Bivša ministrica

MIRELA HOLY ‘Unatrag 50 godina živimo neodrživo i razmaženo, to mora prestati’

Bojana Mrvoš Pavić

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

Da bismo opstali na ovom planetu, morat ćemo se »zbijati« u gradovima, kako bi prirodi ostavljali što više prostora za obnovu... Naš materijalizam nas je doveo do toga, što je direktno povezano s ideologijom modernog doba – konzumerizmom



Svijet kapitalizma kakvog poznajemo bliži se svome kraju, ponajviše zbog energije koja više ne može biti jeftina, i koje više neće biti u izobilju – zaključila je grupa finskih znanstvenika BIOS, koja priprema izvještaj za novi UN-ov dokument o globalnom održivom razvoju. On će svjetlo dana ugledati iduće godine, i još nam jednom potvrditi kako svijet mora drastično promijeniti svoje ponašanje prema prirodi, ograničiti upotrebu fosilnih goriva i postati manje razmažen. Ne može tržište diktirati tempo niti je stalan rast BDP-a održiv, smatraju znanstvenici, o čijem izvještaju razgovaramo s Mirelom Holy, velikom hrvatskom zagovornicom održivog razvoja.


Država mora intervenirati, usmjeravati, ne smije se tržištu dozvoliti da odlučuje – slaže se s finskim znanstvenicima Holy, nekadašnja ministrica zaštite okoliša i prirode i saborska zastupnica, stručnjakinja za odnose s javnošću, predavačica Upravljanja poslovnim komunikacijama na privatnom studiju.


– Države moraju biti snažni regulatori tržišta, jer je ideja da se država ne može miješati u tržište suluda. Znači li to da ćemo, primjerice, dignuti ruke i od obrazovanja pa neka i njega određuje tržište? Od prava radnika, uvjeta u kojima ljudi rade? Naravno da država mora biti regulator – imati strategiju i određivati u kojem će se pravcu razvijati društvo, neće o tome valjda odlučivati kompanije.





Smatram da Hrvatska, međutim, nema nikakve šanse postati uspješna država, jer su, povijesno gledano, uspješne države odnosno sustavi oni koji imaju planske, dugoročne vizije, i discipliniranu provedbu tih vizija. Mi ih nemamo. Kod nas prevladava ad hoc politika, najvećim dijelom motivirana kratkoročnim partikularnim interesima određenih lobija.


Stalan rast, kontinuirano natjecanje kompanija odnosno država u rastu profita i BDP-a neodrživo je s obzirom na stanje prirodnih resursa, koji to ne mogu podnijeti. U prvih osam mjeseci potrošili smo resurse koje Zemlja može proizvesti za cijelu godinu. Moramo shvatiti da potrošnja energije, hrane, svega, ne može biti neograničena?


– Ljudi nemaju svijest o tome, jer žive usku sliku. Da moramo, primjerice, sami uloviti ili proizvesti hranu, većina bi nas ipak bila na vegetarijanskoj prehrani. Nisu, međutim, građani krivi što tako razmišljaju, kriva je država koja ne educira, a ima veliku odgovornost, obavezu da to čini. Mjerenje uspješnosti države isključivo prema parametrima kontinuiranog rasta je potpuno neodrživo. Zbog toga se već dugo govori o pristupu nultog rasta, prema kojem bi ljudi smjeli trošiti samo onoliko koliko im je potrebno za normalno funkcioniranje, i u kojem ideja kompanije nije da svake godine ostvaruje što veće prihode, već da se pomakne prema kvaliteti života i podmirivanju neophodnih potreba.


Na svakodnevnoj razini, to onda znači da u garaži nemamo dva, čak niti jedan automobil već koristimo javni prijevoz; da ne kupujemo stalno novu odjeću, da ne bacamo hranu? Drugim riječima, zbog resursa koji su sve manji, moramo i mi manje trošiti?


– Prema nekim teorijama, da bismo opstali na ovom planetu, morat ćemo se »zbijati« u gradovima, kako bi prirodi ostavljali što više prostora za obnovu. Potrošnja resursa je daleko manja kad su ljudi koncentrirani na manje mjesta. Bit ćemo prisilno ugurani u gradove jer klimatske promjene eskaliraju. Naš materijalizam nas je doveo do toga, što je direktno povezano s ideologijom modernog doba – konzumerizmom. S druge strane, javljaju se fundamentalistički vrijednosni sustavi koji su zastrašujući jer idu u pravcu radikalnih vjerskih koncepata.



Predajem na fakultetu, i iako ne volim generalizirati, moram primijetiti kako mladi danas ne znaju razmišljati. Zato mislim da je medijska pismenost jako važna – generacije treba učiti kako kritički razmišljati i prosuđivati. Mladi više ne znaju, naime, donositi zaključke, jer im je sve servirano, čemu je krivac konzumerizam. Znanje danas konzumiraju bez ikakve prosudbe. Unatrag 40, 50 godina živimo neodrživo i razmaženo, i to mora prestati.


Još nakon Drugog svjetskog rata pa do široke upotrebe plastike kupovali smo onoliko koliko nam je trebalo za osnovne životne potrebe. Jest, pratila se moda koliko je to bilo moguće, skromno, ali je odjeća imala, prije svega, funkciju, dok se hrana nije bacala. Ono što se nije pojelo, davalo se stoci. Dok sam bila klinka, sve je uglavnom bilo u staklenoj ambalaži, koja se uzimala na kauciju, dakle vraćala se u uporabu, a plastične se vrećice nisu dijelile šakom i kapom, u trgovinu se nosila torba, ceker. To su mali elementi, ali pokazuju kako unatrag 50 godina živimo neodrživo.


Konzumerizam traži sve veću potrošnju energenata, znači morat ćemo, želimo li opstati, trošiti manje. Je li Hrvatska, iako paradoksalno, zbog manje kupovne moći u prednosti, jer će drastična tranzicija kod nas biti bezbolnija nego na zapadu?


– To bi trebalo biti tako no temeljni je preduvjet za to – strateški pristup, a kod nas je najveći problem upravo nedostatak strategije. Mogli bi svu energiju usmjeriti k razvoju projekata obnovljivih izvora, ostvarivo je, ali zbog politike »take money and run«, bojim se da prilika za razvoj neće biti nego samo još više pogrešnih projekata.



Drže li vodu opravdanja kako ne možemo opstati samo s obnovljivim izvorima energije, koji su nepredvidivi i nestabilni pa nam trebaju i bazne elektrane na fosilna goriva?


– Prelaskom na niskougljičnu strategiju morat ćemo se oslanjati na plinske elektrane kao elektrane za pokrivanje vršnih opterećenja, koje će s vremenom, i sa daljnjim razvojem tehnologija, mjesto sve više ustupati obnovljivim izvorima energije. Još ne postoje adekvatna tehnološka rješenja za pohranu »zeleno« proizvedene energije, no ide s k tome.


Vjetra je najviše u noćnim satima, kad je potrošnja najniža, tako da se njihova proizvodnja može dobro izbalansirati s plinskim termolektranama. Njih je moguće, jednako kao i hidroelektrane, »uključivati« odnosno »isključivati« po potrebi, što nije slučaj s baznim elektranama – na ugljen ili nuklearnu energiju, koje moraju odraditi cijeli svoj ciklus do remonta, dakle minimalno osam mjeseci.



Gdje je Hrvatska kad su obnovljivi izvori u pitanju? Svi plaćamo naknadu za »obnovljivce«, na računima za struju to nije velik novac, no kad se skupi na jednom mjestu, jest. Osjećamo li ikakve benefite od toga?


– Potrošači uplaćuju naknadu za obnovljive izvore energije, ali nije ispoštovana dinamika realizacije projekata obnovljivih izvora energije. Preko noći se omogućilo određenom broju vjetrolektrana da se priključe na mrežu, bez uvjeta koje su prethodni projekti morali ispoštovati. To se u Hrvatskoj može događati, jer nemamo razrađeni pristup energetici, jednoj od najvažnijih strateških djelatnosti države. Zato se događa i ovo s INA-om, koju smo privatizirali, da bi ju sad htjeli natrag, i to tako što ćemo ju otkupiti novcem od prodaje HEP-a. Pritom, prijenos HEP-a, jedan od najvažnijih monopola države, nije izdvojen u posebnu kompaniju, bez mogućnosti ikakve privatizacije. Privatizirati možemo proizvodni sektor HEP-a, ali nipošto prijenos.


Na snazi je još uvijek Energetska strategija iz 2009.!


– Da, temeljena na predviđanjima rasta BDP-a od pet posto godišnje. Pametnome dosta.