu.


– Ponavljam, pozitivnim smatram što predsjednik vlade daje poticaj da Hrvatska bude demokratska i napredna država, koja drugima može biti uzor, a »europski mainstream«, kako ga ja doživljavam, življenje je u skladu s vrednotama iz hrvatskog Ustava i vrijednostima zapisanima u Povelji o temeljnim pravima Europske unije i Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.


»Zaboravili« na Srednju Europu


Za razliku od premijera, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nikad ne govori o »europskom mainstreamu«. Ona se izričito zalaže za političko zajedništvo Hrvatske s Mađarskom i Poljskom.


– Hrvatska je u fazi pregovora o pristupanju Uniji bila prinuđena privilegirano surađivati sa zemljama takozvanog Zapadnog Balkana i zapostavili smo odnose sa Srednjom Europom. Osobno nemam nikakvih kompleksa, krucijalno je da imamo dobre odnose sa susjedima, Slovenijom, Srbijom, BiH, ali i s Mađarskom, Poljskom, Češkom, Slovačkom…


U vrijeme vlada Milanovića i Oreškovića, predsjednica je promovirala ideju o nekakvoj uspravnici od Baltika do Jadrana. Od Plenkovića još nismo čuli da spominje taj termin. Kao da je ta ideja za Hrvatsku – mrtva.


– Moj je dojam da i Vlada i predsjednica žele razvijene odnose sa zemljama Srednje Europe, a je li to uspravnica ili nije, ne bih se opterećivao pojmovima.


Dok ste se kao ministar slagali s predsjednicom u vezi odnosa s Mađarskom ili Poljskom, dosta ste joj toga i zamjerali i o tome ste bez zadrške govorili. Tako ste i vrlo oštro komentirali njezino potpisivanje deklaracije sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem, u čemu ste, nesumnjivo, bili u pravu. Predsjednica bez ozbiljnih ustavnih ovlasti potpisala je nešto s premijerom susjedne države koji ima punu vlast, bio je to zaista neobičan politički aranžman.


– O toj sam temi sve rekao. Važno je da sad ozbiljno i kontinuirano radimo na poboljšanju položaja hrvatske manjine u Srbiji.


Što ćemo sa Srbijom? Njihovi ministri zasipaju nas izjavama koje zvuče kao da je u Beogradu još na vlasti Slobodan Milošević, kako se uopće postaviti prema tom fenomenu?


– Hrvatskoj je u interesu imati dugoročno partnerske odnose sa Srbijom, kao što ih imaju Njemačka i Francuska. To će biti moguće tek kada iz službene Srbije prestanu dolaziti tumačenja hrvatske realnosti i hrvatske prošlosti po staroj špranci jugoslavenskog komunizma, primjerice o postupku kanonizacije kardinala Stepinca, koji u konačnici ovisi o Svetom Ocu.


Komisija koju je inicirao papa Franjo učinila je to da je Stepinac od čisto vjerskog postao međudržavno pitanje.


– Srbija od toga uporno želi napraviti međudržavno pitanje, riječ je vjerskom pitanju, na kraju će o kanonizaciji odlučiti papa Franjo, neće Srbija, pa ni Hrvatska.


Može li se konstatirati da, koliko god dobre bile namjere pape Franje, ova komisija stvara napetosti između Hrvatske i Srbije?


– Smirit će se to. Papine su namjere, uvjeren sam plemenite, a možda će komisija pridonijeti još boljem dijalogu između Katoličke crkve i SPC-a.


Orešković zaustavio imenovanja veleposlanika


Godinu dana između Banskih dvora i Pantovčaka dominira pitanje imenovanje novih veleposlanika, a nema nikakvog pomaka.


– Ako nema razloga za izvanredne mjere, onda je riječ o redovnom procesu zamjene šefova diplomatskih misija i konzularnih ureda. U prethodnoj Vladi taj smo postupak pokrenuli, u tri je slučaja to bilo dosta uznapredovalo, utvrđeni su prijedlozi opoziva, ali početkom lipnja predsjednik vlade Orešković zaustavio je veći paket imenovanja koji je, nakon usuglašavanja s predsjednicom, krenuo iz Ministarstva vanjskih poslova. Smatrao je da su turbulencije u Vladi već bile prevelike.


Miro Kovač, Foto. D. KOVAČEVIĆ


Miro Kovač, Foto. D. KOVAČEVIĆ



Predsjednica, međutim, tvrdi da postoje osnove za izvanredne mjere. Ona često govori da su se neki hrvatski veleposlanici praktično odmetnuli i da rade za strane, a ne za hrvatske interese.


– U slučaju da se predsjednica i Vlada dogovore da im ne odgovara politički profil nekog veleposlanika, mogu ga opozvati i to u svijetu nije neobično.


To se još nije dogodilo.


– Za prethodne Vlade pokrenuti su postupci zamjene.


Je li moguće da država pošalje negdje veleposlanika, a on počne zastupati neke tuđe intrese?


– Moguće je da veleposlanik…


… prijeđe na drugu stranu?


– Moguće je da veleposlanik ili generalni konzul ne provodi naputke koje dobiva od ministra. Ako se to utvrdi, onda se sankcionira.


Jedna je stvar ako veleposlanik ignorira naputke koji mu stižu iz Zagreba, a druga ako zbog novca ili nečeg drugog radi protiv Hrvatske.


– Ako postoji saznanje da netko krši hrvatske propise i ne postupa po uputama i naputcima ministra vanjskih i europskih poslova, legitimno ga je opozvati.



Hrvatski državni dužnosnici nekad odgovaraju na verbalne eskapade iz Beograda, a nekad ne. Postoji li tu neki kriterij?


– Prema Srbiji treba biti iskren i jasno reći što je neprihvatljivo, na primjer dociranja o hrvatskoj realnosti i prošlosti, posebno rječnikom iz vremena jugoslavenskog komunizma. Ali, naši odnosi nisu najgori ikad, to nije točno.


Politički odnosi su slabi.


– Odnosi između društava puno su bolji nego ranije.


Ali, njihov ministar Ivica Dačić za hrvatskog kolegu Stiera kaže da je ustaški sin.


– To je neprihvatljiva komunikacija i treba je jasno osuditi. No, uvjeren sam da će se ti odnosi popraviti, kao, recimo, između Slovačke i Mađarske ili Mađarske i Rumunjske, koji su nekad bili zaista loši.



Pa zašto nije opozvan niti jedan od veleposlanika koje predsjednica zapravo proglašava nacionalnim izdajnicima, recimo, Joško Paro iz Washingtona? Ne samo to, Paro bi, kad se vrati u Hrvatsku, morao biti procesuiran kao izdajnik.


– O postavljenju i opozivu veleposlanika odlučuju predsjednica Republike i Vlada.


Ako je hrvatski veleposlanik zavrbovan od neke strane sile, to je posao i za Državno odvjetništvo.


– Ja govorim samo o funkcioniranju sustava zamjene veleposlanika.


Zar nije zastrašujuće ako u Washingtonu imamo čovjeka koji se, ako je vjerovati predsjednici, okrenuo protiv Hrvatske, a ništa se ne poduzima?


– Predsjednica i Vlada donijet će odluku o veleposlanicima.


Trump je obećao društvene promjene


U Bijeloj kući sada je predsjednik koji zastupa upravo te ideje.


– Donald Trump je dobio izbore jer je obećao promjene u američkom društvu. On želi promijeniti i svijet, a sada postaje svjestan kompleksnosti takvog pothvata. Uvjeren sam da ćemo za nekoliko mjeseci, kad se u Washingtonu stvari poslože, imati vanjsku politiku koja neće previše odudarati od one koju je vodio Barack Obama. Politiku ne definiraju samo državnici nego je određuju i, da ih tako nazovem, duboke silnice. Francuski povjesničar Pierre Renouvin je to nazvao »les forces profondes«. Hrvatska uvijek tijesno surađuje s Njemačkom, bez obzira tko je na vlasti u Zagrebu i Berlinu. Za nas je važno da budemo budni, pratimo procese u svijetu i izgrađujemo institucije i mehanzime, svoje društvo osviještenih građana. Kad imate snažne institucije i osviještene građane, onda društvo napreduje. Kad previše toga ovisi o jednom predsjedniku ili ministru, nema dugoročno održivog razvoja. Snažne institucije u stanju su i korigirati greške nekvalificiranih političara.


Trumpov politički uspon pobudio je velike nade europske populističke desnice da bi i ona mogla uspjeti.


– Nemam ništa protiv populizma ako on znači bliskost s pukom, izravnu komunikaciju s ljudima. To je pozitivno. Ja sam protiv desnog i lijevog ekstremizma, protiv politike koja se temelji na manipulaciji osjećajima ljudi. Ali, ti su pokreti često posljedica nesposobnosti etabliranih političkih stranaka da uvaže opravdane strahove i potrebe građana. Primjerice, u Njemačkoj se nisu u potpunosti uvažavali strahovi ljudi od izbjegličkog vala i logično je da je onda dio njih odlučio podržati Alternativu za Njemačku. Kao što je u Hrvatskoj 2015. dio birača glasovao za Most, kako bi prodrmali politički sustav. Protestnim glasačima puna je kapa političke korektnosti, ne žele je trpjeti.